Da prokomentira nedavne velike koncerte u Imotskom i Zagrebu, prvi Thompsona, a drugi Eda Sheerana, s obzirom na posve suprotnu ikonografiju i simboliku, a s tim i navodne podjele u društvu, zamolili smo izv. prof. dr. sc. Martu Dragičević Prtenjača, predstojnicu Zavoda za kaznene znanosti, kriminologiju i viktimologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dopredsjednicu Akademije pravnih znanosti Hrvatske:

- Ne usudim se davati ikakav komentar o tom postoje li podjele u društvu, prije nego što se provede sveobuhvatno i ozbiljno istraživanje o stajalištima i svjetonazorima mladih ljudi u hrvatskom suvremenom društvu. To više što su to bili koncerti i pjesme, a mladi se vole zabavljati i pretpostavljam da vrlo često ne razmišljaju o simbolici svih riječi u pjesmi ni eventualnim posljedicama svojeg ponašanja.

Mediji su skloni naglašavati da se u nizu istupa poput onoga u Imotskom radi o radikalizaciji mladih opasnoj za društvo u širem smislu. Koliko je takvo viđenje i prezentiranje događaja utemeljeno ili je sve ipak pretjerivanje? Drugim riječima, postoji li u Hrvatskoj trend ekstremno desne radikalizacije mladih ili ipak nema razloga za takve tvrdnje?

- Smatram da je dobro što mediji upozoravaju na takve stvari. Međutim, kao što sam već navela, prije nego što se provede istraživanje, ne bi se smjeli donositi relevantni zaključci o radikalizaciji mladih. No napominjem da je na razini Europske unije 2018. godine donesena Rezolucija o porastu neofašističkog nasilja u Europi. Europska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) 2018. godine u svojem je izvješću spomenula i Hrvatsku upravo u tom kontekstu, te izrazila zabrinutost zbog porasta desnog ekstremizma i neofašizma.

DOKUMENT DIJALOGA

I ono najvažnije pitanje - krše li se i u kolikoj mjeri manifestacijama poput Thompsonovih (i nekih drugih) koncerata, parolama (ZDS, primjerice) i simbolikom hrvatski zakon/zakoni? Ili su zakon/zakoni nedorečeni, pa ih se tumači različito, ovisno o situaciji? Usput, kakva je pravna/zakonska regulativa sličnih slučajeva u EU-u?

- Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima donijelo je 2018. godine tzv. Dokument dijaloga. U njemu su sadržane smjernice, da ne kažem, upute, kako postupati u takvim slučajevima koje ste spomenuli i što bi se eventualno još moglo učiniti oko tog pitanja. S obzirom na to da se mnogo govori o tome, smatram potrebnim tu malo razjasniti o čemu je riječ. U "Dokumentu dijaloga" navedeno je kada bi upotreba spornog pozdrava iz NDH ("za dom spremni") mogla biti dopuštena na javnim mjestima kao iznimka od pravila, odnosno zabrane. To bi bilo samo u situacijama kada je u pitanju odavanje poštovanja braniteljima koji su poginuli za Republiku Hrvatsku boreći se pod tim insignijama, na komemoracijama i sl. Međutim, i za takvu uporabu trebalo bi prvo stvoriti pravnu osnovu u propisima kojima se uređuju prava hrvatskih branitelja. Dakle, vezano uz primjenu simbola NDH u javnosti i na bilo kakvim javnim okupljanima, to je zabranjeno. U pravilu je to prekršaj, najčešće iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (ZPPJRM).

Takvim ponašanjima mogu se kršiti i neki drugi zakoni, primjerice Zakon o suzbijanju diskriminacije ili Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, ako se pozdrav izvikivao na takvim događajima. To znači da se osobe mogu progoniti po više osnova. Činjenica je da su prekršajne odredbe pisane dosta široko, bez preciznog navođenja koji bi to simboli bili. To ne znači da su odredbe nedorečene. Takav način je inače karakterističan za propisivanje prekršaja i kaznenih djela kako bi se što više situacija moglo staviti pod normu. Bi li se to trebalo promijeniti i specificirati simbole koji bi bili zabranjeni, možda i bi, ali onda bismo imali situaciju da norma može biti predugačka i nerazumljiva, a ako se neki simbol ispusti iz definicije prekršaja, moglo bi se reći da njegova upotreba nije prekršaj.

U situacijama kada se upotrebom simbolike NDH potiče tzv. govor mržnje, tj. rasna i socijalna nesnošljivost i mržnja, takva bi se ponašanja trebala kvalificirati kao kazneno djelo (iz čl. 325. KZ-a). U svakom slučaju, takva ponašanja su zabranjena. Nažalost, činjenica je da su prekršajni sudovi u takvim predmetima donosili različite odluke. No o tom pitanju je Ustavni sud zauzeo vrlo jasno stajalište u nekoliko svojih odluka.

Koliko mi je poznato, neke države članice EU-a pitanje upotrebe nacističkih simbola (i simbola totalitarnih sustava te poticanje na mržnju) primarno imaju regulirano kaznenim zakonodavstvom, primjerice Austrija, Njemačka, Poljska i dr., odnosno takva su ponašanja kaznena djela, a ne prekršaji.

