Gledajući kompleksnu geostratešku i sigurnosnu situaciju, može li se zaključiti da vojni aspekt obrane i sigurnosti nije bio nikad aktualniji od kraja Hladnog rata? Dolaze li sad na naplatu osim posljedica ukrajinskog rata i godine komfora i uljujanosti Europe/EU-a u mirnodopsku idilu od početka 90-ih - pitali smo dr. sc. Vedrana Obućinu, politologa i teologa iz Rijeke, predsjednika Centra za međureligijski dijalog u Rijeci.

Ustupljena fotografija

- Ideja kolektivne obrane označuje prava i odgovornosti. Mi smo se odlučili za članstvo u velikim međunarodnim organizacijama, što znači da imamo i prava i odgovornosti. Neka su prava veća od drugiih, a i neke su odgovornosti veće nego što smo pretpostavljali. To se svodi na sustav gdje manje zemlje mogu pridonijeti više u posebnim uvjetima. Dakle, nema “naplate” u smislu odgovora na ugrozu. Zbog toga postoje međunarodni sustavi kolektivne sigurnosti. Ugroza postoji uvijek, jer ni jedan politički sustav ne može jamčiti posvemašnju sigurnost.

Europa je postigla određen stupanj sigurnosti. To je nepobitna činjenica, osobito nakon Hladnog rata. Prijetnje koje se danas događaju su asimetrične, što znači da nisu istovjetne prijetnjama na koje se europsko stanovništvo naviknulo. Međutim, što mi podrazumijevamo kao prijetnje Europi? U samom razumijevanju europskog identiteta se ne slažemo, a sukobi postoje i unutar Europe. Što je ono što povezuje Hrvata s Fincem ili Poljaka s Portugalcem? Komfor i uljuljanost Europe već je u samoj ideji što jest Europa. Govori se o tome da je europski identitet ukorijenjen u političkom nasljeđu konzervativizma, liberalizma i socijalizma, s kulturološkim utjecajem raznih inačica kršćanstva, kao i europskog židovstva i islama. Prema tome, tko se osjeća Europljaninom? Možda neka osoba u Luksemburgu ili sličnoj zemlji, gdje se više nikad ništa važnijega neće dogoditi, odnosno gdje je kraj povijesti doslovan.

O NATO SAVEZU...

- NATO je i dalje važan jamac ne samo obrane državnog teritorija nego i jamac obrane od cyber-napada i očuvanja kritične infrastrukture. Rekao bih da je NATO nužan, jer kolektivna obrana znači da pojedine članice, mahom one manje, ne moraju razvijati sve oblike obrane, nego se oslanjaju na kolektivne mehanizme. Primjerice, ne moramo pokrivati sve voblike ratne mornarice i zrakoplovstva, jer za to imamo neke veće zemlje koje štite naš zajednički teritorij. Stoga je NATO nezamjenjiv u obliku obrane koji sada imamo, a to je obrana koja se zasniva na profesionalnim vojnicima i iznimno naprednoj tehnologiji.

Mislim da je pitanje održivosti NATO-a političko pitanje. Naime, često se zaboravlja da NATO nije samo vojna organizacija nego i politička. Odluke ne donose generali, nego vlade zemalja članica. Također to znači da je potreban konsenzus u svim važnim odlukama, a ponekad i suglasnost parlamenta. Već smo vidjeli da je Donald Trump, u vrijeme svog predsjedničkog mandata, pokazao neke političke namjere s kojima se većina europskih partnera nije slagala. Kao odgovor na to, Trump je zaprijetio otkazivanjem financiranja NATO-a povrh iznosa od dva posto državnog proračuna. Rijetko koja zemlja ostvaruje i dva posto, pa je taj potez donekle razuman, ali je u biti politički odgovor neistomišljenicima u Europi. Potom imamo u Savezu Tursku, koja zasigurno nema politiku u skladu s onom većine partnera. Mađarska također ima svoju neliberalnu politiku, a potom su tu zemlje koje nisu članice Europske unije, ali su članice NATO-a. Među njima posebno se ističe Crna Gora, koja sa svojom prosrpskom vladom ostvaruje utjecaj Beograda, a možda posredno i Moskve. Ta politička pozadina jedan je od glavnih razloga zašto se EU želi dodatno osigurati, jer u slučaju nužne obrane (npr. u baltičkim zemljama ili Poljskoj, koji imaju određeni strah od ruskog napada) pitanje je hoće li se ostvariti konsenzus u NATO-u, osobito o aktiviranju famoznog članka 5 Sjevernoatlantskog ugovora.

O NAORUŽAVANJU, VOJNOM ROKU...

- Kao teolog, mogu reći da je bilo koje naoružavanje pogubno, te da je svijet krenuo dosta lošim putem u posljednjem desetljeću. Kao politolog, shvaćam potrebu za naoružavanjem i osuvremenjivanjem vojnog arsenala, pa čak i uvođenja vojnog roka koji to zapravo nije u smislu ročništva kakvo smo imali prije. Sposobnosti i vještine koje se mogu steći u vojnom roku su dobre jer se ne radi samo o tome kako pucati, nego se mladež može podučiti drugim kritičnim vještinama od koristi za opću sigurnost društva i bez neke vanjske ugroze.

Hoće li ishod naoružavanja biti sukob ili odvraćanje, to je veliko pitanje, na koje vjerojatno nitko nema relevantnog odgovora. Ipak, bilo koji veći i širi sukob u Europi doveo bi do promjene paradigme u globalnom društvu rizika. Smatram da je takvo naoružavanje dio cjelokupne paradigme, u kojoj su sposobnost ovladavanja tehnologijom, zaštita od klimatskih promjena i zdravstvena sigurnost, mogućnost održive proizvodnje hrane i fizička sigurnost - okosnice modernog društva.

Te sastavnice će sve više biti u središtu pozornosti modernih društava, pa su i tzv. ministarstva budućnosti u potrebi da se ne odaju pretjerano utopiji boljih vremena, nego da prate i distopične scenarije, u kojima naš svijet ima glavne igrače i onima koji proizvode tehnologiju (Sjedinjene Države i Kina prije svega, a potom Rusija i neke druge zemlje, ali bez pretjerane gužve), a time nadziru ostatak planeta. Pritom nemaju odgovore na klimatske promjene, koje nas sa svakim danom upozoravaju da nam je budućnost spržena i smrznuta istovremeno, gdje se teško hrvamo s pandemijama, a vlastita proizvodnja hrane opada, pa smo ovisni o osnovnim namirnicama. Jednog dana bismo se mogli naći pred ugrozom gdje nam je potrebno oružje. Dao Bog da do toga ne dođe, ali sjetimo se mudrosti pripreme i spremnosti.

O NUKLEARNOM UDARU...

- To bi bio vrlo neproračunan potez, jer bi morao imati neki odgovor. Ne bih htio sugerirati hladnoratovske scenarije kao najbolji način odvraćanja, ali on je povijesno dokazano bio održiv. Ako Putin učini taj korak, onda znači da je neuračunljiv, a pretpostavljam da postoje hladne glave u Moskvi koje bi spriječile taj čin. Kakav bi odgovor NATO-a bio, ne znam. Ali da bi vodio trećem svjetskom ratu, to je podosta sigurno.