izv. prof. dr. sc. Gabrijela Kišiček

ustupljena

Da je svijet svojevrsno društvo spektakla u kojem s jedne strane svjedočimo zadivljujućem razvoju i napretku, civilizacijskim dosezima kakvih nikad prije nije bilo, a s druge strane suočavamo se s pogubnim posljedicama sukoba, ratova, prirodnih katastrofa i sveopćim sumnjama u opstanak i budućnost Zemlje i ljudi, i nije neka nova spoznaja, jedino što je sve naglašeno do granice pucanja u posljednja dva i pol desetljeća 21. stoljeća, globalno umreženog i digitaliziranog u svim aspektima, pa i onim medijskim.

U tom i takvom, širem i dubljem, kontekstu mogu se promatrati i tumačiti i sveprisutne političke afere i skandali kojih je zapadnjačka demokracija krcata (da sad ne idemo u one druge, totalitarističke i nedemokratske režime), pa se tim i takvim devijacijama naveliko bave mediji prezentirajući javnosti gladnoj senzacija tko je, kada i gdje napravio kakvu nedopuštenu radnju, upao u neki skandal koji ga je stajao karijere, pa i završio u zatvoru zbog korupcije. U svemu tome, za ovotjedni Magazin, razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Gabrijelom Kišiček, pročelnicom Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

SVIJEST I SAVJEST

Za početak jedno opće, načelno pitanje. Stoji li konstatacija da su politički skandali oduvijek bili dio lokalne, ali i globalne političke scene, često izazivajući nepovjerenje građana u politiku i potrese u društvu? Između ostalog, dvadeseto stoljeće krcato je skandalima i aferama, od primjerice Nixona i Watergatea preko Reagana i afere Iran-Kontra, Billa Clintona, Berlusconija, Sarkozyja, Christiana Wulffa, Borisa Johnsona do Trumpa danas. Vaš komentar?

- Koliko god nam se činilo da su sveprisutni, skandali su ipak rijetke devijacije, i u društvu i u politici. Da su česti, ne bi bili skandalozni. Afere bi se normalizirale i ne bi izazivale burne reakcije. No, unatoč tome što nisu česti, skandali dugo odjekuju i imaju dugoročne posljedice. Jedna od njih jest upravo pad povjerenja u politiku i političare. Dok god zlouporaba političke moći, neprimjereno ponašanje i nepristojna komunikacija, izazivaju zgražanje javnosti - dobro je! Društvo pokazuje svijest o tome što je prihvatljivo, a što nije. Kad javnost osuđuje, zgraža se, a institucije kažnjavaju, društvo dobro funkcionira. Problem nastaje kada se devijantno ponašanje normalizira, pa čak i romantizira. Kad nepristojni političari postaju heroji nacije, kad se agresivnost nagrađuje i slavi, kada su korupcija i nepotizam sastavni dio života. E, tad se trebamo početi zabrinjavati. Skandali su znak da još uvijek postoje vrijednosti, mjere, pravila i norme koje se poštuju, a odmaci od njih se osuđuju.

Koji su i kakvi politički skandali najopasniji za politiku neke države, političare koji obnašaju vlast, političke lidere, ali i društvo u cjelini? Jesu li to nepotizam, financijske malverzacije, korupcija...? Ni predizborne kampanje često ne prolaze bez skandala, i tu je Trump opet u glavnoj ulozi...

- Mislim da razmjeri nekog skandala ovise o konkretnom društvu. Neke su pojave u određenoj državi skandalozne, a u drugoj prođu ispod radara. Sjetimo se, primjerice, Sexgate afere Billa Clintona, koja je obilježila njegov mandat i nepovratno mu uništila reputaciju. Takve ljubavničke afere i urušavanje obiteljskih vrijednosti u SAD-u tada su smatrani skandaloznim. Danas je uz Trumpa i njegovu reputaciju to na neki način ublaženo, ali ipak obiteljske, moralne vrijednosti političara u SAD-u su važnije negoli primjerice u Italiji. Berlusconi je punio novinske stupce svojim raskalašenim zabavama, prostitutkama i općenito životnim stilom jedne rock-zvijezde, a nitko se nije pretjerano zbog toga uzrujavao. Isto vrijedi za korupciju i financijsku malverzaciju. U Hrvatskoj kao da smo naviknuli na to. Da, to je još uvijek afera, omanji skandal, ali smo toliko naviknuli da nismo šokirani viješću da je neki političar kupio zemljište pa ga prenamijenio i na njemu zaradio. Takve su stvari u skandinavskim zemljama skandali golemih razmjera i neopozivih ostavki.

Mislim da je najveći skandal kada se političare "ulovi" da krše pravilo live what you preach, odnosno kada javnost shvati da je život koji političar vodi u suprotnosti s vrijednostima koje propagira. Nije afera kad Ivana Kekin prizna da je zapalila joint, ali bi bio ozbiljan problem kada bi se, primjerice, otkrilo da neki demokršćanski političar vodi dvostruki život. Dakle, ono što javnost najteže oprašta jest diskrepancija između riječi i djela.

