Klimatsko bezumlje ili klimatski razum: Prilagodba je moguća, ali rokovi istječu

28.9.2024., 07:07

PREVIŠE TEORIJE, PREMALO PRAKSE

Klimatsko bezumlje ili klimatski razum: Prilagodba je moguća, ali rokovi istječu

ISTRAŽIVANJE KOJE UPOZORAVA: ZAŠTO SVE ZEMLJE KASKAJU S NACIONALNIM PLANOVIMA PRILAGODBE?

Kad god se povede riječ o klimatskim promjenama, a o tome slušamo gotovo svakog dana, svi se odmah deklarativno izjašnjavaju da je stanje zabrinjavajuće i da se hitno mora nešto poduzeti, provesti u djelo već dogovorene planove i programe, ispoštovati sporazume i pronaći nove mogućnosti kako bi na kraju svi bili sretni, i interesni lobiji, i klimatski aktivisti, i znanstvenici, i ekonomisti, i na kraju priroda sama, jer spašavamo li klimu, spasit ćemo i civilizaciju, biljni i životinjski svijet, kao i ljudski rod, koji je tu i takvu klimu dodatno devastirao u posljednjih stoljeće i pol.

No kad se u klimu uplete politika, kad bezumna utrka za profitom (iscrpljivanje naftnih i plinskih izvora, krčenje šuma, uništavanje ozonskog omotača...) postane prioritert od kojeg se teško odustaje, onda nije lako postići ni osnovni konsenzus u spašavanju klime, smanjenju emisije štetnih plinova u atmosferu i smanjenje povišenja temperature mora i kopna, odnosno držanja pod kontrolom rasta od 1,5 do 2 stupnja u idućih 50 do 100 godina. Zato ne treba čuditi što većina zemalja kasni s nacionalnim planovima prilagodbe klimatskim promjenama, stoga su znanstvenici istražili odluke i smjernice međunarodnog tijela zaduženog za provedbu klimatskih sporazuma koje zovemo COP (Conference of the Parties - Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama), kako bi javnost i na taj način upozorili na pravo stanje stvari.

Konkretno, istraživači Instituta za globalne strategije zaštite okoliša u Japanu Osamu Mizuno i Naoyuki Okano ispitali su koherentnost cijele sheme Nacionalnih planova prilagodbe (National Adaptation Plan, NAP) prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC). Oni su krenuli od pretpostavke da od prvog sporazuma o NAP-ovima na COP16 (u studenom se organizira COP29 u Bakuu) među tim dokumentima postoje nedosljednosti, dvosmislenosti, pa čak i proturječnosti. "Posljedično, trenutna shema NAP-a ne pruža jasne smjernice o definiranju svrhe, perspektive ili sadržaja NAP-ova", smatraju autori, a prenose svjetske agencije uključujući i našu HINA-u.

RAZUMIJEVANJE PLANOVA

Također naglašavaju kako postoji hitna potreba za jedinstvenim pristupom formuliranju NAP-a, s jačim fokusom na proces izrade nacionalnih planova koji bi se olakšao pružanjem praktičnih i jasnih smjernica. Smatraju to potrebnim jer osim što gotovo sve zemlje kasne, NAP-ovi koji su stigli nisu dovoljno dobri. Pregledom NAP-ova koje je dostavilo devet azijsko-pacifičkih zemalja, autori također otkrivaju nedosljedno razumijevanje NAP sheme među tim zemljama.

HRVOJE PETRIĆ: Klimatske promjene dovest će i do veliki društvenih promjena

Europa i Hrvatska kroz tisuću godina imale su tri ciklusa klimatskih promjena, no glavni akter današnjih je čovjek, a one će u budućnost dovesti do velikih društvenih promjena, do vala izbjeglica, pa i ratova, ističe Hrvoje Petrić, osnivač Katedre za ekohistoriju na Filozofskom fakultetu.

