Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu u povodu pristupanja Republike Bjelorusije Šangajskoj organizaciji za suradnju (SCO). Iz opsežne analize "Bjelorusija 2024: Euroazijske dimenzije članstva Bjelorusije u Šangajskoj organizaciji za suradnju (SCO)" izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove (za prilog Magazin uz neznatne prilagodbe u tekstu i opremi, nap. DJ).

Vijeće šefova država Šangajske organizacije za suradnju (SCO) potpisalo je "Astansku deklaraciju", na samitu održanom od 3. do 4. srpnja 2024. godine u kazahstanskom glavnom gradu Astani te formalno odobrilo pristupanje Bjelorusije Šangajskoj organizaciji kao desete države članice. Članstvo Bjelorusije u ovoj organizaciji ima stratešku geopolitičku dimenziju, jer država graniči s Rusijom na istoku i sjeveroistoku, Ukrajinom na jugu, Poljskom na zapadu te Litvom i Latvijom na sjeverozapadu. Ovo je prvi samit održan u formatu "SCO Plus". Ovaj format sastavljen je od deset država članica te 14 država partnera u dijalogu. Status partnera u dijalogu moguć je od 2008. godine. Gosti sudionici samita bili su Savez država Jugoistočne Azije (ASEAN), Zajednica nezavisnih država (CIS), UN i Turkmenistan.

SCO je nasljednik Šangajske petorke, formirane 1996. godine između Kine, Kazahstana, Kirgizije, Rusije i Tadžikistana, kao odgovor na sigurnosne prijetnje izazvane terorizmom i separatizmom u Srednjoj Aziji. Ova pitanja postala su zabrinjavajuća, posebno nakon američke vojne intervencije u Afganistanu. U vanjskoj politici organizacija slijedi principe nesvrstanosti, suradnje s drugim zemljama i regijama i otvorenosti prema vanjskom svijetu. Organizacija se dosada razvila u najveću i najmnogoljudniju sveobuhvatnu regionalnu organizaciju na svijetu u smislu geografskog obujma i broja stanovnika, koja pokriva približno 80 % područja Euroazije i 40 % svjetske populacije. Od 2023. godine njezin agregirani BDP iznosio je oko 32 % ukupnog svjetskog BDP-a. Turska kao članica NATO-a ima status partnera u dijalogu s nekim drugim državama, koje spadaju u zapadnu ekonomsku i vojnu strukturu kao što su, Egipat, Izrael, Irak, Katar, Saudijska Arabija, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein.

Članstvo Bjelorusije u Šangajskoj organizaciji za suradnju važan je događaj iz nekoliko aspekata. SCO je osnovana kao regionalna organizacija zemalja azijsko-pacifičkog područja. S bjeloruskim članstvom organizacija je dobila euroazijsku dimenziju. Za Bjelorusiju, njezino pristupanje Šangajskoj organizaciji, važan je događaj koji signalizira promjenu službene vanjske politike Minska i okretanje prema Istoku. Ova transformacija započeta je prije četiri godine, posebno nakon nemirnih demonstracija opozicije s kojom se zemlja suočila nakon izbora, u kojima se Zapad pokušao umiješati u rezultate izbora, kako bi srušio vlast predsjednika Alexandra Lukashenka. Tada je postalo jasno da je prethodni multilateralni pristup koji se oslanjao na balansiranje odnosa sa Zapadom i Rusijom bio uzaludan. Postalo je jasno da ovaj pristup ne pruža vanjsku sigurnost za Bjelorusiju, nego je čini ranjivijom na vanjske prijetnje i dovodi zemlju u poseban položaj i vakuum između velikih sila, pošto nije institucionalno povezana ni sa jednom stranom. Bjelorusija je odredila prioritete za svoje članstvo u Šangajskoj organizaciji, a to je razvoj ekonomske suradnje s Istokom, uz ambiciju da bude most koji povezuje Šangajsku organizaciju s Europskom unijom.

