Još uvijek se većina Europe ne ponaša u skladu s promijenjenim svijetom u kojem već živimo. U tom novom svijetu u nastajanju, kako to obično i biva u povijesnom razvoju i s povijesnim epohama, danas još nejasnom, nedovoljno osvijetljenom, ne dokraja vidljivom, neuhvatljivom, više se naslućuje koje će sve promjene doći - kaže dr. sc. Tvrtko Jakovina, red. prof. s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

NACIONALNA SIGURNOST

- Nakon najljepšeg desetljeća za velik dio svijeta - od 1990. do 2001., svijet je počeo ulaziti u novu fazu. Promjene su se događale dok su tekla druga dva najbolja desetljeća uopće: počinjao je rat protiv terora i utjecaj nedržavnih aktera u međunarodnim odnosima, pa je snažno ojačala uloga Kine na način na koji to nije više konveniralo Zapadu. Postupno se počela buditi i sređivati Indija, koja je sada hladna prema Kini i napola prijateljska prema Rusiji, ali ona je dugoročno konkurent s milijardu i 300 milijuna ljudi. Turska je postala sila srednjeg reda, ali sada svjesna svoje uloge i snage, ne više skromna država, posljednja u čekaonici za Europu, nego nestabilan saveznik. Demografski slom Europe, nespremnost Europe da se nosi s novom realnosti i snaženje svih drugih, demografsko i materijalno, uvode nas u novo doba, u koje ćemo postupno još neko vrijeme ulaziti. Jednoga će se dana vidjeti kako ćemo sve ovo periodizirati i koji će biti glavni datumi promjene: Kosovo, 9/11 i New York, ruski napad na Ukrajinu ili rušenje Sadama Huseina u Iraku... Svijet se ne mora posve promijeniti, ali možemo biti sigurni da će uloga i položaj Europe biti teži, manje važan, a pogledamo li kako se ponašaju države poput Francuske, Njemačke i, najviše, način na koji se sastavlja EU vlast, to je sve logično, očekujuće i depresivno.

Tvrtko Jakovina

PIXSELL

- Naravno da je za sada NATO dovoljan - ako je riječ o napadu na neku od važnih europskih zemalja, možemo biti sigurni da će biti reakcije. Hoće li NATO biti dovoljan ako se npr. napadne Crna Gora ili Albanija, to ne može nitko jamčiti, jer tako je izrijekom govorio i bivši, a možda i budući, predsjednik SAD-a Trump. Takav strah, da NATO neće ispuniti ono što bi trebao, postojao je i u vrijeme Hladnog rata, kada su se mnogi pitali je li Savez spreman krenuti u rat zbog, primjerice, Zapadnog Berlina... Onda je, desetljećima poslije, Trump ponovo otvorio te dvojbe. Rekao bih zato da je NATO još uvijek tu i, bude li se držao onog što je njegova uloga, bit će jamac sigurnosti za članice još neko vrijeme. Je li to dovoljno? NATO vojska jesu sve naše vojske. To znači i hrvatska, i slovačka, i slovenska...

Europske oružane snage Stari kontinent, i to njegov zapadni dio, tada nije bio spreman proizvesti u svjetlu općeg straha od rata u Koreji 1953.; danas je to još manje. Značilo bi to otvaranje rasprava o ustroju EU-a, drukčijem načinu odlučivanja, što male zemlje neće prihvatiti, a velike bez toga neće ući u takve aranžmane. Mi nećemo pristati da nas se preglasava (makara pristajemo da nas se pritisne), a Njemačka i Francuska neće u velike reforme a da ne bude sasvim jasno kako mogu običnom većinom do odluka. To sve komplicira odnose u EU-u.

Kod nas nema pravih rasprava o vojsci i vojnom roku... Naš nacionalizam posljednjih desetljeća bio je zapravo protupatriotski - Stranka je dovoljna da sve riješi; ne trebate biti kompetentni, tu je Stranka; ne trebate se zamarati sudovima i zakonima, ako ste iz Stranke, naći će se način da proces traje beskrajno..., zato više ne možete računati na osjećaj da će mladi spremno i patriotski nešto učiniti za društvo i zajednicu; tako će biti i s našim uvođenjem vojnog roka. Vojska treba imati dozu ponosa i vrijednosti; to ne možete danas graditi na modelu iz 1990-ih. Društvo ne može počivati na ideologiji jednog dijela, već na vrijednostima i zakonima, baš kao što je bio plan za EU.

- Ulaganje u obranu u situaciji kada je sve više sukoba, kriza na granicama, prijetnji... baš je navlas isto onom što smo imali prije nešto više od stotinu godina, prije Velikog (Prvog svjetskog) rata. Ni tada nitko nije vjerovao da će doći do rata, a kad je do rata došlo, svi su mislili da će biti brz i kratak, jer nitko nije želio dug sukob, niti je bio spreman žrtvovati milijune. No ne možete planirati sve, pa se tako i nije zaustavljalo sukob dok se on u jednom trenutku, nakon apsolutne katastrofe, nije ispuhao, došao do nekog raspleta. Promijenio je svijet, a kako nije bio završen i dogovoren na način da svi mogu prihvatiti rješenje sukoba, međuratno je razdoblje postalo samo priprema za novi sukob. To treba imati na umu i kada gledamo u današnje ratove, u Gazi, Ukrajini, Sudanu ili sutra negdje drugdje.

Mi kupujemo oružje koje može prestrašiti BiH ili Crnu Goru, koje može biti dovoljan faktor odvraćanja za Srbe. Mislim da velikog kapaciteta za rat na ovom području nema, još manje ima volje za sukobe, vrlo malo je mladih koji će se "nabrijati" na ratovanje. Ipak, svi se naoružavaju, mora se naoružati i Hrvatska, jer takvo je doba, takav je povijesni usud ove generacije. Kada svi kupuju oružje, to ne znači samo veću potrošnju za obranu nego i militarizaciju društva. Osobno, nisam siguran da su vojnici posljednjih godina obrazovani dovoljno kvalitetno - govorim to kao netko tko je predavao na Vojnoj akademiji, dok nije došao kompetentniji i Stranci odaniji ekspert. Nacionalizam je dosta slab u posredovanju znanja o modernom ratovanju i efikasnom vođenju države i ratovanja.

POUČAK IZ PROŠLOSTI

- Od velikog europskog ili svjetskog sukoba mi nemamo obranu ili mogućnost obrane; možemo samo izabrati pravu stranu, kao što smo (uz malo sreće) učinili i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu (pa makar i u sudačkoj nadoknadi, političkim odlukama). To još neće biti dovoljno da se svijet zaštiti od nuklearne katastrofe bude li do toga ikada došlo. Nažalost, dogodi li se nešto slično, onda nećemo govoriti o svijetu koji se mijenja, već o katastrofi kojom je uništeno čovječanstvo. Ne mislim (još uvijek) da su oni koji imaju nuklearno oružje postali neracionalni (prije svega Putin i njegov glas Medvedev), da bi ga upotrijebili, jer znaju da bi dobili isto, na isti način i da bi to bio i njihov kraj. No dogodi li se nešto slično, sve o čemu smo razgovarali, pa i sve o čemu su ove ili neke druge novine pisale tako dugo i puno, bit će besmisleno i izgubljeno. Bit će to kraj civilizacije, ne samo kraj jedne faze u povijesti čovječanstva.