Izgubljeni (Lost) američki je televizijski serijal čiji su autori Jeffrey Lieber, J. J. Abrams i Damon Lindelof, a koji se u SAD-u prikazivao od 22. rujna 2004. do 23. svibnja 2010. na televizijskoj mreži ABC. Obilježavajući 20 godina od početka Losta, u nešto skraćenoj verziji i s neznatnim prilagodbama u tekstu i opremi, prenosimo elaborat Nihada Hasanovića objavljen u književnom časopisu Odjek, izdanje proljeće/ljeto 2011.

abc.com/marca.com

Visok postotak filmova i romana koji zadiru u domenu znanstvene fantastike brzo padne u zaborav. Osim specijalnih efekata i nekoliko zabavnih znanstvenih koncepata, ništa drugo ne zainteresira gledatelja ili čitatelja. Likovi u tim fikcionalnim tvorevinama tek su funktivi. Glavna riječ dana je idejama, a ne ljudskim bićima. Romansijer, scenarist se zagrije za koncepciju koja preispituje izvjesna znanstvena otkrića i hipoteze, eksperimente iz genetike, biologije, fizike etc. Žudi za tim da izgradi svijet, nov, živo obojen tehnologijom, pun fizikalnih paradoksa ili incidenata za koje su krivi biolozi i genetičari. Da bi se takva opsežna zamisao pretočila u priču, nužno je priopćiti mnoštvo informacija iz više znanstvenih područja. Nerijetko se pokaže da sat i pol filma ili nekoliko stotina stranica proze ne pruža dovoljno prostora da sve legne na svoje mjesto i da neka svemirska saga stekne vjerodostojnost. Gužva je još veća ako je autor preopterećen razgranavanjem zamršene fabule koja se odvija u egzotičnom

svijetu godine tri tisuće i neke.

POZNATO I NEPOZNATO

Posljedica gomilanja idejne građe jest da se kola slome na likovima. Oni padnu kao žrtve bezdušne eksploatacije. Jer akcent bude na mašineriji mislî, a izmaštani junaci postanu samo njezini produžetci. Akterima priče nije dopušteno da se razviju u osobe sa svojim nepredvidljivostima i nijansama ponašanja. Servirani su nam tek kao vršitelji radnje kojima je dodijeljena dužnost da dopunjavaju razmatranja o sjaju i bijedi virtualne stvarnosti, zloći udruženih računara, o minijaturnim vremenskim crvotočinama za špijunažu.

Navedene kušnje su za mnoge hude pripovjedače uzrok najjezivijih muka. Pretpostavljam da glatko nije išlo ni kreatorima televizijskog serijala Lost (Izgubljeni), čija je šesta, posljednja, sezona emitirana u proljeće 2010. Imali su, doduše, olakšavajuću okolnost: vrijeme za pripovijedanje u trajanju od nekih stotinu epizoda. Potencijalna energija priče već na samom početku serijala dostiže goleme razmjere. Sve vrije od nepoznanica, svaki čin, svaka replika, svaki otkačeni detalj gori od želje da bude objašnjen. Suosjećajan gledatelj, upoznat s vremenskim opsegom serije, ipak može zapasti u brigu. Puno (anti)junaka, još više misterija. Kako taj magnetizam kanalizirati a da ne dođe do katastrofalnog rasprskavanja na štetu likova i žalost gledateljstva?

Serijal je krcat enigmama koje zasigurno ne spadaju u našu svakodnevicu. Nakon zrakoplovne nesreće na liniji Sidney - Los Angeles (za fanove već mitski let Oceanic 815) preživjeli putnici osuđeni su boriti se za život na komadu kopna usred Tihog oceana. Otok djeluje ljekovito na neke od svojih novih stanovnika: paraplegičar prohoda, a žena oboljela od raka, u terminalnoj fazi, ozdravi. U prašumama tog tropskog područja, začuju se, s vremena na vrijeme, šapati nevidljivih bića koja podsjećaju na javljanje mrtvih u romanu Juana Rulfa Pedro Páramo. Svi se užasavaju stvorenja zvanog Crni Dim, koje je ime dobilo zbog svog izgleda. Ono štekće poput svrake, čupa orijaška stabla, s lakoćom ubija smrtnike i, kako će se poslije saznati, traži način da pobjegne s Otoka. (Crni Dim možda ima veze s praksom koja nije jednom zabilježena u povijesti pomorstva: brodolomci izbačeni na pusti otok palili su vatre s puno dima ne bi li ih spasitelji primijetili s pučine.)

