Postoji stara poslovica o kuhanju žabe. Sigurno ste čuli. Pretpostavka je da uspješan način kuhanja žabe nije bacanje žabe u kipuću vodu: ona će iskočiti. Umjesto toga, žaba se kuha polako, neprimjetno podižući temperaturu, stupanj po stupanj, tako da žaba ne primijeti sve dok ne bude prekasno. Suvremeni dokazi upućuju na to da to možda nije točan prikaz ponašanja žaba, ali nije previše otrcan kao metafora za to kako liberalne demokracije postaju žrtve nasilja i strahovanja od fašizma, što dokazuje uspon moćnika 20. stoljeća Benita Mussolinija - piše Jeff Ewing, čiji prilog za collider.com prenosimo u nešto kraćoj formi i s prilagodbama u opremi.

U TV serijalu M. Son of the Century, u režiji Joea Wrighta, publika može pratiti diktatorovu uzlaznu političku karijeru sve do sudbonosnog govora koji označava početak njegove vladavine, u siječnju 1925. Gotovo 100 godina od tog sudbonosnog trenutka TV serijal je pravodoban i sudbonosan podsjetnik na to koliko demokracija može biti krhka pred zlom nekontroliranih fašističkih organizacija.

Adaptirajući istoimeni roman Antonija Scuratija, serijal "M. Sin stoljeća" prati političku karijeru ratnog izvjestitelja koji je postao diktator - Benita Mussolinija (Luca Marinelli), od njegova osnivanja Fasci Italiani 1919. preko fašističkog ubojstva socijalističkog političara Giacoma Matteottija 1924. do uspostave talijanske fašističke ere početkom 1925. godine.

Amazon.co.uk

Potkrijepljen glazbom Toma Rowlandsa iz Chemical Brothersa, M. Son of the Century počinje ranom karijerom Mussolinija kao organizatora nasilja u mladosti. Od početka je jasno da je to njegov etos - u jednoj sceni Mussolini se okreće kameri kako bi rekao: "Ako želite stvarati povijest, počnite s ljudima na dnu", u ovom slučaju s puno nezadovoljne, uglavnom muške, mladeži, "i naoružajte ih". Što se tiče njegovih razmišljanja o kobnom ubojstvu socijalista Giacoma Matteottija, njega Mussolini opisuje kao "moju čistu suprotnost", potonji je dolazio iz bogatstva i suosjećao sa siromašnima. Nasuprot tome, uz svu Mussolinijevu populističku retoriku uime "ljudi na dnu", on objašnjava: "Dolazeći iz siromaštva, volim moć. Mrzim siromaštvo. I prezirem slabe." Pametno napisan serijal otkriva bit fašizma: oportunisti koji fetišiziraju moć upućuju pseudopopulističke molbe kako bi manipulirali nezadovoljnim masama.

Marinelli je izvrstan kao talijanski diktator, s dovoljno taktičke pameti i zlonamjerne karizme da vjerujete kako bi mogao osloboditi kolektivne identitete vaših najljućih, najfrustriranijih susjeda koji fetišiziraju pravila. Ostatak glumačke postave dobro ispunjava svoje uloge, poput ulizica Cesarea Rossija (Francesco Russo), ali najveći dio serije duboko je i intenzivno istraživanje Mussolinija prije svega, oko kojeg se vrti sve ostalo (možda izravni odjek talijanske države fašističkog doba).

S vremena na vrijeme serija je previše elegantna. Neke scene izgledaju ograničene na umjetno mali prostor zbog razmatranja efekata, a određeni izbori su preveseli. Iako je ocjena uvijek izvrsna, serijal povremeno povlači pjesme koje su previše nalik na pretjerano objašnjenu šalu. U konkretnom slučaju, jedna ključna scena sugerira kako Mussolini postiže veliku političku pobjedu protežući se rezovima na B-radnju, a sve je postavljeno na pjesmu Elvisa Presleya "Can't Help Falling In Love". Postoji pametan aspekt upotrebe pjesme koja odražava njegov rastući utjecaj, ali do kraja sekvence čini se da je previše razvučena, previše naglašena i previše gruba kao nositelj značenja. Elementi poput tog rijetko potpuno umanjuju moć serijala, ali ovdje bi bilo bolje da se išlo suzdržanije.

Sve u svemu, serijal je snažan prikaz kako demokracije umiru pred fašizmom. U Italiji 1920-ih ima dosta krivnji, od neuspjeha tiska u identificiranju prijetnje do vjerskih institucija koje se klanjaju fašizmu zbog vlastitih opresivnih prioriteta. Ključna krivnja svaljuje se na slabost i kukavičluk nefašističkih političara koji se povlače pred prilikama za zaustavljanje rastuće fašističke plime. Mussolini je tiranin, koristi se neprijateljstvom i nezadovoljnima kao oružjem i radosno širi laži, klevete i kritizira pretpostavljene neprijatelje, obećavajući okrutnu odmazdu ako mu glasovi ili demokratske institucije ne budu išli na ruku. Kako sam kaže, "vjerujem da kategorije više ne postoje. Socijalisti, katolici, buržuji. Postoje samo oni koji su uz mene i oni protiv mene", na što nakon kraćeg ustajanja dodaje: "Oni koji su sa mnom, ne vole one protiv mene." Sve su to klasične taktike moćnika koje potiču uspjehe fašističkih pokreta krajnje desnice i otrežnjujuće je vidjeti njihov utjecaj u suvremenim političkim kampanjama u raznim zemljama diljem svijeta.

Najsnažnija ostavština "M. Sina stoljeća" jest pokazati da Trazimahov etos (grčki pisac, retor i sofist, nap. DJ) potiče fašističke pokrete. Fašizam je, objašnjava Mussolini pretkraj, "vladavina sile. To je volja nekolicine nametnuta volji mnogih. To je ugnjetavanje. To je slobodna volja, to je zakon najjačeg." Mussolini prihvaća Trazimahov izazov kad kaže da je, zapravo, pravda mrtva: vladavina sile prevladava, a s njom pada i talijanska demokracija. Politički akteri, kao i obično u Italiji 1920-ih, nisu mogli odgovoriti na taj izazov, ostavivši Mussolinijeve fašističke snage da preuzmu i provedu svoju strašnu vladavinu, a Mussolini je volio tu političku nemoć. "Demokracija je lijepa", kaže on, te dodaje: "Daje vam puno slobode, čak i slobodu da ju uništite."

Serijal "M. Sin stoljeća" snažno je upozorenje u vremenu u kojem su krajnje desničarske i neofašističke snage u usponu u mnogim zemljama diljem svijeta. Mussolini govori jednom svom pristaši: "Ovo je posljednji put da održavamo izbore." To su gotovo doslovne riječi aktualnog američkog političkog kandidata koji je došao na vlast potičući sličnu mržnju prema demokraciji i antipatiju prema ranjivima. Potresan TV serijal, usredotočen na snažnu središnju izvedbu, koju treba vidjeti, oštro nas podsjeća da nikad nije prekasno biti hrabar i iskorijeniti fašističke tendencije... dok jednog dana ne bude prekasno.