Još malo o zakonskom aspektu. Treba li pojedine ekscesne slučajeve strože kažnjavati ili ne treba? Gdje je zapravo rješenje toga problema, u obrazovnom sustavu, odgoju u obitelji, u politici/vlasti, koja ne vodi dostatno računa o problemima, potrebama i potencijalima mladih u Hrvatskoj?

- Kažnjavanje ovisi o nizu faktora. Primjerice, prostoru, vremenu počinjenja, upornosti počinitelja i drugim okolnostima, a izrazito je važna i dob počinitelja. Ako zakon krše osobe u dobi od 14 do 18 godina, govorimo o maloljetnicima, prema kojima je politika kažnjavanja dosta blaža nego za odrasle osobe. Odrasle osobe koje uporno krše zakon i ponavljaju svoje zabranjeno ponašanje (tzv. recidivisti) trebalo bi strože kazniti. Konkretno, u spomenutom članku 5. ZPPJRM-a, koji se najčešće primjenjuje u ovim predmetima, propisana je kazna od 700 do 40.000 eura ili kazna zatvora do 30 dana. Dakle, raspon kazne je zadovoljavajući za ostvarivanje svrhe kažnjavanja prema svakom počinitelju.

Mladi znaju biti buntovni. Svoja viđenja, stavove i neslaganja nerijetko ne znaju pravilno izraziti. To posljedično dovodi i do toga da se ponašaju na neke neprihvatljive načine i krše zakon. Nerijetko ne shvaćajući što sve njihovo ponašanje znači i kojim posljedicama može rezultirati. Stoga, strogo kažnjavanje mladih ne vidim kao rješenje. Takvo kažnjavanje može rezultirati upravo suprotnim - otporom, buntom, pa i ponovnim kršenjem zakona, što se nastoji izbjeći. To je temeljna svrha kažnjavanja mladih počinitelja, sprječavanje činjenja ili ponovnog činjenja protupravnog ponašanja. Znanstvenici i stručnjaci koji se bave kažnjavanjem znaju da je izvjesnost kažnjavanja važnija od strogoće, tj. težine kazne. Dakle, da svi koji krše zakon budu kažnjeni. Tomu bi se trebalo težiti.

No dugoročno rješenje vidim jedino u prevenciji takvih ponašanja. Osnova te prevencije bila bi edukacija, koja bi se osim u obrazovnom sustavu provodila i u društvu. Da mladi nauče što znači sporni pozdrav, što je bila NDH i kakvi su bili njezini zakoni. Pokazati im da to nije bila slobodna i "nezavisna država Hrvatska", nego produžena ruka nacističke vladavine. Što se radilo pod njezinim okriljem i koji i kakvi zločini su učinjeni. To je bila tvorevina koja je proganjala i ubijala ljude, među ostalima i Hrvate (neistomišljenike). Ne znam imaju li mladi ikakvu predodžbu o tome što je ta tvorevina bila i što znače riječi koje znaju upotrebljavati. Treba im se objasniti i argumentirati. Zabrane same po sebi i zabranjivanje a da se mladima ne objasni zašto je neko postupanje loše, vode upravo u neželjenom smjeru, u kršenje zakona.

DVOSTRUKE PORUKE

Zaključno, jesu li mladi Hrvati prihvatili europski identitet ili njeguju balkanski mentalitat? Vaš završni komentar?

- Nemam završni komentar o identitetu mladih Hrvata, a ne znam i jesam li pozvana o tome govoriti jer je to tema za stručnjake nekih drugih područja. No sigurno je da mladima nije lako jer dobivaju dvostruke poruke. Određene osobe im poručuju i govore da je neko ponašanje dopušteno, čak i poželjno, konkretno, upotreba pozdrava "za dom spremni", a drugi govore kako se to ne smije. Svi imaju svoje razloge i opravdanja.

Pravno i politički gledajući, naši ustavotvorci su u tom pitanju bili jasni. Hrvatska se ne zasniva na zasadama i tekovinama NDH i ustaškom režimu. Dakle, mora se zauzeti jasan stav. Jasno istaknuti da je simbolika NDH, koja je najzastupljenija u našem društvu, tj. ustaška simbolika, kao i četnička, nacistička i fašistička simbolika i njihova upotreba, u javnosti zabranjena. I da je to kršenje zakona.

Međutim, smatram potrebnim reći još nešto. Kompleksnost pozdrava "za dom spremni" jest u tome što je pod tim pozdravom ginuo dio hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu i da se njegova upotreba "tolerirala" gotovo trideset godina. Mnogi smatraju da je taj pozdrav uporabom u Domovinskom ratu, pravnim rječnikom, konvalidirao, tj. iz nedopuštenog ponašanja prešao u dopušteno. To pravno nije tako. No razumijem njihove argumente i shvaćanja. Svatko ima pravo privatno misliti što hoće vezano uz pozdrav i njegovu upotrebu, no javno se taj pozdrav ne bi smio koristiti. (D.J.) n