Jedan od protagonista opisuje The Island kao teritorij sa specijalnim znanstvenim svojstvima. Neka područja napučena su misterioznom energijom koja, uz adekvatnu upotrebu, može ispresavijati vremenski kontinuum. Vjerojatno zbog tog razloga organizacija pod nazivom Dharma Initiative sedamdesetih godina prošlog toljeća kolonizira dio Otoka, radi istraživanja i eksploatacije resursa. Međutim, ta tvrtka, koja ima i obilježja, društvenog pokreta sa samosvojnom životnom filozofijom, neće dugo opstati. Genijalno prepreden insajder će je dovesti u kolaps. Na kopnu i u okolnom moru ostat će sačuvan kompleks podzemnih istraživačkih postaja čiji smisao nikad neće biti u cijelosti razjašnjen. Desetljećima poslije, u našem mileniju, veliki putnički zrakoplov srušit će se iznad Pacifika. Junaci serijala, čudom spašeni, dospijevaju na nepoznat teritorij, gdje polako otkrivaju splet laboratorija skrivenih pod zemljom. Kao u videoigri, napredovat će iz razine u razinu, proničući, nikad dovoljno duboko, u Dharmine tajne. Vrhunac će biti aktiviranje hidrogenske bombe, koja će, djelovanjem na energetsku srž Otoka, iskriviti tijek vremena. Tim ludim ili spasonosnim potezom, kako za koga, protagonisti će biti vraćeni trideset godina u prošlost, ne i pomlađeni.

KOŠMARNI SVIJET

Ovime nije iscrpljena lista zagonetki u Izgubljenima. Krenete li na Otoku u potragu za veprom, nije rijetkost da nabasate na mrtvu osobu koja vam je nešto značila u životu, a ponekad i na razbješnjelog polarnog medvjeda. U finalnoj etapi profilirat će se i veliki meštar Jacob, osoba dotad skicirana nagovještajima i spominjana samo uz najveće strahopoštovanje. On ima i brata, s kojim je u smrtnoj zavadi već stoljećima. Kompetencije i sposobnosti su im tako neobične da je za obojicu vrlo teško reći što su: bogovi ili prikaze definitivno ne, ali ni sasvim ljudska bića. Bar je sastavljač ovih redaka tako shvatio njihovu pojavu. Tajanstvenost obavija i Druge, o kojima bi se dala snimiti zasebna serija. Oni predstavljaju mikrocivilizaciju s vlastitim moralnim kodeksom, običajima i vjerovanjima razvijenima u skladu s osebujnostima njihove postojbine okružene morem.

Ovo je bio samo pokušaj nabrajanja nekih od nesvakidašnjih pojava u seriji. Čvrsto prizemljenom gledatelju dovoljno da ne pogleda ni prvu epizodu. Činjenica je da mnoge osobe, među kojima i meni bliske, ne podnose Izgubljene. Pri samom spomenu treće ili četvrte sezone lica im se iskrive u gađenje i prijezir. Čuju se izjave tipa "odvratna serija", "nisam više mogao gledati", "jebo te Lost"... Ostat će mi doživotno pitanje zašto neke priče kod mene bez problema izazivaju suspense of disbelief, a kod drugih podsmijeh, omalovažavanje, odbojnost. Utješno je da neki drevni mit u koji vjeruju milijunski narodi nudi obilje originalnih priča i likova, ali ne oskudijeva ni u lošim karakterizacijama i nedosljednostima.

Magija Izgubljenih nije u navedenim čudesima i fizikalnima paradoksima. Ona zrači iz likova koji su sa svojim realističnim biografijama bačeni u nestvaran i košmaran svijet. Sekvence iz njihovih prijašnjih života odvijaju se u modernom Iraku, Iowi, Kaliforniji, Južnoj Koreji, Engleskoj, Nigeriji, Francuskoj... Doziranjem tih retrospekcija, kao i djelima i nedjelima počinjenima na Otoku, individue se postupno oslikavaju. Njihove osobnosti prolaze kroz teške ispite u prašumama, gdje mašti ne treba puno da se prelije u javu. Na provjeri su: granice slobode, temelji stvarnosti, iskrenost, sloga, smisao prijateljstva, dosezi obmanjivanja...

