U svojoj ambicioznoj i pomno sročenoj analizi "fenomena Thompson", potaknut nedavnim koncertima ugledni hrvatski glazbeni kritičar Bojan Mušćet između ostalog je napisao i ovo: "Polarizirani izvještaji s tih nastupa pokazuju da je Marko Perković Thompson i dalje ostao najkontroverzniji glazbenik u Hrvatskoj. S jedne strane uživa u iznimnoj popularnosti snažne fanovske baze, a s druge ga krasi neprijeporna subverzivnost. Jer, činjenica jest da bez obzira na glazbeni izričaj nitko u Hrvatskoj ne može svojim pjesmama napraviti toliki javni i društveni prijepor kao što to može Thompson... Thompson je, zapravo, posljednji Mohikanac koji svojom glazbom može utjecati na društvene tijekove i on je zapravo hrvatski pandan Taylor Swift. Kao što ona prije svega zahvaljujući hypeu i mudroj poslovnoj strategiji u mnogo većoj mjeri nego svojim pjesmama okuplja sve veći broj poklonika, na sličan način funkcionira i Thompson".

S obzirom na velik postotak mladih koji je pohodio nedavne koncerte MPT-a, ali i koncert Eda Sheerana u Zagrebu, pojedini komentatori izvlače zaključke o tome kakva je sadašnja hrvatska mladež. I dok se za nastupe MPT-a navodi da su u duhu prošlosti i NDH simbolike, Sheerana hvale da je bio u duhu urbane suvremenosti. Imamo li i u takvim slučajevima podjele u društvu, dvije Hrvatske i kad su mladi u pitanju - pitali smo doc. dr. sc. Ivana Perkova s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

- Zadaća nastavnika na prvoj godini sociologije i novinarstva, pa i bilo kojeg drugog društveno-humanistički usmjerenog fakulteta, jest da studente nauči izbjegavati generalizacije i banalizacije.

dr. sc. Ivan Perkov

Branko Nađ

Komentatori koje spominjete te su lekcije ili preskočili ili do fakulteta nikada nisu ni došli. Misliti da je netko urbanoprogresivan jer je na Sheerenovu koncertu, a netko nazadan jer je na Thompsonovom nije ništa drugo nego odraz isključivosti i iskonskoga šovinizma. Pluralizam je potreban društvu na svim razinama, pa tako i na kulturnom polju, sve dok se nikoga ne ugrožava. Sasvim je u redu da su i jedan i drugi koncert imali svoju publiku, a sudeći prema objektivnim izvještajima, oba su bila izrazito uspješna. Uostalom, vjerojatno ima i onih koji slušaju i jedno i drugo, a sasvim sigurno ima onih koji ne slušaju ni jedno ni drugo. Kada je u pitanju glazba koju slušaju mladi ljudi, puno veći problem je raširenost i popularnost domaće i regionalne glazbe koja promiče površnost, nasilje, poročnost, promiskuitet, neodgovorni hedonizam i sve ostale negativne društvene pojave. Mladi su u tom smislu izloženi pop-kulturnom nasilju od kojeg se teško mogu obraniti.

Možete li tu oštru tezu malo pojasniti?

- U više sam navrata pisao i govorio kako se stječe dojam da je krajnji primitivizam i bezakonje formula za dobar i uspješan život u Hrvatskoj. Bogaćenje na tuđem radu, nekažnjene milijunske korupcijske afere, ekocidi, kulturocidi i urbicidi pod pokroviteljstvom visoke politike tumori su na društvenome tkivu. Sve je to začinjeno razmetljivim luksuzom i raskalašenošću kvazielite. Mladi to svakodnevno gledaju i logično je da dijelom prihvate te obrasce ponašanja i da se vrijednosno pogube. Sve navedeno neraskidivo je povezano i s promicanjem takvog stila života - pogledajte samo Bilboardovu top-ljestvicu za Hrvatsku i pročitajte riječi pjesama koje su na prvim mjestima.

Mediji su skloni naglašavati da se u nizu istupa poput onoga u Imotskom radi o radikalizaciji mladih opasnoj za društvo u širem smislu. Koliko je takvo viđenje i prezentiranje događaja utemeljeno ili je sve ipak pretjerivanje? Drugim riječima, postoji li u Hrvatskoj trend ekstremno desne radikalizacije mladih ili ipak nema razloga za takve tvrdnje? Postoje li uopće neka relevantna istraživanja iz tog područja?

- Naši mediji nameću narativ o radikalizaciji mladih u Hrvatskoj, ali ne slažem se s takvim ocjenama. U slučajevima koje spominjete riječ je o klasičnom primjeru biranja trešanja (cherry picking), odnosno predstavljanju selektivnih dokaza. Radi se o strategiji u kojoj netko, u ovom slučaju elite posredovanjem medija, svjesno zavarava publiku prezentirajući joj samo onaj dio činjenica i dokaza koji ide u korist nekoj unaprijed postavljenoj tvrdnji. Kod nas se to može nazvati i biranjem otrovnih bobica. Dodatno, nema novinarske odgovornosti i mirne se duše može prozvati nekoga za ustaštvo ili bilo što drugo namećući pritom teret dokaza optuženome.

