S obzirom na sve što se događa, je li u tijeku pojačana militarizacija Europe - pitali smo doc. dr. sc. Roberta Barića, vojnopolitičkog analitičara s Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba.

- Ovdje se ne radi o procesu militarizacije Europe, već o koraku koji je bio nužan još prije tri desetljeća. Ne samo u SAD-u nego i u Europi mnoge analize godinama su ukazivale kako je EU (i Europa generalno) zanemario područje obrane, odnosno sveo ga na pitanje izvođenja mirovnih misija na kontinentu i izvan njega. To je bio rezultat uvjerenja da je međudržavni sukob stvar prošlosti. Osim toga u Njemačkoj, ključnoj članici EU-a, od Helmuta Kohla do Angele Merkel prevladavala je percepcija koju su prihvatile i mnoge članice Unije. To je bilo uvjerenje kako će razvoj ekonomskih veza s vremenom transformirati autoritarne države poput Rusije i Kine u demokracije ("Wandel duch Handel" - promjena kroz trgovinu). Drugo uvjerenje bilo je kako će Europa vječno moći računati na vojnu zaštitu SAD-a preko NATO-a, te da nema potrebe za ulaganje u obranu, posebno ako više nema ni opasnosti od velikog rata na europskom kontinentu. Obje su se pretpostavke pokazale pogrešnima, i sada se Europa konačno mora pozabaviti pitanjem svoje obrane.

Europa se i dalje oslanja na zaštitu NATO saveza, no je li to dovoljno u sadašnjim okolnostima?

Robert Barić vojni analitičar

- NATO ostaje jedini jamac sigurnosti Europe, a ni u budućnosti neće postojati neka alternativa. Iako se godinama navodi mogućnost stvaranja neke europske vojske, ta ideja i dalje je utopija. To je vidljivo i od početka ruske invazije na Ukrajinu. Naizgled, EU je u obrambenom području postigao znatne pomake (pružanje vojne pomoći Ukrajini, novi mehanizmi financiranja obrambenog sektora). Ali to je pogrešna percepcija, jer usprkos tim mjerama ni jedan ključni problem Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU-a nije riješen. Ključni su razlozi različite percepcije sigurnosnih prijetnji, suprotstavljeni nacionalni interesi članica NATO-a i EU-a te nespremnost transfera suvereniteta u području vanjske politike i obrane na institucije Unije.

Problem je budući razvoj NATO-a. Bez obzira na to tko pobijedi na predstojećim predsjedničkim izborima u SAD-u, Washington će nastaviti s davanjem prioriteta vojnom angažiranju na azijsko-pacifičkom području. To znači da se od europskih saveznika očekuje da konačno preuzmu veću odgovornost za vlastitu obranu, a posebno u pitanju daljnjeg odvraćanja Rusije. Može li Europa preuzeti tu ulogu, što uključuje i drukčije odnose u okviru NATO-a, ključno je pitanje, koje će odrediti budućnost tog saveza.

Industrija oružja u svijetu jedna je od najprofitabilnijih grana ekonomije, kako s tim stoje u EU-u/Europi?

- Oko pitanja europske obrambene industrije postoji nekoliko problema. Prvi, koji je zahvatio ne samo Europu nego i druge vodeće zemlje Zapada (uključujući i SAD), rezultat je završetka Hladnog rata. Uz određene izuzetke (poput Južne Koreje), vodeće zemlje Zapada izgubile su sposobnost brze i masovne proizvodnje oružja i vojne opreme. Razlog je bio rašireno uvjerenje o zastarjelosti rata kao načina rješavanja sporova među državama. Zbog toga se nakon ruske invazije na Ukrajinu ne mogu brzo obnoviti sposobnosti proizvodnje oružja.

Drugi problem je u činjenici da se članice NATO-a i EU-a ne žele odreći nacionalnih sposobnosti proizvodnje naoružanja, te se posljednja tri desetljeća suprotstavljaju naporima Europske komisije za centraliziranjem vojne industrije u Europi.

