Zašto čitati književne klasike, napose danas, u vremenu globalno umreženog i globalno podatnog "društva spektakla", koje 24 sata na dan nudi kratkotrajne senzacije i hedonistički eskapizam lišen ikakvog dubljeg promišljanja, osim užitka u jednom kliku ili tisuću njih u ponudi koja se "ne može odbiti". U toj i takvoj utrci bezumlja razum ima male šanse kad algoritmi preuzmu dominaciju nad ukusom milijuna (i milijardi), pa se i dobra stara knjiga svakodnevno bori za preživljavanje. Bore se i stari dobri književni klasici i nije im lako. Jer, kako je to lucidno naglasio dr. Tod Worner u svom eseju za Word on Fire: Književni klasici nisu klasici zato što imaju nevjerojatne agente koji ih cijelo ovo vrijeme reklamiraju. Klasici ostaju klasicima zato što govore nešto trajno o nama. Nije li zanimljivo kako velika književnost unatoč razlikama u kulturi, jeziku, stilu, ili eri, prelazi granice?

Worner je svoj esej zaključio ovim riječima: U klasičnoj književnosti nema ničega zastarjeloga ili nebitnoga, jer nema ničega zastarjeloga u radosti i očaju, ljubavi i sramoti, tjeskobi i strahu. Radi se o priči čovječanstva, koja zaslužuje da ju se ispripovijeda dobro, i da ju se čita dobro. Klasična književnost ne propada jer - kada je iskrena - ona utjelovljuje tko mi jesmo: dostojanstveni ljudi koji su zalutali, a pokušavaju pronaći put kući. To je vaša priča i moja priča. To je priča koju vrijedi pročitati. (preneseno iz bitno.net/prijevod Ana Naletilić)

Dakle, klasike treba čitati i kad mislite da ne treba. Upravo su dva takva klasika naša ovotjedna preporuka: Charles Baudelaire i njegov kultni "Splin Pariza" te Oscar Wilde i njegov evergin "Pričobajke". Obje knjige odavno su klasična štiva i baština svjetske knjižavnosti i kulture. Za njihovo ovodobno ukazanje u hrvatskom prijevodu imamo zahvaliti "Šarenom dućanu", kao i puno puta u drugim primjerima objavljivanja antologijskih djela.

CHARLES BAUDELAIRE

SPLIN PARIZA
(Le Spleen de Paris, 1869.):

"Zapravo, to je opet Cvijeće zla, ali s mnogo više slobode..." pisao je Baudelaire prijatelju o svojim Malim pjesmama u prozi. Ponesen poetskom imaginacijom, on se u Cvijeću zla prepušta svom neobuzdanom nadahnuću, a Splin Pariza (kako je knjiga poslije, prema pronađenim zapisima autora, preimenovana) puno je smireniji, u njemu je više suptilnih zapažanja i sanjarske kontemplacije. Splin je istančano provedena lirska tema u prozi, zapravo niz tema koje se poput glazbenih stavaka originalne suite povezuju u zanosnu cjelinu.

Ovo čudesno djelo stvoreno je od proze i čiste poezije, od bljeskova analitičkog duha i suptilnog poniranja u ljudsku dušu, od stvarnosti i snova, od lucidnog rezoniranja i sugestivne osjećajnosti. Ovdje su granice između poezije i proze odbačene, ali njihova bit nije žrtvovana - obje žive svojim punim životima, isprepleću se i jedna drugu intenziviraju. I baš je u tom majstorskom spajanju ili prelijevanju oprečnih elemenata tajna impresivnog dojma i renomea Baudelaireovih pjesama u prozi. Stvarajući tu novu književnu vrstu on je vrhunski izrazio ono za što se dotad još nije ni znalo da se može izraziti! (Prijevod: Vladislav Kušan)

O AUTORU:

Kad se povede riječ o Charlesu Baudelaireu (1821. - 1867.), malotko će propustiti naglasiti kako je on najpoznatiji i najslavniji ne samo francuski nego i svjetski simbolist, ali i preteča pjesničkoga moderniteta. Glasan u svojoj poetici i zloglasan u percepciji svoga iskaza, Baudelaire je poput drugih genijalaca "začetih" u doba romantizma (rođen je tri godine nakon smrti velikog Georgea Gordona Byrona - Lorda Byrona), bez ikakvih ograničenja rušio tabue, provocirao i izazivao zgražanje malograđanstva svoga vremena, ali je hodeći ispred vremena stvarao i stvorio bezvremenska remek-djela koja poput svjetionika i danas svijetle nepomućenim blistavilom makoliko to blistavilo bilo krcato mračnim tonovima, emocionalnim ekstremizmom i rubnim iskustvima poput napasti samoubojstva, opijanja i droge, sadističkog bavljenja smrću i rastočnim učinkom vremena na tijelo i zanose, koji se kod njega pretaču u dotad neviđene moćne i šokantne slike - navodi su u enciklopediji.hr.

Kad bi smo se referirali na masovnu popularnu kulturu 20. stoljeća, primjerice glazbu, zaključak da je Charles Baudelaire bio post-punker svoga doba i nije pretjerana usporedba. Naime, za Baudelairea kao i za post-punkere s kraja 70-ih godina svi putovi su otvoreni kad se ruše stari svjetovi i otvaraju vrata novog doba. Drugim riječima, traumatiziran djetinjstvom i nerazumijevanjem najbližeg okružja, Baudelaire je "odabrao za sebe ulogu gubitnika", zapisao je Jean-Paul Sartre.

