Najbolje da započnem biranim stilom hrvatskog književnika Luje Medvidovića (Lokvičići, 5. siječnja 1950. - Osijek, 4. siječnja 2013.), koji je zapisao: "Književnik Matija Filaković, marom pučnog pripovjedača opominjujući podsjeća svoj narod, svoju čitateljsku publiku na razliku putova i stranputica. Zdravim povjerenjem u sutra zasnovanom na bogatom iskustvu, divnim kliktajem kliče: stvorimo svima sretnu svjetlost! Čujem ga, kliče kliktavo, kao da baranjska prepelica kliče. Slušam i uživam u svemu. Hvala Matija!"

MATIJA FILAKOVIĆ

Dražen Stojčić

Dakle, riječ je o Matiji Filakoviću iz Baranjskog Petrovog Sela (3. rujna 1925. - 13. listopada 2007.), jednom od najistaknutijih pučkih književnika ne samo Baranje nego i šire Hrvastske. Iznimno uspješno je stvarao poeziju, poetsku prozu, pripovijetke i naposljetku roman. Matija donosi poruke slojevitog strpljenja, to je zapravo žlica mora memorije...

S nepunih dvadeset pet godina prvi put se "zaigrao" s poezijom kao zemljodjelac u svojoj rodnoj Baranji. Od te, 1950. godine pa sve do 1990. redovito se javlja sa svojim pjesmana i proznim zapisima u Pučkom kalendaru Hrvatskog književnog društva Sveti Jeronim iz Zagreba. Živio je u svom rodnom selu sa suprugom Evom, utemeljujući iznimno stvaralačko poljodjelsko kućanstvo i gospodarstvo, a svoju djecu Pavu (poslije poznatog psihijatra i gostujućeg profesora na brojnim sveučilištima u inozemstvu) i Martu (poznatu pravnicu) potiče i uspijeva podići u doseg visoke razine obrazovanja.

U trenutku otvorene i brutalne agresije na Hrvatsku Matija bilježi svojih 66 godina. Dom u Petardi napušta žurno pod prijetnjom oružja, 21. kolovoza 1991., neposredno prije samog čina konačne okupacije njegove Baranje. Kao tisuće drugih ostavlja svu svoju stečenu imovinu na milost i nemilost okrutnog neprijatelja.

Tu bih se malo zaustavio. Dragog čovjeka Matiju poznajem još iz vremena svoga gimnazijskog školovanja, šezdesetih godina 20. stoljeća, jer je njegov sin Pavo bio učenik iste škole. Sjećam ga se kao vesela i dobronamjerna čovjeka. E sad, ono najvažnije. Više smo se družili u vrijeme prognaničkih godina u Osijeku, kada se odlučio za pisanje kao dobru terapiju za sva stradanja i nedaće. S povratkom u Baranju moj čika Mato nastavlja s pisanjem i ide korak dalje, pišući roman kao krunu svojega književnog stvaralaštva...

Prva zbirka poezije "Prognano selo" objavljena mu je 1997. godine. Zbirka rječito ističe tragiku koja nadilazi ovozemaljske gubitke, ukazujući na golemo zlo što se dogodilo duši hrvatskog/baranjskog čovjeka. Pjesme ukoričene u zbirku zacijelo izviru iz dubine te duše, koja ne pristaje izjednačiti se u postupanju s neprijateljem bojeći se da bi mogla izgubiti Božju naklonost.

Tek što se vratio u rodnu Petardu, složio je 2002. godine novu zbirku "Odron vremena". Za taj bih novi iskorak rekao: Udno vremena sebe samu razlistava! U knjizi uz emocionalnu i racionalnu simboliku Filaković, ohrabren novom svjetlošću iz dubine panonskog kraja, disciplinirano prihvaća norme jezične i životne. Ti poetski puti dovode pjesnika do istine koja je bila negdje potisnuta, a sada je dosegla površinu.

I već iduće, 2003. godine prelazi s poezije i poetske proze na pripovijetke ukoričene u knjigu "Priče iz petarde". Tim pripovijetkama zapravo nas želi upozoriti, ali i podučiti kako sve dolazi i prolazi, ali lijepa riječ ničim se ne da izbrisati! To je zapravo istina, to je tvrdnja, to je čežnja i to je sve ono što traje i što će još dugo trajati u nama i s nama.

Hrvatski književnik Delimir Rešicki (naš Baranjac) za te pripovijetke kazuje: "Tako sudbine piščevih Petarđana mogu biti i te kakvim zrcalom u kojemu će se prepoznati i toliki drugi, kada zaklope knjigu, a nostalgični obrisi jednoga amblematskoga baranjskoga sela polako nestanu u oblaku prašine, kao toplo priviđenje kojemu je autor ove knjige poklonio cijeli svoj životni vijek..."

Dvije godine poslije "rodio" se i njegov roman "Zemlja nerođenih". Zapravo je to put od pučke do umjetničke proze. Stjepan Tomaš, istaknuti hrvatski književnik, za Filakovićev roman prvijenac kaže: "Želi li Matija Filaković biti i ostati pučkim piscem, reći ću odmah - on je odličan pučki pisac!" Književnik Lujo Medvidović također se pohvalno izrazio: "Filakovićev roman pobuđuje razmišljanje nad njegovim slikama, pohvalama, podukama i vizijama. Potraga za ključnom točkom njegova nadahnuća i odluke, poradi oživljavanja trenutka posebne ozarenosti koje je pokrenulo njegovo autorsko pero i iznjedrilo obimno djelo. Roman će zasigurno doživjeti uspješan književni život..."

Peto i posljednje Filakovićevo književno djelo su priče - "Čuvari sjećanja" iz 2006. godine. Lujo Medvidović za tu knjigu kaže: "Priča nam Pripovjedač svoje krepke priče s mnogo imenica kojima imenuje osobe, pojave, krajeve njihove poveznice - opisuje svoje bliže i dalje pretke, svoje i njihove sumještane - sve ljude dobre volje, ali i egzemplarne zlovolje, u zadnjih sto i pedeset godina..." Antun Željko Živković, umirovljeni liječnik i neumorni osječki pisac, za Filakovićeve priče navodi sljedeće: "Matija to svoje djelo, od Boga danu zadaću, zdušno i s ljubavlju predaje bijelini papira. Na kojoj tada nalaziš sjećanja, gdje tekst teče poput starog vina, čitljiv, pričljiv, prožet čestim prosudbama autora. I što je najvažnije, ne uspjevaš zaspati sve do kraja priče..."

Sve u svemu, Matija Filaković tijekom svog života i rada uspio je sveobuhvatno i cjelovito analizirati i opjevati sva ljudska osjećanja, sve vrline i mane, nade i tjeskobe i zlobe, ali nikada kao skeptik, već kao veliki vjernik života. Zato neka nam Matijina poruka ostane poput putokaza: "Slijed života u vašemu stablu/Neka se novim životom pomladi..."

Matija Filaković sljednik je modernog pučkog pjesništva s ovih naših prostora, uz tradiciju i zbilju novonadošlih životnih vrijednosti. I baš iz njih, zapravo od pamtivijeka, niče ta pjesnička forma Matije Filakovića, ta neporeciva pjesnička strast, koju snažno nudi za neka buduća vremena. Zaključimo velikom i mudrom misli Gabriela Garcije Marqueza: "Dobar pisac cijeni se više po onome što je razderao, nego po onome što je objavio."