Tko su ovodobni "lideri" političkih skandala u RH? Prednjači li Zoran Milanović, osobito sad kad je u predizbornoj predsjedničkoj kampanji, ali i prije, kad je za parlamentarne izbore kršio Ustav...? Može li se reći da je gotovo svaka Milanovićeva provokacija zapravo manji ili veći skandal?

- Zoran Milanović postigao je upravo ono o čemu sam govorila na početku - normalizirao je određene obrasce ponašanja i komunikacije, tako da ih rijetko tko više smatra skandaloznim. Nažalost. Jer, budimo realni, način ophođenja i komuniciranja s političkim oponentima, pa čak i neistomišljenicima kakav Milanović njeguje proteklih godina nije i ne smije biti normalan za predsjednika države. Takav trampovski copy paste nije nešto što bi trebalo prihvatiti kao uzus. I mislim da kampanje samo intenziviraju takav retorički stil, a javnost se tome više i ne čudi. Zamislite da je njegova prethodnica izgovorila samo djelić onoga što je izrekao on. Sada, s vremenskom distancom, stvari koje su se zamjerale predsjednici i pretvarale u skandale, minorne su i nevrijedne spomena.

Imala je hrvatska politika svojih skandaloznih izbora - od Keruma, koji je u nekom trenutku bio relevantna politička osoba, a svakim svojim nastupom, izgovorenom rečenicom, ali i ponašanjem izazivao, u najmanju ruku, čuđenje.

Bilo je tu političara koji su trgovali utjecajem, bili osumnjičeni za korupcije, pogodovanja, ali i seksualne skandale, prometne nesreće… Neki skandali se pamte duže, a drugi brže odlaze u zaborav, osobito kada se političar povuče iz javnoga života.

Žalosno je kada se karijere okončaju, reputacije unište, a političar ostane zapamćen samo po svom skandalu. Bill Clinton napravio je mnogo važnih stvari u svojoj političkoj karijeri, ali svi ga pamte samo po seks-skandalu.

Kakvo je medijsko izvještavanje o političkim skandalima, žive li mediji od skandala uključujući i one političke naravi? Tko je kroz dalju i bližu povijest najviše pridonio da skandali postanu mjerilo medijske uspješnosti, jesu li to William Randolph Hearst i Rupert Murdoch, između ostalih?

- Mediji su u širenju skandala iznimno važni, čak i presudni. To je nedvojbeno. Ono što jest dvojbeno je pitanje jesu li mediji zbog toga "negativci". Uz imena spomenutih medijskih mogula vezuju se negativne konotacije, a jedini interes koji imaju jest profit. Stvaraju skandale da bi na njima mogli zarađivati. Ipak, zasluge medija u promicanju istine, pravde i slobode su velike. Neke afere nikada ne bi bile otkrivene da nije bilo istraživačkih novinara, neke bi se zataškavale i gurale pod tepih da nije bilo inzistiranja medija, neki bi političari možda još bili na svojim pozicijama da nije bilo medijskih pritisaka. Vrlo je lako medije optužiti za "žutilo" ili clickbite, a glavnog aktera skandala amnestirati. Ne bi mediji imali od čega stvoriti skandal da im političari nisu za to dali materijala. Ulazak u politiku nosi sa sobom teret odgovornosti prema javnosti, građanima i biračima. I političar prestaje biti samo osoba s imenom i prezimenom, on postaje funkcija. Nikome ne bi bilo bitno kako Zoran Milanović kao osoba komunicira, ali Zoran Milanović predstavlja instituciju predsjednika države. Njegovo je ponašanje slika funkcije, odraz institucije, pa posredno i cijele države.

REPUTACIJA I ODGOVORNOST

I da zaključimo s medijima. Koliko je internet "kriv" što politički skandali danas lakše i brže dopiru u javnost nego nekada? Vaš završni komentar?

- Zahvaljujući društvenim mrežama danas je gotovo nemoguće nešto zataškati. Brzina i lakoća širenja informacija, mogućnost anonimnosti u komunikaciji, korištenje raznih tehnologija za snimanja, prenošenja materijala… sve to pridonosi tome da je jako teško išta sakriti od javnosti. Pobornici teorija zavjera koji govore o nekim konspiracijama, tajnim dogovorima kojima se nešto skriva od javnosti, padaju upravo na ovome. Kako biste danas spriječili da netko nešto ne otkrije, proslijedi, proširi...? Ne mislim da je nemoguće, ali je mnogo teže negoli je bilo u preddigitalno doba. I to je dobro. Dobro je za žrtve raznih kaznenih djela, dobro je za one koji razotkrivaju afere, dobro je čak i za institucije koje mogu od takvih izvora imati koristi.

I kako to obično biva, u svakom dobrom aspektu razvoja tehnologije postoje i negativnosti, koje su rezultat neodgovornih ljudi koji se njima koriste. No važno je naglasiti - u politici je etos, reputacija i kredibilitet najvažniji kapital svakog čovjeka. Dugo se gradi i stvara, a lako izgubi. Odgovoran političar trebao bi to imati na umu brinući se više i predanije o svojoj reputaciji negoli o poziciji, moći i imovinskoj kartici.