O situaciji s dodatnim ubrzanim naoružavanjem u Europi, kao i o stanju sigurnosti, uvođenju obvezatnog vojnog roka i drugim aktualnostima, za ovotjedni Magazin govori prof. dr. sc. Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost i predavač na Veleučilištu Velika Gorica.

OBRANA I ZAŠTITA

Sredinom srpnja Ursula Von der Leyen najavila je da Europska komisija dobiva prvog povjerenika za obranu. Također je najavila da će se izraditi i Bijela knjiga o budućnosti europske obrane... U sadašnjoj situaciji, gledajući širu i dublju sliku, u kakvom je stanju, odnosno koliko je zapravo jaka, obrana EU-a?

- Imenovanje prvog povjerenika za obranu sa strane Europske komisije samo je dokaz ozbiljnog promišljanja kako sigurnosna pitanja sve više postaju ključni problem Europske unije, jer su već razmjerno duže vrijeme ozbiljni problem pojedinih država članica EU-a, i to zemalja osnivača te asocijacije, kao što su Njemačka, Francuska i pojedine skandinavske države. U tom kontekstu, nije samo pitanje prepoznavanja sigurnosnih prijetnji EU-u kao organizaciji i pojedinim njezinim članicama nego i što bi taj povjerenik trebao raditi - koje su njegove nadležnosti, ovlasti i odgovornosti. Kome je on nadređen i što EU dobiva njegovim postavljenjem, te koliko njegova aktivnost može utjecati na povećanje cjelokupne sigurnosti EU-a? Ako se radi samo o još jednom segmentu birokratske strukture koji bi trebao bilježiti statistiku prijetnji, modela ugrožavanja EU-a i razmatranja potrebe odgovora na te prijetnje, onda je to unaprijed osuđeno na propast. S druge strane, opravdano se postavlja i pitanje nad kojim bi segmentom obrane (koja još nije dio funkcioniranja EU-a, jer sve te poslove obnaša NATO) taj povjerenik trebao imati ovlasti i nadzor, te s kojim bi obrambenim strukturama (u prvom redu NATO-a) trebao koordinirati razne sigurnosne aktivnosti. Također, još uvijek nije jasno definirana uloga tog povjerenika u simetričnim i asimetričnim prijetnjama - na čemu je njegov prioritet (simetrične prijetnje su za sada u apsolutnoj ingerenciji NATO-a, a asimetrične za sada su prepuštene nacionalnim represivnim sustavima pojedinih zemalja članica EU-a). Nadalje, bit će vrlo interesantno proučiti Bijelu knjigu o budućnosti europske obrane, kada bude objavljena. Što se tiče snage obrane EU-a, ona je trenutno bazirana na dva segmenta: NATO-u, kao već duže vremena profiliranom vojno-političkom savezu, i sustavima nacionalne sigurnosti svake pojedine države članice EU-a. U tom kontekstu može se razmatrati i snaga obrane same Europske unije.

S prethodnim pitanjem u svezi: NATO i dalje jest najveći i najsnažniji jamac sigurnosti Europe/EU-a, no je li dovoljan?

- Zapravo NATO i funkcionira na taj način. Sustav kolektivne obrane podrazumijeva participaciju svih zemalja članica, koja svaka u skladu sa svojim mogućnostima i potencijalima izgrađuje vlastite oružane snage kako bi u kritičnom trenutku, zajedno s oružanim snagama ostalih zemalja članica, pomogla zemlji koja je u obrambenoj krizi. Samim time, jačanjem oružanog potencijala i vojne sile svake članice NATO-a, jača i ta organizacija kao takva. U ne tako dalekom povijesnom razdoblju (nakon pada Berlinskog zida, urušavanja Varšavskog ugovora i raspada SSSR-a) pojedine europske države u znatnijoj su mjeri zanemarile razvoj svojih oružanih snaga i vojnog potencijala zemlje, smatrajući kako klasični rat na europskim prostorima više nije moguć. Suvremeni događaji su u velikoj mjeri grubo opovrgnuli takva razmišljanja i uvjetovali dodatna ulaganja u vlastite sustave nacionalne sigurnosti s jedne strane i veći oslonac na sustav kolektivne sigurnosti s druge. Velik broj članica EU-a i NATO-a (među kojima i Republika Hrvatska) došao je u situaciju da u razmjerno kratkom vremenu znatnije redefinira i osuvremeni svoje obrambene sustave, što zahtijeva veća dodatna materijalna i financijska naprezanja, koja možda primarno i nisu bila predviđena u tu svrhu. Još jednom se pokazalo kako je svaki oblik sigurnosti (posebno nacionalna sigurnost) vrlo skupa investicija, u koju je potrebno permanentno ulagati kako bi se to učinkovito vratilo mirnim životom pučanstva neke zemlje.