OSCAR WILDE

PRIČOBAJKE (Lord Arthur Savile's Crime and Other Stories - 1891./The Happy Prince and Other Tales - 1888./A House of Pomegranates - 1891./Poems in Prose - 1894.):

Oscar Wilde jedna je od najsjajnijih viktorijanskih zvijezda, erudit, estet i dendi; iznimno duhovit i rječit, živio je život punim plućima, osebujno i burno, ali izvanredno kreativno: bio je vrstan romanopisac, dramatičar, pjesnik i pričo/bajkopisac. Prijepori povezani s osobnošću toga "izgubljenog sina" protegnuli su se i na njegove proze, pa je znao reći da ne može "razmišljati drukčije nego u pričama". Primjereno, za života je objavio tri knjige priča i bajki, koje s pjesmama u prozi tiskanima u časopisima čine "šarenu" zbirku: Pričobajke. Osim jedinstvenog naziva rado ističemo i da su u njoj sabrane sve Wildeove kratke proze, i da su prvi put na ovim prostorima, a vjerojatno i šire, tiskane zajedno u jednoj knjizi!

Iako napisane u pretprošlom stoljeću, njihova je vitalnost neiscrpiva, posebno bajki, koje su podjednako dirljivo emotivne koliko se dirljivoj emotivnosti - bezočno rugaju! To karakteristično proturječje obilježje je Wildeova pisma, kao i života, što njegove pričobajke čini podjednako bliskima i mlađem i starijem čitatelju: njihova duhovitost, ironija, bogatstvo stila i lakoća pripovijedanja razlog su što su postale i ostale neumrlo štivo... Sve u svemu, ovo je klasični evergrin obožavanoga pa odbačenoga genijalca, koji kao da je živio u 21., a ne u 19. stoljeću!

(Ovo je 250. knjiga u izdanju Šarenog dućana; objavljena je u godini (2023.) u kojoj ŠD bilježi 30 godina od osnivanja i 25 godina bavljenja izdavaštvom. U izdanju ŠD-a već su prije objavljene dvije glasovite knjige Oscara Wildea - Zločeste misli te najpoznatija i najpopularnija od svih, kultni roman Slika Doriana Graya.)

O AUTORU:

O čemu i kome pričamo kad govorimo o Oscaru Wildeu i njegovim djelima, da u pitanju parafraziram glasovitu zbirku priča What We Talk About When We Talk About Love Raymonda Carvera. I ovdje se možemo pouzdati u enciklopediju.hr, gdje, između ostalog, piše kako je OW (1854. - 1900.), irsko-engleski književnik, bio predstavnik dekadentizma, pod jakim utjecajem esteticističkih načela J. Ruskina i W. Patera, koji je ekstravagantnim životnim stilom, dendizmom i skandalima obilježio svoje vrijeme čak i više nego samim književnim djelom ("Svoj sam genij uložio u svoj život, a samo talent u svoja djela"). Sve to dakako stoji, Oscar Wilde je umnogome kompleksna pojava u književnosti koja se i danas pomno analizira i navodi kao genij koji je obilježio ne samo viktorijansko vrijeme kasnog romantizma nego i postavio temelje za revolucionarne prevrate u kulturi i umjetnosti započete krajem 19. stoljeća (Fin de siècle), a i sama činjenica da je OW umro 30. studenog 1900., dakle mjesec dana prije dolaska novog doba, također dosta govori sama po sebi. Uglavnom, Oscar Wilde za života je bio prokazivan i prozivan zbog svojih homoseksualnih sklonosti (glasovita afera s mladim lordom Alfredom Douglasom), pa je bio prisiljen iz Britanije preseliti se u Francusku, gdje je proveo posljednje godine života i čak se obratio na katoličanstvo!

Oscara Wildea svijet je najviše zapamtio, a i danas ga pamti, po njegovu jedinom romanu Slika Doriana Graya (The Picture of Dorian Gray, 1891.), s kojim je stekao golemu slavu i u 20. stoljeću nekoliko filmskih ekranizacija i TV serijala. Wilde je osim tog kultnog djela objavio još niz antologijskih priča, cijenjenih komedija, a vrhunac esteticizma kakav je zagovarao i prakticirao postigao je u drami biblijske tematike Saloma (Salomé, na francuskom jeziku 1893., na engleskom 1894., u prijevodu A. Douglasa); premijera te drame bila je u Francuskoj 1896., sa S. Bernhardt u naslovnoj ulozi. U zbirci eseja Nakane (Intentions, 1891.) zagovarao je stvaralaštvo elegantnoga efekta i estetiku dekadentizma - zaključak je priloga o OW na web-portalu enciklopedija.hr.

Od biografskih knjiga koje se bave likom i djelom Oscara Wildea svakako je preporučljivo izdanje Više od jednog života, koje potpisuje Gerard Hanberry (Naklada Ljevak, 2013.). U toj minucioznoj biografiji Hanberry istražuje Oscarove skrivene korijene u Irskoj i drugdje, kao i život njegovih roditelja, brata Willieja, supruge Constance, sinova i današnjih potomaka. Ta priča, kojoj autor pristupa na osvježavajući način i koja uključuje nove uvide o Oscarovu životu, književnom djelovanju i boravku u zatvoru, ispripovijedana je u kontekstu zemlje rastrgane pobunama i glađu. Ta je priča često dirljiva, ali okrutne sudbine nisu uspjele zatrti Oscarovu briljantnost, pa je "gospodar jezika" opravdano zauzeo svoje mjesto među velikim svjetskim piscima.

Sve u svemu, koprivničkom Šarenom dućanu i ovaj put, zbog navedenih knjiga, mora se odati priznanje na ustrajnosti, odlučnosti i donkihotovskoj upornosti da javnosti iznova predstavi i ponudi na čitanje neka od nezaboravnih i neponovljivih književnih djela iz portfelja civilizacijske baštine 19. i 20. stoljeća.