Mladih nema tamo gdje mogu biti akteri u donošenju odluka koje se odnose na njih. Nema ih u Hrvatskom saboru, u kojem "politički predstavnici" naroda i manjina imaju monopol na donošenje odluka. Pritom, nerijetko, iskrivljavaju i zloupotrebljavaju prošlost i sadašnjost te nastoje stvoriti dojam da se brinu o svima i o svemu. Ali tim "svima", posebno mladima i obrazovanima, ne dopuštaju sudjelovanje u tome - navodi prof. dr. Mirko Štifanić, hrvatski sociolog i publicist, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- Nakon izbora i narod i mladi su - autsorsani, odnosno isključeni su iz procesa donošenja odluka o kojima im ovisi sadašnjost i budućnost. Oni koji vladaju na lokalnim razinama nerijetko se ponašaju neodgovorno. Slično se nerijetko ponaša predsjednik države, koji je upozoren na kršenje Ustava Hrvatske, ali je to komentirao pogrdnim riječima. Je li svjestan svoje odgovornosti? Može li pasti niže? Ili, ima li savjetnika za mlade ili se prema njima ponaša s ideološko-interesnog polazišta?

Političari se, ne svi, nerijetko ponašaju (ne)svjesno neodgovorno odnosno nenormalno - kao da su i većina i manjina. I narod i manjine. I mladi i stariji. I lijevi i desni. I centristi i regionalisti. Kao da su "10 u 1", a prema građanima se ponašaju kao da su samo - davatelji glasova!

BITKA ZA BUDUĆNOST

Tko će takve političare ako ne mladi i obrazovani upozoriti da se počnu ponašati odgovorno odnosno normalno? Tko će ako ne mladi i obrazovani političarima reći da iz njihovih (ne)verbalnih, pa i ljutitih, poruka trebaju iščitati svoje obveze prema mladima i budućnosti Hrvatske? Primjerice, znajući da je kupnja nekretnine nedostižni san većini mladih, da im omoguće stanovanje, odnosno dom te osnivanje obitelji i ostanak u Hrvatskoj. Jer o tome ovisi sudbina mladih, ali i domovine. Uvjerenje mladih da ne mogu na prihvatljiv način utjecati na promjenu svoje pozicije u društvu odnosno na aktualne prijetnje za političare bi trebao biti alarm, odnosno poticaj za reforme. Dok nije tako, pitanje koje traži odgovor jest: Kako se ponašati? Predati se samo emocijama i ponašati se kao da imaš pravo i na ludosti - nije dobro!

Mirko Štifanić

Problemi s kojima se mladi susreću su brojni. Radi se o posljedicama nekoliko činjenica. Jedna je ponašanje političara koji vlast u lokalnim sredinama obnašaju kao interesima povezana grupa, odnosno klika, bez koje ljudi ne mogu otići ni u toalet bez njihova znanja i odobrenja jer to je - njihova općina ili grad. Iz aviona se vidi da to nije odgovorno, odnosno normalno, ponašanje. Kao da je predstavnička demokracija u nekim sredinama - demokracija za nenormalne! Međutim, da bi uljepšali sliku o sebi, političari mladima preko medija "šalju jasne poruke" i "demokratski" nameću ono o čemu mlade ne pitaju za mišljenje, niti traže njihovu participaciju. Drugi problem je zabrinutost za moguće ili vjerojatne nemire i sukobe ili nove ratne ugroze, a treći je posljedica deprofesionalizacije medija, koji su na strani vlasti, a ne mladih.

Za sada se mladi zadovoljavaju "pražnjenjem" na koncertima, na kojima emocije djeluju na njihovo ponašanje. Kao da žele zaboraviti probleme i pobjeći iz stvarnosti te izazivati one koji žele da mladi misle njihovom glavom: lijeve ekstremiste, koji će ih etiketirati kao desne ekstremiste, i desne, koji u njima vide lijeve ekstremiste, kao i novinare i znanstvenike, ne sve, koji to plasiraju kao - jedinu istinu. Valjda im je nestalo tinte u olovkama za nešto primjerenije i normalnije. Drugim riječima, oni se sami neće promijeniti.

Radi se o bitki mladih za budućnost. Mladih i društva općenito. Političarima i njihovim medijskim i znanstvenim aktivistima kao da je dovoljno da im mladi budu objekt za etiketiranje i marginaliziranje. U takvim uvjetima na mladima je da se izbore za svoje pravo i dužnost, biti akteri u društvu, odnosno u procesu o kojem ovisi njihov život. Na koji to način sada čine: a) misleći svojom glavom ili b) onako kako ih etiketiraju politički i medijski neprofesionalci čiji je modus operandi ekstremizam. Ali da bi to sakrili, mladima i kada nemaju argumenata nabijaju komplekse - ekstremizma. Njegov ekstremni oblik je model prema kojem suvremeni nacisti vode rat s ciljem "denacifikacije Ukrajine", a projekt koji se želi ostvariti je Putinov - ruski svijet!

Njegovu kopiju, s izgovorima da se radi o zaštiti manjine, kulturnim projektima i nepogrešivosti Porfirijeva SPC-a, realizira "srpski svet". Za sada bez tenkova.

Osim "napretka", primjerice, u Crnoj Gori, želi se "denacificirati Hrvatsku"? Radi se o projektu političara susjedne zemlje i domaćih etnobiznismena i porfirijanaca. Tom procesu pridonose, osim neprofesionalnih stranih i domaćih novinara i znanstvenika odnosno medija, oni političari koji se prave Englezi.

U odnosu prema mladima, koji ideološki i vjerski nisu kompaktna, ali ni ekstremistička grupa, političari umjesto da normaliziraju svoju komunikaciju, biraju normalne riječi te nešto pozitivno, odnosno normalno, učine za njih i s njima, koriste se neprimjerenim ispadima nezadovoljstva, zabrinutosti i bunta te ih kao "nenormalnu grupaciju" etiketiraju pogrdnim riječima sličnim Trumpovim.

BIJEG OD STVARNOSTI

O uspjehu u obrani istine o nedavnoj prošlosti i sadašnjosti ovisit će budućnost mladih i društva. Oni su za sada akteri uglavnom na koncertima. Bježe od stvarnosti?

Političari govore da na mladima svijet ostaje... da se mladi trebaju aktivirati..., a na djelu im to uglavnom formalistički omogućavaju. Kao da je cilj da se mlade isključi iz društva. Kao da mladima ne trebaju njihove institucije i sredstva, odnosno alati za sudjelovanje na lokalnim i nacionalnoj razini. U takvim uvjetima mladi se uključenima i slobodnima smatraju na - koncertima.

Zbog podignute ruke dezinformirane, alkoholizirane ili drogirane osobe ili pak (ne)svjesnog provokatora - govori se o ekstremizmu mladih. Kao da ih žele vratiti u 1941. godinu. Godina 1991. kao da se nije dogodila i odrazila na mlade. Ako je to otprilike modus operandi prema kojem funkcionira vlast na bilo kojoj razini, onda je na mladima da postanu akteri koji će poboljšati svoju poziciju u Hrvatskoj s ciljem da se bez njih ne mogu donositi odluke o njima, te na taj način prestati biti objekt za etiketiranje i - iseljavanje. n