Najmanje od 2015. pitanja obrambene politike postaju integralni dio industrijske strategije Europske unije, a 2017., pod iznimnim pritiskom lobija trgovaca oružjem, stvoren je Europski obrambeni fond (EDF), čija je uloga financiranje istraživanja i razvoja europske obrane - kaže doc. dr. sc. Jadranka Polović, politologinja s Međunarodnog sveučilišta Libertas, te dodaje:

- Fond ima proračun od gotovo osam milijardi eura za razdoblje 2021. - 2027. Industrija oružja, kojoj je cilj prodaja te zarada na ratovima koji trenutno tresu planet, prvorazredni je partner Europske komisije. Početkom ove godine Komisija je pripremila Europski plan ulaganja u obranu (EDIP), koji uključuje Zakon o potpori proizvodnji streljiva (ASAP) i Zakon o jačanju europske obrambene industrije preko zajedničkog Zakona o nabavi (EDIRPA). Von der Leyen iznijela je i ideju o novom povjereniku za obranu, to bi trebao biti Litavac, Andrijus Kubilius, koji će, ako dobije zeleno svjetlo, biti zadužen za razvoj europske obrambene unije i za svemir.

Ustupljena fotografija

Proizvođači oružja, najviše američki, poput Lockheed Martina, Northrop Grummana ili Boeinga, zgrću nemjerljivo bogatstvo dok oružje iz SAD-a stiže u Ukrajinu, bez obzira na sve manju javnu potporu vojnim izdatcima u tu svrhu. Američko oružje kupuju i sve europske zemlje. Jako profitiraju i europske tvrtke, te je sasvim jasno da ova industrija teži kontinuiranom produžavanju sukoba, stoga smislenih diplomatskih inicijativa, jednostavno, nema.

Trenutna situacija iznimno je ozbiljna i provokativna. Ukrajina, osakaćena ruskom aneksijom petine svoga teritorija, disfunkcionalna i pretvorena u eksperimentalni vojni poligon, više nema dovoljno potencijala za nastavak rata i efikasno suprotstavljanje Rusiji.

Potencijalno odobrenje gađanja ciljeva unutar Rusije dalekometnim projektilima približava nas amargedonu - sukobu Rusije i NATO-a, u kojem će prva žrtva ponovno biti Ukrajina, a zatim i Europa. Putin je upravo potpisao ukaz o povećanju broja ruskih oružanih snaga na 2,5 milijuna, od toga oko 1,5 milijuna aktivnih vojnika. To ne ide u prilog miru, a izuzev njemačkog kancelara Scholza, kojeg se, zapravo, ne pita, sve europske zemlje više-manje podržavaju tu odluku, koja još uvijek nije konačna. Njemačka je za sada obustavila isporuke raketa za sustav Patriot namijenjenih Ukrajini. Prema Bildu, službeni razlog za tu obustavu je nedostatak financijskih sredstava, međutim, čini se da je kancelar svjestan posljedica takve odluke za Njemačku koja bi se mogla naći na udaru Rusije. Dodatno, njemačka ekonomija se strmoglavo urušava, tako da ta zemlja, donedavno "lokomotiva EU-a", nastoji balansirati između svojih energetskih interesa i geopolitičkih obaveza kao članica NATO-a.

Za Europsku uniju zabava je, čini se, završena. Europske vlade suočavaju se s rastućim sigurnosnim izazovima. Dakle, pod utjecajem dvaju sukoba na svojem obodu - ukrajinskog i bliskoistočnog, EU se snažno militarizira. Vojnoindustrijski lobiji u ovom trenutku oblikuju obrambenu politiku EU-a - više oružja s više javnog novca. Nažalost, EU je previše voljan slušati, umjesto da definira diplomatsku platformu za rješavanje sukoba, što uključuje i buduće odnose s Rusijom.

Što se sigurnosti tiče, NATO ili nova zajednička vojska Europske unije, ili obje opcije...?