Pristupanje Bjelorusije Šangajskoj organizaciji još jednom potvrđuje razlike na putu njezina političkog razvoja sa susjedima na postsovjetskom prostoru - Poljskom, baltičkim državama i Ukrajinom - gdje je trend integracije u euroatlantske strukture bio praćen porastom rusofobije i populističkom retorikom, koja je nanijela više štete nego koristi zapadnim interesima.

Činilo se da je početkom 1990-ih Bjelorusija imala sve okolnosti da krene istim opasnim putem. Zašto se to nije dogodilo? Zato što politika rusofobije zasnovana na lokalnom etničkom nacionalizmu nije bila tako duboko ukorijenjena u bjeloruskom društvu kao na Baltiku i u Ukrajini. To je omogućilo da se prema susjedima na Zapadu i Istoku odnosi na mirniji i pragmatičniji način, bez ideoloških ograničenja i stereotipa.

No zapadni analitičari sa skepticizmom tretiraju širenje Šangajske organizacije na Bjelorusiju nazivajući je kineskim geopolitičkim projektom usmjerenim protiv Rusije i EU-a, i da je to na neki način oblik kineske hegemonije. Međutim, organizacija uključuje zemlje poput Indije, koje su u mnogim aspektima geopolitički rivali Kine s čestim pograničnim sukobima. Tako da SCO ima multilateralni format i mehanizam za koordinaciju ponekad kontradiktornih interesa glavnih aktera u Euroaziji. Dokaz tome je sudjelovanje Turske s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom na nedavno održanom samitu, što odražava želju Ankare kao članice NATO-a da se pridruži organizaciji kao punopravni član, a ne samo kao partner u dijalogu kao što je njezin sadašnji status. To je dio nastojanja Turske da produbi svoj odnos sa Zapadom s jedne strane i Rusijom i Kinom s druge strane. Turska je most povezivanje SCO sa EU-om, a Bjelorusija je posljednja stanica i vrata do zapadnog europskog prostora. Sudjelovanje generalnog tajnika UN-a Antonija Guterresa na samitu u Astani je težnja za pozicioniranjem Ujedinjenih nacija kao inkluzivne organizacije koja surađuje sa svim glavnim akterima na međunarodnoj sceni.

POLITIKA EU-a PREMA BJELORUSIJI

Bjelorusija je među rijetkim zemljama u Europi koja nije podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji. Isto tako, Europska unija nikada nije ponudila članstvo Minsku. Europska ekonomska zajednica (EEC) priznala je bjelorusku nezavisnost 1991. godine, a Bjelorusija ima potpisanih nekoliko bilateralnih i multilateralnih sporazuma s Europskom unijom. Bjelorusija i EU potpisali su u 1995. godini sporazum o partnerstvu i suradnji, ali ovaj sporazum nije ratificirao EU. Bjelorusija je članica Sporazuma o trgovinskim odnosima zasnovanim na generaliziranom sistemu preferencijala EU-a i Bjelorusije. Bjelorusija je također dio Istočnog partnerstva EU-a. Odnosi Bjelorusije i EU-a počeli su se pogoršavati nakon izbora Alexandra Lukashenka za predsjednika 1994. godine, a Bjelorusija je isključena iz Europske politike susjedstva kao reakcija EU-a na uspostavljanje autoritarnog režima pod predsjednikom Lukashenkom.

Postoje razdoblja poboljšanja odnosa Bjelorusije i EU-a. EU je 2015. suspendirao većinu sankcija protiv bjeloruskih dužnosnika. U 2016. ukinuta je zabrana putovanja uvedena Lukashenku u 2000. godini. U 2016. dva opozicijska kandidata su izabrana u bjeloruski parlament i suspendirana je smrtna kazna. To je nekoliko dužnosnika EU-a označilo kao korak prema demokratizaciji. Međutim, pojedini centri moći i lobističke grupe krenuli su drugim putem, odnosno k destabilizaciji te države.