Mnoge zemlje intenziviraju dodatno naoružavanje, ulažu u obranu, a navodi se i opcija stvaranja vlastite EU vojske za obranu. Koliko je to realno izvedivo u sadašnjoj situaciji?

- Što se tiče samostalne, vlastite vojske EU-a, neovisne o NATO-u, to je vrlo kompleksno pitanje, o kojem se povremeno raspravlja na raznim europskim forumima, ali još uvijek nisu donesena krajnja, konkretna rješenja. Naime, stvaranje takve oružane strukture podrazumijeva cijeli niz pitanja koja na razini EU-a još nisu ni konkretnije razmatrana, prije svega od strateške razine vrhovnog zapovijedanja, preko svih operativnih i taktičkih zapovjednih razina, do zajedničke obrambene doktrine, vojne strategije i drugih dokumenata koji definiraju takve oružane snage i njihove temeljne ciljeve, ulogu, ovlasti i mogućnosti u kolektivnoj obrani. Osim toga, tu je i vrlo ozbiljna problematika cjelovite logistike, popune i načina angažiranja pojedinih nacionalnih vojski, jedinstvene obuke, izmjenjivosti časničkog i dočasničkog kadra te niz drugih problema koji bi do izražaja došli tek kada bi počeli ozbiljni procesi ustrojavanja zajedničke europske vojske.

Za sada se NATO pokazuje kao već "uhodan" sustav kolektivne obrane, koji može u odgovarajućoj mjeri zadovoljiti sigurnost većine zemalja svojih članica. Dodatno stvaranje neke paralelne europske vojske samo bi zakompliciralo obrambene potrebe većine europskih zemalja i relativiziralo učinkovitost NATO-a, a pitanje je kakva bi svrhovitost toga bila, pogotovo u ovako složenim međunarodnim odnosima.

VOJNA OBUKA

Gledajući kompleksnu geostratešku i sigurnosnu situaciju posljednjih dvije i pol godine, može li se zaključiti da vojni aspekt obrane i sigurnosti nije bio nikad aktualniji od kraja Hladnog rata? Dolaze li sad na naplatu osim posljedica ukrajinskog rata i godine komfora i uljuljanosti Europe/EU-a u mirnodopsku idilu od početka 90-ih...?

- Naravno. Sada je i više nego očito kako su umnogome promijenjeni međunarodni odnosi s početka 90-ih godina prošlog stoljeća, koji su rezultirali turbulentnim procesima raspada Varšavskog ugovora i SSSR-a, ujedinjenjem Njemačke i vrlo bolnim tranzicijskim procesima gospodarskih sustava većine bivših socijalističkih zemalja. Unipolarizam međunarodne moći na čelu sa SAD-om, koji se nametnuo tih godina kao najlogičnije rješenje, nije rezultirao tzv. Pax Americana, koji su priželjkivali brojni međunarodni subjekti zbog niza međunarodno objektivnih i američko subjektivnih razloga. Asimetrija međunarodnih silnica postupno je omogućila ponovni povratak Rusije kao nuklearne vojne sile na međunarodnu scenu, te, još važnije, uspon Kine kao nove globalne vojne, gospodarske i političke sile. Zanemareno je poimanje nove globalne strukture i potrebe za redefiniranjem međunarodnih odnosa u skladu s novim realitetima međunarodne zajednice. U tome su najviše kasnile zemlje tzv. Zapada, a posebno zapadnoeuropske države. Sada to dolazi na naplatu.

Vratimo se u Hrvatsku, koja je također krenula intenzivnije u obnovu vojnog arsenala. Nakon borbenih aviona Rafale, protuzračnog sustava Mistral, helikoptera Black Hawk, protuoklopnih vođenih raketa SPIKE i borbenih vozila Patria kreće se u nabavu topničkog sustava HIMARS... Jesmo li na pravom putu? Između ostalog, uzimajući u obzir i činjenicu da se u našem susjedstvu ubrzano naoružava cijela balkanska regija (primjerice, Srbija)...