Treći problem je ovisnost europske obrambene industrije o uvozu kritičnih sirovina s područja izvan Europe. Četvrti problem je ambivalentan odnos Washingtona prema tom pitanju - s jedne strane potiče se jačanje europske obrambene industrije, ali s druge strane ti napori ne smiju ugroziti interese američkih proizvođača oružja.

Rezultat je sadašnja situacija, u kojoj umjesto snažne suradnje u Europi imamo mrežu nacionalnih proizvođača koji se u opisanim uvjetima bore za uspostavu kakve-takve suradnje u razvoju programa jačanja vojnih sposobnosti Europe.

Može li se govoriti i o pojačanoj militarizaciji regije, u našem susjedstvu...?

- Bez obzira na sve češće analize koje naglašavaju militarizaciju i opasnost od izbijanja novog ratnog sukoba na Balkanu, vjerojatnost izbijanja rata i dalje je niska. Takva će i ostati dok postoji snažna međunarodna prisutnost u regiji (NATO i EU).

Zbog čega je ipak vidljivo intenziviranje nabave oružja u zemljama regije, posebno u Srbiji i Hrvatskoj? Prvi razlog je potreba zamjene zastarjelog naoružanja naslijeđenog od bivše JNA. Drugi razlog je iskorištavanje tog procesa za ostvarivanje vanjskopolitičkih i unutarnjopolitičkih ciljeva. To je vidljivo na primjeru Srbije i Hrvatske. Vojna modernizacija u Srbiji dio je aktivnosti Beograda za postizanje vodeće uloge u regiji koja bi bila priznata od vanjskih aktera (SAD, EU, Rusija, Kina). U slučaju Zagreba radi se o naporima prezentiranja Hrvatske kao aktivne članice NATO-a koja pridonosi razvoju vojnih sposobnosti Saveza. U obje zemlje vojna modernizacija koristi se i za unutarnjopolitičke svrhe, posebno u razdobljima prije održavanja izbora. Napokon, to je i reakcija na pogoršavanje sigurnosne situacije na europskoj i globalnoj razini.

Hrvatska je također krenula intenzivnije u obnovu vojnog arsenala. Jesmo li na pravom putu?

- Problem s hrvatskim procesom vojne modernizacije jest u činjenici da se kupnja novih oružanih sustava odvija bez jasne zamisli čemu će oni služiti. Hrvatska nije jasno definirala ključne nacionalne ciljeve, posebno u području obrane. Ne postoji ni vojna strategija, a ni vojna doktrina (koje moraju jasno reći koje su vojne sposobnosti potrebne za postizanje strateških ciljeva u obrambenom području, te kako će se one koristiti). Proces obrambenog planiranja neadekvatan je u uvjetima pogoršanja sigurnosne situacije u Europi. Napokon, ne postoje nikakve studije koje bi se bavile pitanjem odnosa cijene i učinkovitosti (može li Hrvatska uopće financirati nabavu i upotrebu određenog oružanog sustava, te ima li potrebne ljudske i materijalne potencijale za njegovu upotrebu).

Od 1. siječnja sljedeće godine Hrvatska će ponovo uvesti služenje vojnog roka, koje bi trajalo dva mjeseca. Dovoljno ili premalo?

- Svi prethodno navedeni problemi vidljivi su i u namjerama ponovnog uvođenja vojnog roka u Hrvatskoj. Dva mjeseca nisu dovoljna ni za osnovnu obuku, a kamoli za specijalističku izobrazbu. Na primjer, Danska od 2026. godine namjerava produžiti vojni rok s četiri na jedanaest mjeseci jer je ocijenjeno kako su četiri mjeseca nedovoljna za obuku vojnika. U pripremama za provođenje te odluke otkriven je niz problema, koji se sada nastoje riješiti - nedovoljan broj instruktora, nezadovoljavajući materijalni uvjeti (naoružanje i oprema) i nedovoljna infrastruktura za smještaj i obuku vojnika u novim okolnostima. Ni jedno od tih pitanja nije dotaknuto u hrvatskom slučaju.

Uvođenje vojnog roka traži i suradnju dvaju ključnih aktera izvršne vlasti. S obzirom na animozitet između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, pitanje je hoće li uopće doći do ponovnog uvođenja vojnog roka.