Svaka država (od davnina, a poglavito od 18. st.) ima svog šefa, ali je njihov naziv, oblik (individuum ili kolegijalno tijelo), opseg i struktura/priroda ovlasti, način biranja (monarh ili predsjednik republike, nasljedan ili biran - ne/posredno) i dr. međusobno, dakako, vrlo različit - piše politolog mr. sc. Vojko Rešetar u svom znanstvenom radu "Neposredan način izbora Predsjednika Republike Hrvatske: potreba ili mit" (Institut za javnu upravu Zagreb, 2020.), iz kojeg prenosimo jedan kraći dio.

- Uloga i položaj šefa države ovisi o tipu organizacije vlasti (skupštinski, parlamentarni, predsjednički, polupredsjednički/mješoviti), a u literaturi se, inače, smatra da ustavnopravni položaj predsjednika države primarno određuju tri elementa: opseg i značaj njegovih ustavnih ovlasti, način utvrđivanja njegove odgovornosti/uklanjanja i način njegova izbora. Iskustvo (povijesno i aktualno), također, pokazuje da se izbor predsjednika republike može demokratski legitimno provoditi izravno i posredno, tj. neovisno o tome je li to izraz izravne opće biračke volje samih građana ili njihove posredne/izvedene volje (putem postupka nekoliko izabranih u ime naroda - parlament ili posebni izborni kolegij). Dok je izravan izbor predsjednika republike (popularna, plebiscitarna, narodna investitura) u predsjedničkim ili polupredsjedničkim sustavima samorazumljiv, dotle u parlamentarnom sustavu to i nije tako i u njemu (poredbeno promatrano) postoji šarolikost načina biranja u rasponu od neposrednog do posrednog. Šef države, inače, u klasičnom parlamentarnom sustavu vlasti (koje je "vjerojatno najizuzetnije remek-djelo konstitucionalizma", Friedrich, C., 2005: 320) obično se smatra neutralnim, pasivnim i stabilnim elementom (s fiksnim mandatom od 4 do 7 godina i bez političke odgovornosti jer za njegove nesamostalne postupke odgovara vlada ili resorni ministar putem instituta supotpisa/premapotpisa). Predsjednici republike u klasičnim europskim parlamentarnim sustavima (npr. Njemačka, Italija) biraju se posredno, predstavljaju slabiji dio dualne izvršne vlasti, izražavaju jedinstvo naroda i predstavljaju simbol ustavne države te kao ugledne, dobno zrelije i iskusne osobe djeluju nepristrano, dozirano i staloženo - snagom svog objedinjujućeg (nadstranačkog) predsjedničkog autoriteta bez aspiracija da se aktivistički preokupiraju i bave kreiranjem politike i upravljačkim poslovima koji su u ustavnoj ingerenciji vlade, koja je efektivno-operativni nositelj izvršne vlasti. Šef države u parlamentarnom sustavu (kako ističe F. F. Rochw, prema: Simović, D., 2008: 220) obavlja "moralni utjecaj" (magistrature morale), a ne politički. Konstruktivna, integrirajuće-stabilizirajuća, uloga predsjednika republike u klasičnim parlamentarnim sustavima osobito dolazi do izražaja u slučaju npr. parlamentarne krize kada djeluje kao nepristrani korektivno-integrirajući autoritet (moderator, posrednik i stabilizator - svojevrsni krizni menadžer) među rivalskim političkim akterima radi osiguranja redovnog funkcioniranja ustavnih institucija državne vlasti. (...)

- U hrvatskoj parlamentarnoj demokraciji postojeće ustavne ovlasti predsjednika Republike uglavnom su primjereno dozirane te ih u biti ne treba mijenjati (smanjivati ili povećavati), ali ih treba dijelom (razumno) ustavno restrukturirati i dodatno zakonski precizirati kako bi bile još transparentnije i kao takve otklonile povode/izvore potencijalno mogućih nesporazuma i sporova između predsjednika Republike Hrvatske i Vlade - ustabilile odnose između, kako se simbolički kaže, jednog i drugog zagrebačkog brdašca (Gornji grad/Vlada i Pantovčak/Ured predsjednika Republike Hrvatske). Osobito je važno da dimenzioniranje i priroda predsjedničkih ovlasti omogućuju redovnu i stabilnu funkcionalnu suradnju (suodlučivanje, supotpis) obaju dijelova dualne izvršne vlasti, odnosno pouzdanu i uravnoteženu provjeru obavljanja ustavnih ovlasti. Dakle, nije riječ o samosvrhovitom "apotekarskom" mjernom dokazivanju manjka-viška predsjedničkih ovlasti ("jaki" odnosno "slabi" predsjednik) ili o kapricioznom razvlašćivanju predsjednika države kako bi on (kao i onako sporedni dio izvršne vlasti) bio po repertoaru ovlasti apsolutno sveden samo na dekorativno-reprezentativnu/protokolarno-ceremonijalnu instituciju ili "fikus", "pratilju" (kako kaže S. Letica, 2005.), nego o suvislom ograničenju koncentriranja i monopoliziranja vlasti (samo vlast može nadzirati drugu vlast) te osiguranju njezine upravljačke učinkovitosti i stabilnosti.

Budući da je Vlada aktivno-efektivni dio dualne izvršne vlasti, ona je ta koja mora djelatno provoditi vanjsku i unutarnju politiku, a da predsjednik Republike bude (kao pasivni dio izvršne vlasti - sukladno "profiliranim" ustavnim ovlastima) pouzdana protuteža mogućim monopolističkim i autokratskim aspiracijama Vlade (aktivno-operativnog dijela izvršne vlasti). U suprotnom (sustav vlasti sa znatnim operativnim ovlastima predsjednika države kojeg biraju neposredno građani) proizveo bi se kaos, paralizu i neučinkovitost izvršne grane vlasti ili bi se morao restaurirati polupredsjednički sustav vlasti - što, dakako, ne bi bilo dobro.