- Moram još jednom ponoviti kako je Republika Hrvatska bila među skupinom europskih država koje su smatrale kako više ne može biti ozbiljnih simetričnih izazova sigurnosti na europskom prostoru, te je sustavno zanemarivala svoju vojnu silu. Praktično od 2000. godine do današnjih dana u hrvatske oružane snage nije investirano ni minimum koji je bio potreban za njihovo redovito održavanje, a kamoli za njihov normalni strateški, taktički i tehnički razvoj. Posljedica toga bilo je zaostajanje u svim segmentima potrebnim za razvoj suvremenih, malih, ali dobro uvježbanih, motiviranih i opremljenih oružanih snaga. Tek u posljednjih nekoliko godina počelo je ozbiljnije opremanje Hrvatske vojske potrebnim naoružanjem i vojnom tehnikom, koje je sada nastavljeno. S obzirom na to da smo članica NATO-a, podrazumijeva se nabava opreme koja mora biti kompatibilna sustavima ostalih članica tog saveza i iz istih izvora, tako da je nabava navedenih sustava potpuno logična i opravdana.

Što se tiče naoružavanja Srbije, to je potpuno druga tema, koja u ovom trenutku ne bi znatnije trebala zabrinjavati hrvatske vlasti i građane.

Prema najavama ministra Anušića, od 1. siječnja sljedeće godine Hrvatska će ponovo uvesti služenje vojnog roka, koje bi trajalo dva mjeseca. Dovoljno za bar osnovnu obuku mladih ili premalo za specijalističke obuke u kopnenoj vojsci, zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani ili mornarici?

- Vrlo teško je odgovoriti bilo što dok se ne saznaju konkretni planovi obuke, metodologije njezina izvođenja, razina uvježbavanja, materijalna baza obuke i sl. Drugim riječima, kada se konkretno objave ciljevi koji se žele postići tom obukom i razina osposobljenosti polaznika obuke, onda se može konkretnije razmatrati je li to vrijeme dovoljno ili ga je potrebno produžiti. Osim toga, otvara se i niz drugih pitanja, npr. tko će izvoditi obuku, u kojim uvjetima, s kojim sredstvima, do koje taktičke razine, koju vojnu specijalnost će imati novaci po završetku obuke (i samim time raspoređivanja u pričuvu), na koji način riješiti specijalističku obuku za dobivanje odgovarajućih VES-ova potrebnih za borbeni raspored u slučaju mobilizacije i sl.

NUKLEARNA PARANOJA

Zaključno: kad se radi o Rusiji, nad Europom, ali i svijetom, stalno lebdi sjena mogućeg nuklearnog udara na Ukrajinu. U kojem bi se slučaju Putin odlučio na tako rizičan čin? I kakve bi bile posljedice, bi li NATO bio prisiljen reagirati?

- Prije svega, ne vjerujem da bi do ruskog nuklearnog udara na Ukrajinu došlo jer za to u ovakvom razvoju situacije Rusija nema vojne potrebe. Naravno, nikada se uporaba nuklearnog oružja ne može isključiti, jednostavno zbog činjenice da ono postoji i za sada njime raspolaže čak devet država u svijetu (bar koliko je poznato). Nuklearno oružje do sada je bilo samo sredstvo odvraćanja i iskreno se nadam da će tako i ostati. S druge strane, kada bi bio ugrožen egzistencijalni opstanak pojedine zemlje koja raspolaže nuklearnim arsenalom, ne treba sumnjati da ga ne bi uporabila, bilo da se radi o Rusiji, Izraelu, Francuskoj, bilo o Sjevernoj Koreji npr. Priče o tzv. djelomičnoj uporabi nuklearnog oružja (npr. jedan do nekoliko taktičkih nuklearnih udara) nisu održive jer bi se radilo o eskalaciji koja bi ubrzo dovela do strateške nuklearne razmjene.

Naime, tehnološki razvoj omogućio je opasno nizak prag reagiranja svih zemalja koje imaju nuklearno oružje (prag reagiranja je vrijeme od uočavanja neprijateljske nuklearne aktivnosti, preko davanja nuklearnog uzbunjivanja, do ispaljivanja cjelokupnog vlastitog nuklearnog arsenala). Zbog niskog praga reagiranja velike sile ne bi imale vremena procjenjivati radi li se o ograničenoj uporabi nuklearnih sredstava, nego bi bile u dilemi - ispaliti odmah sve ili biti uništen prije toga ako bi protivnik bio brži. Zbog toga su do sada na snazi bili međunarodni kontrolni mehanizmi između SAD-a i SSSR-a koji su onemogućavali potencijalne nesporazume ili dileme oko neželjene ili nekontrolirane uporabe nuklearnog arsenala. Želio bih vjerovati da su ti strateški mehanizmi ostali funkcionalni i između SAD-a i Rusije, i da im se priključila Kina. n