Kao hotelijer, kolekcionar antikviteta i osnivač George Town Heritage Hotels, Christopher Ong imao je vrlo uspješnu karijeru investicijskog bankara u Australiji prije negoli se 2007. godine vratio u Penang. On je peta generacija Peranakanaca, kineske etničke skupine, čija povijest seže više od 600 godina unatrag, kada su se muški imigranti iz Kine ženili lokalnim Malajkama. Imala sam priliku posjetiti Ongov dom i razgovarati s tim eruditom o tradiciji Peranakanaca.

Živite među zadivljujućim antikvitetima. Vaš ekskluzivni hotel zapravo je izložbeni prostor. Što Vam ova impresivna zbirka znači?

- Znači mi mnogo. To je moja životna misija. Ovo je način da očuvam i oživim nasljeđe mojih predaka, identitet kineske zajednice, jedinstvenu kulturu Peranakan, koja nas razlikuje od drugih zajednica u Maleziji. Početci naše kineske zajednice u jugoistočnoj Aziji sežu u 12. stoljeće. Ovdje je kuća moga djeda i bake, kolekcija posuđa kineskog porculana Straits kojom su se nekoć koristili moji baka i djed (poznatija kao Nonya porculan), posuđe koje su upotrebljavale udane Kineskinje višeg društvenog statusa u Maleziji. Ono što ga čini tako posebnim jest činjenica da je izrađen u carskim pećima za porculan u Kini, a namijenjen je kineskoj zajednici u Penangu, Malaki i Singapuru. Antikviteti ne bi trebali biti u muzejima, stoga sam želio da moji antikviteti žive među gostima, a istovremeno promoviram baštinu i kulturu Penanga. Nešto sam nabavio, a nešto čak i sam restaurirao, primjerice ova vrata.

Od kada se zapravo bavite kolekcionarstvom?

- Od djetinjstva. Još dok sam bio tinejdžer. Odrastao sam s bakom i djedom s majčine strane, koji su živjeli u velikoj peranakanskoj kući. Odrastajući, bio sam opčinjen pričama svoje bake o porculanskom posuđu i namještaju od crnog drva. S bakom sam se molio svake večeri Caru od žada. Oduvijek sam se divio bakinu priboru za jelo, pozlaćenim pladnjevima, tanjurima u obliku lotosova cvijeta, svijećnjacima, stolcima od sedefa, ukrasnim predmetima od žada i pozlaćenim ormarićima. Baka bi mi govorila svaki dan što ide na stol i pritom je znala reći - ako se to radi bez strasti i duše, to je besmislen ritual, jer svako okupljanje obitelji oko stola treba djelovati smirujuće, povezivati i ispunjavati unutarnjim mirom.

Do 17. godine odgajala me baka jer je majka bila bolesna. U dobi od 17 godina napustio sam Maleziju. S 20 godina putovo sam po svijetu, fotografirao, čitao knjige. Znanje, čitanje knjiga i posjećivanje muzeja pomogli su mi da prepoznam vrijednost kineskih i angloviktorijanskih antikviteta. Jednom, kada sam posjetio jedan muzej u Singapuru, shvatio sam da su brojni eksponati iz Penanga, grada u kojem sam rođen, i tada sam poželio sačuvati što više antikviteta iz mog doma. Moja impresivna kolekcija fokusirana je na porculanske pladnjeve za slatkiše i tako sam ih tijekom godina skupio više od stotinu, koje čuvam u staklenim ormarima.

REPORTAŽA: INA IZ MALEZIJE

Putovati daleko znači bolje upoznati sebe

Trideset godina poslije, kada sam se vratio iz svijeta, a bila je to 2007. godina, još uvijek sam mogao pronaći neke trgovine jer grad se nije mnogo promijenio. Počeo sam obnavljati stare kuće u George Townu, kupovao sam oronule anglo-indijske bungalove i pretvarao ih u butik-hotele. Danas svaki od moja četiri hotela predstavlja autohtonu arhiktekturu iz 19. stoljeća, ispunjena antiknim predmetima koji su se mogli naći u svakom peranakanskom domu tijekom tog razdoblja.

Koja su Vam razdoblja povijesti najzanimljivija?

- Općenito, najzanimljivija mi je umjetnost i arhitektura viktorijanskog doba, bijeli zidovi sa štukaturama i graciozne kolonade koje okružuju veliki ulaz. Razdoblje britanskog kolonijalnog carstva zanimljivo je povijesno razdoblje, kao i njegov utjecaj na Maleziju, Indoneziju... Bilo je to zlatno doba kulture Peranakan u Penangu.

Iz obilja koje posjedujete, na koji izložak ste najponosniji?

- Dajte mi minutu da nađem stvari. Na porculan s vjenčanja moje bake i djeda, kao i na kolekciju porculana koju je baka postavljala na stol za kinesku, lunarnu novogodišnju večeru. Ovo je duhovno i emocionalno obećanje mojoj baki da ću čuvati nasljeđe i sačuvati kinesku baštinu Penanga. Sada me moji hoteli i moj dom različitim antikvitetima, kao što su, primjerice, crvene baršunaste zavjese, namještaj i lusteri, podsjećaju na moje nasljeđe. Potrudio sam se rekreirati interijere kakvi su bili u desetljećima procvata grada, tijekom druge polovine 19. stoljeća.

Je li uopće moguće dati neku procjenu vrijednosti Vaše zbirke?

- Što se tiče vrijednosti ovih dragocjenih predmeta, minijaturna porculanska posudica ukrašena cvjetnim plavo-bijelim detaljima namijenjana posluživanju u važnim ceremonijama Kineza, kao što su ispijanje čaja, posluživanje juhe prigodom rođendana, vjenčanja i pogreba, stoji 5000 ringita (oko 1000 eura). Naravno da među kolekcijom imam i predmeta koji nisu u savršenom stanju, tzv. manjkavih predmeta, ali to mi nimalo ne smeta jer ako netko to prihvaća u sebi, trebao bi to prihvatiti i u antikvitetima.

Što u konačnici mislite učiniti s ovom vrijednom kolekcijom umjetnina?

- Razmišljanje je u tijeku i imam jasne ideje o tome što bih želio učiniti sa svojom kolekcijom. Želio bih podjeliti svoju kolekciju sa zajednicom i prepustiti je vlastitoj zakladi za budućnost.