Ovogodišnje suše koje su trenutno u Europi zamijenile poplave ne začuđuju ga jer su samo još jedan u nizu dokaza da se neosporno nalazimo u vrtlogu klimatskih promjena koje su zahvatile svijet. Upitan kada smo shvatili da čovjek utječe na klimu, Petrić odgovara da je početkom 20. stoljeća prevladavala ideja prema kojoj ljudi mijenjaju klimu lokalno, primjerice sječom šuma i intenzivnom poljoprivredom. Tada je rijetko tko razmišljao o tome da bi i ljudi mogli izazvati globalne promjene. Bilo je pojedinaca koji su još krajem 19. stoljeća primijetili globalni utjecaj upotrebe fosilnih goriva, ali njihova su razmišljanja bila odbacivana od kolega, kaže Petrić.

Kasnih 1950-ih i tijekom 1960-ih godina obavljena su precizna mjerenja ugljičnog dioksida u atmosferi koja su utvrdila njegov rast. Uz to, postala je važna primjena kompjutora kojima su izrađeni prvi modeli globalne klime uz pomoć kojih je utvrđeno da bi povećanje udjela stakleničkih plinova moglo povećati zagrijavanje. Kada je od 1980-ih globalna temperatura počela relativno naglo rasti, pojačao se širi interes znanosti, ali i medija. Petrić ističe kako posljedica klimatskih promjena u budućnosti neće biti samo ekstremni vremenski uvjeti u kojima ćemo živjeti. Ekstreme u atmosferi najviše će osjetiti tzv. zemlje trećeg svijeta, što može, a vjerojatno i hoće, rezultirati valom izbjeglica. “Vremenske neprilike, odnosno njihove posljedice, bit će i razlogom za izbijanje ratova. Drugim riječima, globalne promjene u okolišu rezultirat će i promjenama u društvima”, upozorava Petrić.

Ako uzmemo u obzir posljednjih tisuću godina, Hrvatska i Europa proživljavale su tri klimatska ciklusa. Prvi je srednjovjekovni klimatski optimum s toplijom klimom, drugi je takozvano malo ledeno doba koje je trajalo otprilike od 1400. do 1850. godine, a nakon toga je uslijedilo toplije razdoblje, koje postaje sve toplije. U svim navedenim razdobljima bilo je više oscilacija, ali i dramatičnih učinaka na ljude, što sve intenzivnije istražuju ekohistoričari. Petrić kaže da je u predindustrijsko doba učinak čovjeka na klimu bio gotovo isključivo lokalan, no od 1960-ih imamo podatke koji jasno upozoravaju na sve veći utjecaj ljudi na klimatske promjene, a od 1980-ih godina to sve više osjećamo na vlastitoj koži: “Za one koji su, primjerice, prešli pet desetljeća života, dovoljno je sjetiti se godišnjih doba u njihovu djetinjstvu i usporediti ih sa sadašnjim.”

No klimatske promjene sasvim sigurno imaju i svoje neljudske uzroke, poput Sunčeva zračenja, vulkanskih erupcija, El Niña, sjeverno-atlantske oscilacije. Ipak, ljudski uzrok postao je dominantan. Ekohistoričari istražuju na koje načine su se ljudska društva nosila s nekadašnjim izazovima. Na osnovi raznih podataka možemo pretpostaviti još ekstremnije vremenske događaje od ovih koje sada osjećamo i za njih se treba pripremiti, zaključuje Petrić. (Razgovarao: Ozren Špiranec/Hina)

“Prilagodba zahtijeva planiranje specifično za kontekst, što je nužnost prepoznata u međunarodnom okviru upravljanja klimom", piše u editorijalu časopisa Nature o ovoj temi. Nacionalni planovi prilagodbe (NAP) ključni su politički instrumenti politike za osmišljavanje aktivnosti zemalja u razvoju, naglašava Konferencija stranaka (COP). No ako NAP-ovi većine zemalja neovisno o njihovoj ekonomskoj moći nisu dovoljno dobri, problem se mora tražiti u strategiji i procesu izrade nacionalnih planova prilagodbe. Kako piše časopis Nature, mnoge studije ispitivale su krajolik ili učinkovitost NAP-ova na lokalnoj ili nacionalnoj razini, malo ih je pomno ispitalo koherentnost cijele sheme NAP-a prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC).

