Od aktualnih vijesti koje svakog dana stižu iz Bruxellesa i Strasbourga, osim novog sastava Europske komisije, koji je proteklog tjedna javnosti predstavila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, snažno je odjeknula i informacija kako će EU do kraja godine obučiti još 15 tisuća ukrajinskih vojnika, ukupno 70 tisuća. Usput su europarlamentarci kritizirali Budimpeštu zbog viznog režima za Ruse i Bjeloruse, a stare rasprave o europskoj sigurnosti nikad nisu prestajale biti aktualne.

Kako komentira najavu Ursule von der Leyen da Europska komisija dobiva prvog povjerenika za obranu, uz Bijelu knjigu o budućnosti europske obrane koja će uskoro biti objavljena, pitali smo dr. sc. Nikolu Petrovića, višeg znanstvenog suradnika s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

- Za europsku integraciju od samih je njezinih početaka izuzetno važna bila i sigurnosna dimenzija, bez obzira na to što je prvo krenula preko ekonomske suradnje. Sam proces europske integracije uvelike je potaknut time da se poslijeratna Njemačka uključi u sigurnosni okvir Zapada i da se ujedinjena zapadna Europa suprotstavi Sovjetskom Savezu. Tako da se može reći da je, bez obzira na to što je geopolitiku u eurogovor uvela predsjednica Europske komisije Ursula von derLeyen, europska integracija oduvijek bila geopolitička. No konkretni pokušaji nadnacionalne europske obrane, poput stvaranja Europske obrambene zajednice, tj. zajedničke europske vojske početkom 1950-ih godina neslavno su propali, s obzirom na to da su nacionalna vojska i obrana možda i najveći izvor nacionalnog suvereniteta. S druge strane, nakon što je u Maastrichtu stvorena zajednička vanjska i sigurnosna politika, neuspjeh u zaustavljanju ratova na prostoru bivše Jugoslavije doveo je do razdoblja postmaastrichtskog razočaranja.

Ustupljena fotografija

Ipak, upravo poučen iskustvom ratova u svojem najbližem susjedstvu od početka 2000-tih, EU je počeo intenzivnije ulagati u mirovne i vojne misije diljem svijeta. Invazija Rusije na Ukrajinu doista je prijelomni trenutak koji je doveo do zaokreta u EU obrambenoj politici. Inicijative koje spominjete poput uvođenja povjerenika za obranu i najava Bijele knjige o budućnosti europske obrane dokaz su tome. Nije slučajno da je von der Leyen za prvog povjerenika za obranu predložila bivšeg litavskog premijera Andriusa Kubiliusa, koji je i prije invazije bio vrlo kritičan prema Rusiji, a i europski je federalist.

S prethodnim pitanjem u svezi: NATO i dalje jest najveći i najsnažniji jamac sigurnosti Europe/EU-a, no je li dovoljan? Naime, mnoge zemlje intenziviraju dodatno naoružavanje, ulažu u obranu, a navodi se i opcija o stvaranja vlastite EU vojske za obranu... Vaš komentar?

- NATO je bio i ostao glavna prepreka stvaranju EU vojske, jer uz postojeće mehanizme i američku zaštitu nije bilo potrebe za stvaranjem zajedničke europske vojske. No Trumpov izolacionizam i kritike NATO-a doveli su do jačanja inicijativa za stvaranje zajedničke europske vojske. Invazija Rusije na Ukrajinu, pak, opet je na dnevni red stavila neizostavnost američke podrške europskoj sigurnosti. No ovaj je rat doveo i do uvođenja već spomenutih inicijativa jačanja europskih obrambenih sposobnosti, kao i nedavno donesenog Akta za potporu proizvodnje streljiva. Tim se aktom EU novcem podupire europska proizvodnja streljiva za potrebe i Ukrajine i države članica i radi se prvi korak prema europskoj obrambenoj uniji.

Uz novac za oporavak od COVID pandemije, kao i nedavni Draghijev prijedlog za poticanje konkurentnosti europskog gospodarstva novim zajedničkim zaduživanjem, ovaj se akt uklapa u tendenciju EU potpore europskoj industriji. Hoće li na ovaj indirektan način integracija u europskoj sigurnosti pridonijeti dubljoj europskoj integraciji, tek će se vidjeti.