Kome se serijal dopadne, uza sve slabosti i, za moj ukus, oprostive neuvjerljivosti, dugo će pamtiti njezine protagoniste. Anksiozan i nesiguran u sebe, demokratski vođa, lider malgré lui Jack Shephard. Kosmički gubitnik John Locke. Topla i ujedno mračna, impulzivna Kate Austen, možda najusamljenija od svih usprkos ljubavi, manje-više uzvraćenoj, prema dva muškarca. Blaga Claire, mlada majka, koja će poslije poludjeti, a ni krvoločnost joj neće biti strana. Sawyer, con artist (sjajan izraz na engleskom za prevaranta), južnjačka seljačina, čija se gruba narav smekšava kako ga surovost Otoka tjera da sklapa kompromise s drugima. U prvom timu je i Sayid Hassan Jarrah, elegična glasa i ugodna ophođenja, za koga se nikad, na prvi pogled, ne bi reklo da je služio kao mučitelj u Republikanskoj gardi Sadama Huseina.

Jedna od krucijalnih figura je knjigoljubac i hiperinteligentni gospodar ljudskih duša Benjamin Linus. Dobar dio serijala pojavljuje se s raznim ozljedama jer ga je netko mučio ili pretukao zbog njegovih smicalica. Bez obzira na to što ga toliko mlate, on s fascinantnom vještinom manipulira ljudima i prikriva namjere, te gotovo uvijek uspijeva realizirati svoje dijabolične nakane. Odgovoran je i za jedan pokolj, o kojem svjedoči masovna grobnica u džungli.

Tu su još na desetke pamtljivih likova. U univerzum Losta utiskuju trag oblikovan najčešće neveselim životnim iskustvom i lošim, ali sudbonosnim potezima. Na primjer, nigerijski narkomafijaš Eco s vrlo originalnim poimanjem kršćanstva, shizoidna Francuskinja Danielle Rousseau (tumači je naša Mira Furlan), uvijek mladi Richard, zatim roker i ovisnik o heroinu Charlie ili, pak, umjetnik Michael, koji se, da bi spasio sina, izopačuje u izdajicu i ubojicu. Drugovi ga odbacuju, a njega razara grižnja savjesti.

LIKOVI ZA PAMĆENJE

Dosta znanstvenika, pa i poneki pisac, preporučuje da, ako se zateknemo pred kakvim velikim upitnikom, prizovemo u pomoć komparaciju. Ako ne možete riješiti problem, savjetuje kosovski publicist i političar Veton Surroi, proširite kontekst. Dakle, da bi se pronašlo rješenje, uputno je kontrastirati, usporediti sa sličnim ili različitim, baciti novo svjetlo na rebus. Pripovjedački prosede u Izgubljenima naslanja se na takav pristup. Glavna radnja u nedođiji na Pacifiku prekida se dugim flešbekovima. Oni prikazuju likove u njihovoj svakodnevici prije nesreće i funkcioniraju poput fusnota koje pojašnjavaju zašto se dotična osoba ponijela ovako ili onako na zagonetnom otoku. Junake serijala tako obasjava dvostruko svjetlo. S jedne strane su stvarni životi obojeni finim koloritom koji zrači nekom zloslutnošću: skupocjeni pas, sram zbog oca siromaha, američka proleterska provincija s pripadajućim joj pijandurama, uspomena na prvu ljubav zakopana u preriji... S druge strane je Otok, ni dobro ni zlo, gdje psihe sudionika poprimaju novu teksturu u luckastim zgodama, moralnim dekadencijama, samoubilačkim misijama, epskim pothvatima. U šestoj sezoni dodana je još jedna narativna linija: ispituje se što bi s izgubljenima bilo da se avion nije srušio u ocean i da je na Otoku, desetljećima prije, ubijen plavokosi Jacob.

Kako se vidi, različiti pripovjedački modeli proširuju pogled na likove, od kojih su mnogi, zbog malignog odnosa s bližnjima, nanijeli grdno zlo sebi ili drugima. Kroz serijal se provlači poznata pjesma iz šezdesetih godina, u interpretaciji Petule Clark: We can forget all our troubles, forget all our cares/So go downtown, things will be great when you're/Downtown...

