Prošlo je više od godinu i pol dana otkako je javnosti predstavljena Studija deplinofikacije Republike Hrvatske, koju je za Zelenu akciju izradio tim stručnjaka pod vodstvom prof. dr. sc. Nevena Duića, redovitog profesora u trajnom zvanju s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu.

Studija kreće s polazišta kako je potreba da se Hrvatska dekarbonizira, pa i izbacivanjem plina, ne samo kao dio šire europske politike, nego i zbog nacionalnog interesa... Što nam o tome može nešto više reći, pitali smo prof. Duića?

- Cilj studije nije bio da pokrene proces deplinofikacije, jer to ipak mora Vlada, a ne akademski i nevladin sektor, nego da pokrene raspravu o tome procesu, te da pokaže kako je to tehnički izvedivo i ekonomski isplativo do 2035. godine. Studija je izazvala dosta diskusije, kako u plinarskom sektoru tako i općenito u energetici, te je dosegla drugu fazu procesa promjene, nakon početnog šoka i odbijanja slijedili su napadi, i rezignacija. Nakon pada potrošnje od 17 % u 2022., u 2023. je potrošnja stagnirala, međutim, promjena odnosa prema plinu neće se nužno odmah odraziti na potrošnju, jer ona ovisi o temperaturi (grijanje), tržištu plina i električne energije te industrijskoj proizvodnji. Za ono što bi upućivalo na dugoročno odustajanje od plina i smanjenje investicija u plinske tehnologije, trenutno nema ni podataka, ali ni indikacija. Preuzimanje energetskog sektora u Vladi sa strane Domovinskog pokreta upućivalo je na jačanje utjecaja plinskog sektora, međutim, rezultati izbora u DP-u upućuju na to da bi se to moglo i okrenuti.

Neven Duić: U Hrvatskom drzavnom arhivu predstavljen je Akcijski plan za obnovljive izvore energije na moru u Hrvatskoj

PIXSELL

Ciljevi i politike EU-a uključuju uvođenje grijanja na plin u sustav trgovanja emisijama, što će znatno poskupiti grijanje na plin, i tek onda će početi egzodus i masovnija zamjena plinskih bojlera. To se očekuje 2026., dakle vrlo brzo. Još ne znamo strukturu i politike nove EU komisije, ali naznake su da se energetska tranzicija ne zaustavlja. To znači da će do 2040. godine trebati sve plinske bojlere zamijeniti nekim drugim načinom grijanja. Kako plinski bojler tipično traje 20 godina, a često i duže, svi oni koji su nakon 2020. instalirali plinsko grijanje su prevareni jer im se investicija neće isplatiti. Tu je zakazala struka, koja zbog sitnoprofiterskih razloga to kupcima ne želi reći, a i Vlada, koja tolerira takvu situaciju na tržištu. Da se zaštite potrošači, Vlada bi trebala momentalno zabraniti plinske instalacije u novim i obnovljenim zgradama, i započeti programe subvencija zamjene plinskih bojlera priključcima na toplanu ili dizalicama topline.

U nekom širem i dubljem smislu, koliki je i kakav je utjecaj energetske politike na održivi razvoj EU-a? Drugim riječima, kad govorimo o održivom razvoju energetike, o čemu se zapravo radi?

- Održivi razvoj energetike jest onaj koji vodi računa da energetika ne utječe znatno na okoliš, posebno je tu velik problem klima, jer smo druge probleme uglavnom sanirali. Fosilna goriva nisu održiva, jer utječu na porast temperature. Stoga ih treba rapidno zamijeniti. Drugi važni stupac održivog razvoja energetike je sigurnost dobave. Ne možete biti jako ovisni o nekom energentu, jer onda niste suvereni. To se pokazalo na primjeru Rusije i plina, da ta ovisnost nije dobra. Bolje je imati nešto skuplji energent nego izgubiti nezavisnost. Treći bitan stup održivosti je pristupačnost. Srećom, obnovljivi izvori su danas jeftiniji od fosilnih, a ujedno rješavaju problem klime i sigurnosti dobave.

Je li donošenjem EU strategije za vodik napravljen ključan korak u definiranju europskoga puta prema dekarbonizaciji, s ciljevima koji će vjerojatno u sljedećim godinama biti i umnoženi? Koliko su ti planovi realno ostvarivi?

- EU strategija za vodik dobro je postavljena, unatoč ogromnom pritisku plinskog lobija da se vodik pozicionira kao smokvin list za produženje života fosilnog plina. Definicija da dokument treba usmjeriti prema sektorima koji su teški za dekarbonizaciju, dakle sirovine za industriju i goriva za dugolinijski transport, pravi je put. Težište EU strategije za vodik je masifikacija tržišta elektrolizatora, čime će se smanjiti trošak investicije, i doći do kompetitivnog zelenog vodika oko 2030. godine. Hoće li se postići željene količine proizvedenog zelenog vodika, teško je procijeniti jer ovisi o više tržišnih faktora.

Zaključno, na kojim energentima i kakvim energetskim politikama Hrvatska mora ostvarivati nužnost energetske samodostatnosti i je li samodostatnost uopće moguća? Doduše, imamo Strategiju energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu, no koliko je taj dokument relevantan i provediv u praksi...?

- Kako je pokazala studija deplinofikacije, Hrvatska se treba osloniti na svoj vjetar i sunce, kojih ima u izobilju, te uz postojeću hidroenergiju i biomasu, može vrlo brzo postati 100 % obnovljiva. Strategija je rađena pod pritiskom plinskog lobija i potpuno ja zastarjela. Gradnja vjetroelektrana potpuno je blokirana, a trebalo bi se priključivati 400 MW godišnje. Što se priključenja fotonaponskih sustava tiče, tu smo blizu cilja od 400 MW godišnje. Dizalice topline, nažalost, zaostaju jer se protežira plin.

Također, što se elektrifikacije prometa tiče, Hrvatska je među najzaostalijim zemljama EU-a, što će uskoro imati katastrofalne posljedice na naš turizam, jer obitelji koje dolaze osobnim vozilima, koje su naše primarno tržište, sve češće voze električna vozila, i njima će Hrvatska biti destinacija koja se zaobilazi.