Mizuno i Okano riješili su ovu prazninu u istraživanju ispitivanjem odluka COP-a i povezanih smjernica. Prema UNFCCC-u, Nacionalni plan prilagodbe ima središnju ulogu kao politički okvir za prilagodbu. Iako su uloženi znatni napori u ove planove, nedostaje kritička procjena cjelokupne sheme NAP-a, kažu autori.

Kritični pogled uključuje analizu odnosa između procesa i sadržaja NAP-ova, "njihove prirode i predviđenih funkcija, međupovezanosti i implikacija različitih sporazuma i smjernica COP-a o NAP-ovima te usklađivanje s konceptom procesa planiranja prilagodbe", pišu autori. Kritiku su uspostavili analizirajući odluke COP-a, relevantne dokumente ustrojenih tijela i napore relevantnih međunarodnih organizacija da bolje razumiju kako je NAP shema konstruirana i kako funkcionira s ciljem razjašnjavanja mana i vrlina procesa prilagodbe.

KLJUČNI UVIDI I ZADACI

Međutim, COP nije dobro definirao ni proces NAP-a ni same NAP-ove. Kao rezultat toga formulirani NAP-ovi nemaju više zajedničkog od "plana prilagodbe koji je izradila nacionalna vlada". Od ključne je važnosti da COP jasnije definira proces NAP-a i NAP-ove, uključujući njihove uloge i odnose te da osigura dosljednu potporu naporima zemalja u razvoju za prilagodbu kroz NAP shemu. COP bi trebao definirati NAP proces kao proces planiranja prilagodbe (AP proces) i pronaći uloge NAP-ova kao "velikog dizajna AP procesa", kako bi se poboljšala dosljednost i učinkovitost globalnih napora na prilagodbi.

ŠTETE ZA OKOLIŠ: Klimatske promjene i dalje negativno utječu na poljoprivredu

Suzbijanje negativnih učinaka poljoprivrede uz istovremeno prehranjivanje rastuće globalne populacije već je golemi izazov koji će vjerojatno biti pogoršan klimatskim promjenama - zaključak je studije koju su proveli Yang i suradnici o temi interakcija između klimatskih promjena i poljoprivrede. Istraživanje je pokazalo da su najveći izazovi tek pred nama, piše Bianca Lopez za Science.org, a prenosi i HINA.

Znanstvenici očekuju da će opisani utjecaj poljoprivrede još više štetiti okolišu. Ne zato što je to neizbježno, nego jer će “sve veća i bogatija globalna populacija vjerojatno zahtijevati više poljoprivrednih proizvoda, uključujući hranu, stočnu hranu, vlakna i biogoriva”. Dakle, primarni razlog daljnjem nanošenju štete je ekonomski, ne ekološki, biološki ili nešto treće. Rad koji ovdje prenosimo, Yanga i suradnika, predstavlja “sintezu načina na koji bi klimatske promjene mogle pojačati utjecaje poljoprivrede na okoliš, od povećanja emisija stakleničkih plinova, korištenja i nestašice vode, erozije tla, onečišćenja dušikom i fosforom; izbijanja štetočina i upotrebe pesticida; te onečišćenja i gubitka bioraznolikosti”. Yang i suradnici u svojoj su sintezi našli nekoliko važnih rezultata. Klimatske promjene će vjerojatno pogoršati već velike utjecaje poljoprivredne proizvodnje na okoliš. Zatim će to utjecati na smanjenje poljoprivredne produktivnosti. Očekuje se da će klimatske promjene izazvati smanjenje učinkovitosti “agrokemikalija” (pesticida) te njihovu povećanu prisutnost u okolišu. Potom će se povećati prisutnost nametnika i bolesti na usjevima, što će također biti praćeno erozijom plodnog tla.