Ništa od tog ne vrijedi za glavne junake, koji su, kako Jacob kaže, flawed - nagrđeni, oštećeni, falični. Niko od njih ne zaboravlja svoja poskliznuća iz prošlosti. Vedrina je gotovo nedostižna, odnosi s ljudima su iskomplicirani, više ništa nije površno ni lako. Dirljiva je usamljenost koja dolazi u paketu s takvom bilancom i koja, usprkos prijateljstvu između njih, prati Kate, Jacka, Johna, Sawyera, Sayida... Oni nikad neće, jednostavni i bezbrižni, provesti savršenu noć u gradu. Zato pjesma puštena sa stare gramofonske ploče, uz neizbježno pucketanje, kao da im se ruga, a u pojedinim epizodama proizvodi i jezu. Usamljenost povezana s neuspjehom u životu i prijateljstvo dvije su stvari koje se stalno preispituju u ovoj suvremenoj odiseji. Kako nadvladati usamljenost? Kako uništiti prijateljstvo?

U središtu serije je i treća vrsta pitanja. Odnosi se na povjerenje: U kojoj mjeri ljudska bića mogu vjerovati jedno drugom? Kako izići na kraj s obmanama i manipulacijama? (Moj odgovor je "nikako". U Izgubljenima se, međutim, sa svakom novom epizodom obnavlja nada da nije tako.) Putnici koji su izvukli živu glavu iz srušenog Boeinga 777 uglavnom se nisu poznavali prije ulaska u zrakoplov. Zbližavaju se tek na Otoku. Ondje su izvrgnuti smrtnim opasnostima, a prilike da ih izbave spasilačke službe su ništavne. Žele li preživjeti, prisiljeni su surađivati, prihvatiti, zbog krnjavosti ljudske naravi, kakvu-takvu društvenu hijerarhiju i organizirano djelovati prema vanjskom neprijatelju. Ali u trenutcima kad su životi na kocki, kome dati povjerenje ako ni o jednom potencijalnom suborcu ne znaš ništa, ne znaš dovoljno? Mogućnosti uzajamnog varanja su neslućene. Ovdje dolazi do izražaja ona Malrauxova izreka: L'homme est ce qu'il cache. Ili u prilično rastegnutom tumačenju adaptiranom za Lost: Nije čovjek ono što se čini da jeste na prvi pogled, već ono što uspiješ, na vlastitoj koži, saznati o njemu.

ZAŠTO I KAKO?

Izgubljeni prešućuju mnogo toga jedni drugima jer ne žele otkriti nedjela kojih su počinitelji ili žrtve. A njihovi grijesi i patnje iz doba prije dolaska na Otok utječu na njihove odluke, na uspjeh kolektivnih pothvata. Mali savezi se sklapaju, pucaju i iznova se rađaju zavisno od povjerenja među sudionicima. Kako se otočna epopeja razvija, zajedničke akcije u nepoznato donose pojedinim osobama, kao najvrjedniji dar, sve veću međusobnu prisnost. Razvija se neko čarobno bratstvo nesretnih, puno trzavica. "Ona čudna nevidljiva svjetlost drugarstva, pustolovine i zadovoljstva" - da se poslužim zapažanjem iz Goldingova Gospodara muha, bliskog srodnika serije - grije Kate, Jacka, Sawyera i druge.

Suprotno tome, sumnja u nečiju iskrenost ponekad toliko eskalira da se međuljudski odnosi pokvare, a i najdobronamjernije ličnosti moralno se srozaju. Tako, u izvjesnim dramatičnim situacijama, lječnik Jack Shephard i vrsni bacač noževa John Locke prešutno ili otvoreno odobravaju mučenje osumnjičenih za dvostruku igru. Upravo te scene torture pokazuju kako neke okolnosti mogu natjerati (gotovo?) svakog da počini djelo kojeg bi se, u manje opakim prilikama, sramio. Pojedini antijunaci su nisko pali već u svojim domovinama. Rigidni društveni sustav, okrutni životni uvjeti ostavili su malo izbora Nigerijcu Ecu i Iračaninu Sayidu. Prvi se izopačio u ubojicu, drugi u vojnog mučitelja. Da su se kao ličnosti formirali u nekoj dosadnoj demokraciji, među dobro uhljebljenim sunarodnjacima, Eco bi možda bio šef građevinske firme srednjeg ranga, a Sayid radnik u prodavnici kućnih ljubimaca ili turistički vodič. Naravno, ne mora biti tako, jer i uređene države nude obilje mogućnosti da se okrvave ruke. Primjer je Južnokorejac Jin. On se iz čestitog ribarskog sina pretvara u bič beskrupuloznog magnata, ženina oca, koji mu povjerava najprljavije poslove, od fizičkog ponižavanja dužnika do njihove likvidacije.