- Posljednji summit NATO-a u Washingtonu bio je velikim dijelom usmjeren na povećanje vojne pomoći Ukrajini, ali i poticanje Europljana da više troše na vlastitu obranu. Naime, Amerikanci sve više gledaju prema Indopacifiku, što zahtijeva oslobađanje američkih resursa za odvraćanje Kine. Zbog toga bi EU trebao preuzeti primarnu odgovornost za vlastitu obranu. Stoga se povećava pritisak na europske članice NATO-a, ali i one koje su na putu da se pridruže. Cilj je povećanje vojne potrošnje za minimalno dva posto, a taj će se iznos vjerojatno uskoro i povećati.

U svakom slučaju, Europska unija strahuje od rezultata američkih predsjedničkih izbora. Trump teško da će dobiti izbore, ali čak i u slučaju pobjede semokrata, predanost SAD-a obrani Europe mogla bi biti znatno smanjena. Ne samo zbog Indopacifika nego i zbog činjenice da je američka javnost sve više protiv izdvajanja golemih tranši dolara koje američki porezni obveznici "doniraju" Ukrajini. Stvarnih rezultata nema, sve manje je izgledno da će Ukrajina, čak i s oružjem, tehnologijom i obukom koju pruža Zapad, potpuno reintegrirati svoj teritorij vojnim sredstvima.

Otkako je prvi put predložena, 1950-ih, ideja europske vojske stalno se aktualizira, do sada neuspješno. Ipak, dok se Europa suočava sa žurnom potrebom jačanja svoje obrane, ideja o zajedničkoj vojsci ponovno se vrti po europskim prijestolnicama. Međutim, zajednička, centralizirano koordinirana europska obrana neće se dogoditi, ona će uvijek biti subordinirana NATO-u i njegovim ciljevima, što se prelijeva i na geopolitičku ulogu Europske unije u svijetu. Sjedinjene Države žele da njihovi europski saveznici snose veći teret ratnih zbivanja, ali također žele zadržati vodstvo.

Svakako, raste svijest o potrebi da se podrži uspon obrambene industrije, obnove zalihe, dopremi više oružja Ukrajini, odnosno da budemo spremni za mogući sukob visokog intenziteta. Ipak, sve to ide sporo te je slabo koordinirano. U Njemačkoj inicijative za jačanje otpornosti obrambene industrije i smanjenje njezine vanjske ovisnosti više dolaze od industrijskih mogula, poput Rheinmetalla, nego od vlade. Još uvijek je slaba koordinacija između vlada država članica koje se suočavaju sa sličnim izazovima. Naime, neka pitanja uključuju ulaganja koja premašuju nacionalne kapacitete. Na primjer, ograničena proizvodnja eksplozivnog praha za topničke granate u Europi, za koje postoje samo tri dobavljača - u Švedskoj, Njemačkoj i Švicarskoj - pitanje je koje nadilazi nacionalne granice i poziva na koordinirani odgovor. Takvih primjera ima još, stoga usklađivanje obrambenih politika zemalja članica nije nešto što će se dogoditi odmah. Riječ je o procesu koji će trajati i koji će odrediti europske obrambene potencijale.

Svoje oružane snage i Hrvatska pojačava kupnjom modernog oružja, a od 1. siječnja sljedeće godine ponovo se uvodi i služenje vojnog roka... Vaš komentar?

- Obnova i modernizacija vojnog arsenala Hrvatske, koja uključuje nabavu vrhunskih borbenih sustava, načelno znači da Hrvatska ozbiljno pristupa unapređenju svoje obrambene sposobnosti i razmišlja o nacionalnoj sigurnosti. Takav pristup može se razumjeti u kontekstu činjenice da u regiji svjedočimo ubrzanom naoružavanju Srbije, koja također modernizira svoju vojsku, ruskim i kineskim sustavima, sada i francuskim. Naoružavanje Hrvatske može se vidjeti kao odgovor na regionalnu dinamiku i potrebu za održavanjem ravnoteže snaga.

Odluka o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka bila je očekivana jer se nalazimo u vrlo izazovnim sigurnosnim okolnostima. Kao članica NATO-a, Hrvatska ima obvezu održavanja sposobnosti obrane saveznika. Ova modernizacija osigurava usklađenost s NATO standardima, što je ključno za interoperabilnost i učinkovitost u zajedničkim operacijama. Drugim riječima, zahvaljujući oružju koje pristiže lako bismo se mogli naći u NATO-ovim operacijama izvan Hrvatske, ali i regije.

