Dr. sc. Nikolina Borčić, autorica knjige "Vrag je u detalju" 

PIXSELL

Sugovornica u ovotjednoj temi tjedna, u modelu "usporednog intervjua", dr. sc. Nikolina Borčić, docentica je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, čija nova knjiga "Vrag je u detalju", o važnosti jezika u političkoj komunikaciji, izaziva veliku pozornost javnosti i medija.

Za početak zamolili smo dr. sc. Borčić da prokomentira činjenicu da je 20. stoljeće bilo krcato skandalima i aferama, napose političke naravi, a taj se "trend", dojam je, nastavlja i u protekla dva i pol desetljeća 21. stoljeća.

- Skandali 20. stoljeća postali su simboli političkih izazova s kojima se suočavaju moderni demokratski sustavi. Nixon i Watergate afera razotkrili su zloupotrebu moći na najvišim razinama američke politike. Ta afera ne samo što je rezultirala Nixonovom ostavkom nego je i ostavila trajnu sumnju u političku elitu i pokrenula duboke reforme u političkom sustavu SAD-a. Reaganova afera Iran-Contra (1986.) bila je primjer kako tajne političke operacije i vanjska politika mogu ugroziti legitimitet cijele administracije. S druge strane, skandal s Billom Clintonom i Monicom Lewinsky bio je moralne naravi, ali je pokazao kako osobni životi političara mogu utjecati na njihov javni imidž i povjerenje birača. Berlusconi je nizom skandala, uključujući korupciju i seksualne afere, postao sinonim za političku kontroverzu u Italiji, a Sarkozyjevi izazovi s pravosuđem (potkupljivanje) pokazali su na što su sve političari spremni - odnosno ti neki koji su razotkriveni pokazali su što je sve moguće i kako se sustav pojedine države odnosi prema tome.

Podsjetimo se još nekih slučajeva. Primjerice, bivši njemački predsjednik Christian Wulff u ulozi premijera pokrajine Niedersachsen od bogatih je prijatelja dobio kredit od pola milijuna dolara za kupnju kuće, i to pod povoljnijim uvjetima od onih na bankarskom tržištu. Uz navedeno, Wulffu su zamjerili što nije temeljito i argumentirano iznio cijelu tu priču pred javnost, nego je s vremenom dopunjavao priču raznim detaljima. Predsjednik Wulff je pozivima novinarima Bilda čak pokušao i zaustaviti priču. Ukratko, Wulff je dao ostavku, a mi svi smo naučili da ono što je jednima normalno, drugima je skandal.

POŠAST KORUPCIJE

Što, pak, reći o Donaldu Trumpu, za mnoge je on sinonim za skandale i afere svakojake vrste, a protiv njega vodi se i nekoliko sudskih parnica...?

- Što se Donalda Trumpa tiče, o njegovim bismo "skandalima" mogli ispisati stranice i stranice. Njegov (prvi) mandat obilježile su kontroverze od početka do kraja, uključujući, primjerice, optužbe za rusko upletanje u izbore, takozvani Ukrajinski skandal i pobunu na Kapitolu. No ono što Trump čini nevjerojatno uspješno jest način na koji je iskoristio medijski prostor i društvene mreže kako bi svaki skandal pretvorio u politički alat za konsolidaciju podrške. Umjesto da ti skandali unište njegovu kandidaturu, Trump je uspio iskoristiti medijski prostor kako bi polarizirao birače i mobilizirao svoje pristaše. Svaki skandal postao je oruđe za jačanje njegove "anti-establishment" retorike, gdje je sebe predstavljao kao žrtvu "lažnih vijesti" i "duboke države". Umjesto da ga sve to izbaci iz utrke, on je zapravo privukao brojne obožavatelje i podupiratelje koji funkcioniraju prema principu podjele, u smislu "ako nisi s nama, onda si protiv nas".

Može li se zaključiti da su neki politički skandali opasniji od drugih, a neki samo političko žutilo, bar u medijskoj percepciji, kako u svijetu tako i kod nas? A tu su i predizborne kampanje, koje također ne prolaze bez skandala...

- Najopasniji politički skandali su oni koji uključuju zloupotrebu vlasti i narušavanje povjerenja u ključne institucije. Ili ruše povjerenje u pravdu, rad institucija i općenito autoritete. Svjesni smo da su korupcija i nepotizam slaba točka našeg društva, stoga su te teme dio oruđa i oružja u političkim raspravama. Povjerenje u institucije i u autoritet dijelom ovisi o tome koliko smo puta svjedočili da su kažnjeni oni koji su bili dio nekog financijskog, političkog ili, na primjer, moralnog skandala.