Ipak, tek na Otoku postaje očito koliko je teško izlagati se ucjenama, namještaljkama, iznevjeravanju, a pritom sačuvati ljudskost. U svakom mikrociklusu Losta ličnosti u fokusu moraju raščistiti skrame obmane kako bi dokučile što im se događa. Taj proces sliči guljenju beskonačne glavice kupusa, list po list. Usprkos hvalevrijednom trudu, protagonistima nije dano da se izbave iz gliba. Loše procjene i predrasude udruže se u najdelikatnijim trenutcima, slijedi krah, prosvjetljenje izostane, a opsjena, koja je zamalo iščezla, regenerira se i buja. Iskrsavaju uvijek nova pitanja šireći zonu istraživanja. Tko su Drugi i odakle dolaze? Zašto bogataš Charles Widmore uživa toliko strahopoštovanje? Kakvu mrežu oko Otočana plete nedokučivi Jacob? Otkud na Otoku nuklearna bomba? Ključni akteri Losta pokušavaju doći do odgovorâ. Rješavajući sve te misterije koji ih drže u klopci oni se zapravo bore za vlastitu slobodu. Ali taman kada povjeruju da su načisto s onim što im se zbiva i da su zagospodarili svojom sudbinom, pokaže se da su u zabludi. Vjerovali su da njihovo djelovanje pokreće slobodna volja, a zapravo su ih moćni inteligenti iskoristili kao marionete. U jednom dijalogu raspamećeni Jack veli funkcionaru Drugih: "Ja ne vjerujem ni samom sebi, kako da vjerujem tebi?" Mnoštvo malih i zastrašujućih priča u Izgubljenima sugeriraju jednu misao: nema slobode ako nepovjerenje među ljudima prevladava i ako oni nisu svjesni u kojoj mjeri su pod kontrolom moćnih pojedinaca, odnosno organizacija. To znači i da u svijetu izvan Losta situacija nije puno bolja.

Na Otoku, kao jednom testnom području s originalnim ekosustavom, stavljaju se pod povećalo i mnoge druge zanimljivosti osim one koja se tiče slobode. Fizičar ondje može naći svoju sferu interesa, kao i sociolog, psiholog, etičar, budistički mislilac. Zabit na Tihom oceanu nudi iskušenja za svećenika, ali i za njegova mrskog neprijatelja. I svatko će naći dovoljno materijala za neku vlastitu teoriju.

NEKE TAJNE OSTAJU

Na svu sreću, scenaristi ni posljednjom epizodom nisu razjasnili što je, u biti, Otok. Kardinalna pogreška bila bi da se inzistiralo na religijskim toposima kao što su pakao ili čistilište, gdje životare griješne duše stradalih putnika. Koketiranje s opcijom zagrobnog života, istina, postoji, makar se ona ne iznosi na pijedestal. Narativni kapacitet serijala jednostavno je toliki da uvijek ima lufta za pregršt različitih, pa i kontradiktornih, interpretacija. The Island je teritorij za sebe, mikrokozmos s autentičnim zakonitostima, društvenim stegama i čudima koja često izranjaju iz podsvijesti junakâ. Tu rastu mangovci i igra se golf, komična podmornica spaja dva univerzuma, Volkswagenovi plavo-bijeli kombiji donose nesreću ili male katarze, kao u Hugino slučaju, a iza zahrđalih vrata obraslih tropskim biljem krije se hi-tech dvorana gdje svakih 108 minuta moraš otkucati šifru na računalu da svijet ne bi propao (bar je tako jadni Škot Desmond godinama vjerovao).

U jednoj fazi prvoborci Losta uspjet će se izbaviti s Otoka. Međutim, iščašenje koje su tamo iskusili preobrazilo je njihovu psihologiju do te mjere da se više nisu kadri akomodirati na stvarni život. Iako se Otoka užasavaju, on ih uvijek privlači, možda i zbog toga što prijateljstvo, ako nije lažno, ima najljepši sjaj kad se suoči s opasnošću.