Da se vratimo na Ukrajinu, na rat koji sa svakim danom sve više eskalira, a obostrani udari bespilotnim letjelicima već su postali uobičajena praksa. Što dalje očekivati?

- Ukrajinski predsjednik Zelenski otputovat će ovog mjeseca u Washington kako bi Bidenu predstavio novi "plan pobjede", koji bi navodno napokon trebao uspješno trasirati put Kijeva k postizanju ratnih ciljeva. Plan uključuje ​​nabavu i upotrebu većeg broja projektila dugog dometa s ofenzivnim sposobnostima za napad na ciljeve unutar Rusije. Saveznici bi se trebali dogovoriti koji su to ciljevi. Zapravo, plan je već u primjeni, jer svjedočimo velikim napadima bespilotnim letjelicama na nekoliko ruskih regija, uključujući i Moskvu. Kaotična situacija na fronti Kijevu ostavlja samo jednu stratešku opciju, a to je da se Sjedinjene Države i NATO izravno uključe. Na neki način Washington i države članice NATO-a objavljuju rat Rusiji, što je sulud, nepromišljen potez, koji nerazumno podcjenjuje stupanj opasnosti ove ratne igre.

Naime, riječ je o nuklearnoj sili i ovo je vrlo opasan korak koji dodatno ugrožava međunarodnu stabilnost. Situaciju čini ozbiljnom i činjenica da su u proteklih nekoliko tjedana i Rusija i Sjedinjene Države revidirale svoje nuklearne strategije. Vrlo je očita involviranost SAD-a i NATO-a, jer Ukrajina nema infrastrukturu za samostalnu upotrebu projektila dugog dometa koji će biti europski, a ne američki ATAMCS, ali će biti korišteni američki sateliti koji pokrivaju ruski teritorij. Zapad iskušava tzv. crvene linije Rusije, a mi ne znamo kakav bi mogao biti njezin odgovor. Svi oni koji tvrde da su te linije obični blefovi, ne žele nam dobro. Naime, kladiti se na blefiranje Rusije rizično je kockanje i to rade krajnje neodgovorni političari. Rusija možda ne može parirati SAD-u u vojnim kapacitetima, ali zauzima veliku svjetsku kopnenu masu te posjeduje strateško i taktičko nuklearno oružje, konačno, zemlja je s najviše nuklearnih bojnih glava na svijetu.

Kolika je izvjesna opcija nuklearnog rata...?

- Fatalnog nuklearnog rata sudnjeg dana neće biti, ali za Europu ništa manje strašna nije ni upotreba taktičkog nuklearnog oružja. Hoće li Rusija posegnuti za njim ili možda gađati NATO baze i skladišta oružja (Poljska i Njemačka prve su na udaru), pitanja su o kojima bi Europa trebala razmišljati jer njezini gradovi lako mogu postati mete. Takav scenarij moguće bi globalizirao nuklearni rat na način da bi Putin kao proksije iskoristio Iran i Sjevernu Koreju itd.

Ukrajina za sada gubi rat i mogla bi biti poražena čak i prije predsjedničkih izbora u studenome. Njezina je infrastruktura velikim dijelom uništena, osobito energetska. Strategija Zelenskog da uvede NATO u rat je razumljiva, međutim, većina ga europskih država, izuzev Velike Britanije, Poljske i baltičkih država, ne želi. Ključno je pitanje zašto Zapad eskalira konflikt umjesto da je odavno posegnuo za diplomatskim rješenjem koje je bilo dostupno i kojim se mogao spriječiti gubitak ukrajinskih teritorija. Ali tu već ulazimo u sferu geopolitike. Nedavno je i utjecajni američki diplomat Richard Haass Rusiju označio kao "radikaliziranu državu", zbog čega više nije moguće odbaciti upotrebu nuklearnog oružja u sadašnjem konvencionalnom sukobu. S druge strane, Medvedev je poručio da bi Rusija također mogla odgovoriti na zapadnu provokaciju nekom vrstom novog oružja - ne nužno nuklearnog, ali još uvijek strahovito razornog. Mislim da netko normalan, ako ikog takvog uopće ima na vidiku, treba zaustaviti daljnje krvoproliće!