U znanosti pak još uvijek vrijedi Hitchensova britva, odnosno pravilo prema kojem onaj tko nešto tvrdi to treba i dokazati. Moja procjena, temeljena na istraživanjima, jest da u Hrvatskoj nema ekstremne desnice ili je ima vrlo malo. U parlamentu je nema uopće. U nekim puno "razvijenijim" zemljama ekstremizma je puno više. Nešto sasvim drugo je okretanje mladih konzervativnijim stavovima, koje je posljedica brojnih društvenih procesa. No poštovanje tradicije i konzervativni stavovi nisu radikalizam ma koliko god se naši "progresivni" komentatori trudili u to nas uvjeriti.

Mogu li se masovne manifestacije poput Thompsonovih (i drugih) koncerata svesti na supkulturni kontekst koji "trpi" svakojaku simboliku kad se radi o mladima, pa i NDH "folklor"?

- Kad su u pitanju sporne parole i simboli, zapravo nitko u Hrvatskoj ne zna što je dopušteno, a što nije. Politička elita godinama se odbija jasno i nedvosmisleno očitovati oko tog pitanja zbog oportunizma. Osnivaju se kojekakva povjerenstva (po načelu Ako ne želiš nešto riješiti, osnuj povjerenstvo.), donose se neka tobože salomonska rješenja koja su u praksi nesuvisla, a onda se još i selektivno primjenjuju. Sve to stvara pomutnju, a problem se ciljano ne rješava jer eliti odgovara da se prepucavamo oko parola, a ne da propitujemo nizak ekonomski standard, korupciju, pravosuđe i ostale kritične točke našega društva.

Treba li pojedine ekscesne slučajeve strože kažnjavati? Gdje je zapravo rješenje toga problema, u obrazovnom sustavu, odgoju u obitelji, u politici/vlasti, koja ne vodi dostatno računa o problemima, potrebama i potencijalima mladih u Hrvatskoj?

- Kazne su samo dio potencijalnog rješenja, i to najmanje učinkovit i najmanje poželjan. Hipernormiranost je uglavnom znak društvene nezrelosti. Odlično ste prepoznali ključne točke rješenja - obiteljski odgoj i školsku socijalizaciju te usvajanje pozitivnih društvenih vrijednosti. Budući da politički sustav ima najveći udio društvene moći, njegova je odgovornost za stanje u društvu najveća. Dakle, na politici je da stvori okvir za normalno funkcioniranje hrvatskih obitelji i kvalitetno stanje obrazovnog sustava. Trenutno politika nije zadovoljavajuća ni na jednom od tih polja. Definitivno su najvažniji koraci u potencijalnom procesu iscjeljenja hrvatskog društva istinska pronatalitetna i obiteljska politika te podizanje standarda osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika.

Uzimajući sve u obzir, kakav je zapravo identitet hrvatske mladeži?

- Identitet je uvijek višestruk i dolazi do izražaja najviše kada ga se dovodi u pitanje. Religijski identitet doći će u prvi plan ako vam netko brani bogoslužje, a nacionalni ako netko napadne vašu državu... Novija povijest, u kojoj su bili itekako ugroženi i nacionalni i religijski identitet hrvatskoga naroda, svakako pridonosi većoj izraženosti tih segmenata identiteta među cjelokupnom populacijom, pa i među mladima. Većina mladih u slobodnoj Hrvatskoj osim nacionalnog njeguje i lokalni i regionalni identitet, a dijelom svakako i europski. Hrvatsko je društvo prije svega oblikovano srednjoeuropskim i mediteranskim utjecajima, pa mislim da nema ni uporišta ni potrebe da sami sebe ubacujemo u "balkanski koš".

Vaš završni komentar?

- Istaknuli smo brojne društvene probleme s kojima se mladi susreću, ali za kraj želim ponuditi i drukčiju optiku. Hrvatska je jedna od najsigurnijih zemalja svijeta, a na jednoj ljestvici objavljenoj ovih dana čak smo najsigurnija europska zemlja za večernju i noćnu šetnju. Hrvatska ima i ogromne proizvodne, prehrambene i prerađivačke potencijale koji još nisu iskorišteni. Uz već razvijene gospodarske grane, to mladima ipak nudi mogućnosti za rast i razvoj. Dakako, i na mladima je dio odgovornosti, da zahtjeve za potrebnim društvenim promjenama jasno i glasno artikuliraju i na njima inzistiraju. Jedino će tako Hrvatska postati zemlja visoke kvalitete života, za što svakako postoje objektivni preduvjeti.