Što se predizbornih kampanja tiče, skandali i brojne nemoralne i bizarne situacije privlače najviše pažnje, a time i reakcija publike (like, share) i dr. I tu uvijek možemo navesti neki primjer Donalda Trumpa. Trumpova kampanja 2016. godine obilježena je nizom skandala, od curenja snimke s uvredljivim izjavama o ženama (transkript "Access Hollywood") do optužbi za suradnju s Rusijom. Skandali su nastavili dominirati i tijekom njegove kampanje za reizbor 2020. godine. Između optužbi za zloupotrebu predsjedničkog položaja u odnosima s Ukrajinom, vođenje pandemije COVID-19 i napetosti oko rasne nepravde, Trump je stalno bio u središtu medijskog interesa. Međutim, njegove taktike često su uključivale preusmjeravanje pažnje na druge teme, ili aktivno korištenje skandalima kako bi učvrstio svoju bazu pristaša, koji su vidjeli njegove poteze kao borbu protiv "korumpiranih elita".

Tko su ovodobni "lideri" političkih skandala u Hrvatskoj? Ivo Sanader se odmah nameće kao primjer, no mnogi će upozoriti i na skandalozne izjave i ponašanje predsjednika Zorana Milanovića... Vaš komentar?

- Ovdje ne bih nikoga izdvajala jer smatram da u Hrvatskoj ima puno osoba iz političkog života koje bi trebalo spomenuti ako bismo krenuli licitirati s imenima. No istaknula bih sljedeće: Vuk Vuković, istraživač s doktoratom na Oxfordu, dublje se bavio temom korupcije na lokalnim razinama vlasti u Hrvatskoj. Njegova istraživanja pokazala su da birači ne kažnjavaju političare za korupciju dok god ona ostaje unutar nekih "prihvatljivih" granica. Drugim riječima, ako političari znaju pametno balansirati između osobnog interesa i povremenih ustupaka zajednici, birači će ih vjerojatno zadržati na vlasti. Ta dinamika postavlja važna pitanja o tome gdje pojedinci povlače granicu između neprihvatljivog i prihvatljivog ponašanja te što je za nas kao društvo stvaran skandal.

Kakvo je medijsko izvještavanje o političkim skandalima, žive li mediji od skandala, uključujući i one političke naravi? Tko je u daljoj i bližoj povijesti najviše pridonio da skandali postanu mjerilo medijske uspješnosti, jesu li to William Randolph Hearst i Rupert Murdoch, među ostalima?

- Skandali osiguravaju publici emocionalnu angažiranost, omogućuju medijima da sebe postave kao "čuvare morala" i razotkrivače nepravilnosti, što povećava i relevantnost te kredibilitet nekog medija. Također, kako sve što je bizarno, negativno, nemoralno, skandalozno naočigled privlači pažnju ljudi, jasno je da prenošenje informacija vezano uz neki skandal utječe i na porast brojki vezano uz angažman publike ako se radi, primjerice, o sadržaju na portalu ili nekoj društvenoj mreži, dakle profit.

Što se tiče povijesnog konteksta, osobe poput Williama Randolpha Hearsta i Ruperta Murdocha imale su ogroman utjecaj na to kako su mediji počeli pristupati skandalima. Hearst, koji je bio pionir žutog tiska, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, svojim je senzacionalističkim novinama postavio "standard" u upotrebi skandala kao ključne teme. Njegova upotreba senzacionalizma oblikovala je način na koji su novine tada počele izvještavati o političarima i društvenim događajima, često pretvarajući male kontroverze u velike političke krize. Rupert Murdoch, vlasnik globalnih medijskih carstava poput Fox News i tabloidnih novina, nastavio je tu tradiciju u modernom dobu. Murdochove publikacije poznate su po senzacionalizmu i agresivnom izvještavanju o političkim skandalima, često s jasnim političkim ciljevima.

OBOSTRAN INTERES

S obzirom na to da živimo u globalnoj medijskoj dominaciji, u kojoj se informacije i dezinformacije "ravnopravno" isprepleću, možemo li zaključiti da se mediji i skandali vole javno i u digitalnom 21. stoljeću? S tim u vezi, koliko je internet "kriv" što politički skandali danas lakše i brže dopiru u javnost nego nekada? Vaš završni komentar?

- Da. U digitalnom 21. stoljeću, mediji i skandali imaju gotovo simbiotski odnos. Skandali, osobito političke naravi, postali su jedan od najbrže rastućih i najčešće korištenih sadržaja u digitalnim medijima, jer privlače veliku pozornost i stvaraju visoku razinu angažmana publike. Bilo tko s pametnim telefonom može postati "novinar" i objaviti informacije koje potencijalno mogu izazvati skandal. Ta decentralizacija informacija znači da politički skandali, koji su nekada prolazili relativno neopaženo ili su bili pod kontrolom tradicionalnih medijskih kuća, sada mogu eksplodirati u vrlo kratkom roku, često prije nego što političari imaju priliku reagirati ili njima upravljati.

S druge strane, toliko je takvih priča i komentara na sve strane da su ljudi zasićeni te često samo "skrolaju" po, primjerice, X-u čitajući o tome što je neki političar ili javna osoba napravio. Katkad mi se čini da smo potpuno kognitivno usahnuli kada je riječ o "onkraj-ponašanjima" i ničemu se više ne čudimo. (D.J.) n