Ovaj kauzalni lanac onda će dovesti do novog i povećanog krčenja zemljišta, što je proces koji, poznato je, dovodi do izumiranja vrsta i manje mogućnosti skladištenja stakleničkih plinova putem stabala u tlo. Ovaj proces nužno uključuje i pokušaj zadržavanja prinosa povećanjem upotrebe pesticida. I krug onda počinje ispočetka. Gotovo je nevjerojatno da bolest liječimo onim što je uopće izazvalo bolest. No to je upravo ono što vidimo u poljoprivredi. “Poljoprivreda već čini gotovo četvrtinu globalnih emisija stakleničkih plinova, a odgovor poljoprivrede na klimatske promjene mogao bi stvoriti snažnu pozitivnu povratnu spregu stakleničkih plinova na više načina”, upozoravaju Yang i suradnici, te dodaju: “Klimatske promjene mogle bi izravno intenzivirati poljoprivredne emisije stakleničkih plinova, na primjer povećanjem emisija CH4 iz rižinih polja, emisija N2O iz tla i emisija CO2 od krčenja zemljišta i obrade tla. Također bi moglo neizravno potaknuti više emisija stakleničkih plinova, primjerice ako je potrebno više agrokemikalija da se nadoknadi njihova smanjena učinkovitost; ako vlada suša, zahtijevaju više energije i ugljika te intenzivnije navodnjavanje; ili ako veći gubici hranjivih tvari s poljoprivrednih polja potiču više biogenih emisija stakleničkih plinova u vodenim sustavima. Ovi povratni učinci klime i poljoprivrede zahtijevaju povećanu pozornost”.

Najvažniji zaključak ove studije je da su prepreke pozitivnim promjenama socioekonomske u prirodi, a ne tehnološke ili klimatske. Dakle, faktori su društveni i u društvu se moraju rješavati, nikakve nove tehnologije neće nam pomoći s pitanjem kolektivne buduće sposobnosti proizvodnje dovoljnih količina hrane. (H/DJ)

Podsjetimo, COP ili Konferencija zainteresiranih stranaka je vrhovno tijelo za sve države koje su stranke Konvencije zastupljene na klimatskim konferencijama UN-a. To je međunarodno tijelo podložno međunarodnom zakonu. Svrha njihova postojanja je razmatranje i provedba Konvencije o zaštiti klime i svih drugih pravnih instrumenata koje COP usvoji i donose odluke potrebne za promicanje učinkovite provedbe Konvencije.

Ključni zadatak COP-a je pregled nacionalnih priopćenja i inventara emisija koje su podnijele stranke. Na temelju tih informacija COP procjenjuje učinke mjera koje su stranke poduzele i napredak postignut u postizanju krajnjeg cilja Konvencije.

COP se inače sastaje svake godine, osim ako stranke ne odluče drukčije. Prvi sastanak COP-a održan je u Berlinu, u Njemačkoj, u ožujku 1995. COP se sastaje u Bonnu, sjedištu tajništva, osim ako stranka ne ponudi domaćina zasjedanja. Baš kao što se predsjedništvo COP-a rotira između pet priznatih regija UN-a, to jest Afrike, Azije, Latinske Amerike i Kariba, srednje i istočne Europe i zapadne Europe i ostalih, postoji tendencija da se mjesto održavanja COP-a također pomakne među ove skupine.

Na kraju podsjećamo kako će se COP29, 29. konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, održati u Bakuu, (Azerbajdžan), od 11. do 22. studenoga 2024. Nakon Bakua sljedeći COP-ovi bit će organizirani 2025. u Brazilu (Belém) i 2026. u Australiji. Bez obzira na to kakvi će biti konkretni rezultati tih i svih drugih UN-ovih klimatskih konferencija, teško se oteti dojmu da je sastanaka, planova, dogovora, papirologije, simulacija, stimulacija i destimulacija već previše. Naravno, i politike je previše. Uz to planet nam je sve manje zelen i sve smo više na rubu da priroda našoj civilizaciji zada smrtni udarac. Nadajmo se da će razum ipak nadvladati bezumlje.

#Klimatske Promjene