Odnosi Bjelorusije i EU-a došli su na najnižu točku nakon prosvjeda opozicije, koji su održani nakon predsjedničkih izbora u kolovozu 2020. godine. EU je uveo sankcije protiv bjeloruskih dužnosnika odgovornih za "nasilje i falsificiranje izbora". Povijesno iskustvo je vjerojatno odigralo svoju ulogu u određivanju stavova EU-a, posebno zbog negativnog utjecaja baltičkih država članica EU-a prema Bjelorusiji. Prijeđeni put baltičkih država kao dijela Sovjetskog Saveza (SSSR) do statusa punopravnih članica EU-a i NATO-a transformirao je Baltik u frustracije prema njihovoj zajedničkoj povijesti unutar države SSSR. Ovaj aspekt u mnogim slučajevima imao je negativne posljedice na odnose EU-a s Bjelorusijom.

EU treba svoju politiku formirati na pozitivnom, kooperativnom pristupu, koji treba stimulirati, a ne odvraćati, i tu nema mjesta za povijesne frustracije, bez obzira na razloge njihova postojanja. EU ne treba ponavljati pogreške iz prošlosti prema Bjelorusiji i potrebno je vratiti se na razinu odnosa koje je EU imao poslije potpisivanja mirovnih protokola "Minsk 1" i "Minsk 2". Analitičari također smatraju da EU mora voditi uravnoteženiju, sadržajniju i oprezniju politiku prema Bjelorusiji bez uključivanja unilateralnih interesa njezinih susjeda, ponajprije Poljske i baltičkih država, koje imaju hipoteku odnosa iz prošlosti i svoje bilateralne interese i sporove. Već je evidentan problem što su pojedine susjedne zemlje zloupotrijebile članstvo u EU-u i nominirale fizička lica i kompanije iz Bjelorusije na "crnu listu" EU-a, uglavnom vođene svojim unilateralnim interesima i subjektivnim predodžbama.

AMERIČKA POLITIKA PREMA BJELORUSIJI

Sjedinjene Američke Države su 1991. godine priznale nezavisnost Republike Bjelorusije, a 28. prosinca 1991. godine Bjelorusija i Sjedinjene Države uspostavile su diplomatske odnose. SAD je ohrabrio Bjelorusiju da zaključi sporazum s Međunarodnim monetarnim fondom (IMF) i da se pridržava dogovorenog u okviru programa makroekonomske stabilizacije i drugih reformskih mjera, uz obvezu intenziviranja procesa privatizacije kako bi se stvorila povoljnija klima za poslovanje i ulaganja. Iako je bilo direktnih američkih privatnih investicija u Bjelorusiju, njihov obujam nije se brzo proširio s obzirom na usporen tempo odvijanja reformi.

Zlatno razdoblje normalizacije odnosa sa SAD-om ostvareno je nakon posjeta američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona Minsku 29. kolovoza 2019. godine. Tada se Bolton sastao s Lukashenkom kako bi razgovarali o poboljšanju odnosa između dviju zemalja. Američki državni sekretar Mike Pompeo posjetio je Bjelorusiju prvi put u proteklih 26 godina kako bi ponudio američku pomoć nakon ruske odluke da prekine isporuku energije Bjelorusiji. Američki State Department opisao je svrhu posjeta kao želju da se potvrdi posvećenost Sjedinjenih Država suverenitetu, nezavisnosti, stabilnosti i prosperitetu Bjelorusije i da se potvrdi želja za normalizacijom bilateralnih odnosa.

Predsjednik Donald Trump u skladu sa svojom doktrinom u vanjskoj politici bio je cilj kritike vodećih medije u SAD-u i šire. On je devet dana nakon izbijanje nemira poslije izbora u Bjelorusiji hladnokrvno izjavio: "Volim vidjeti demokraciju... demokracija je veoma važna riječ, no čini se da tamo, u Bjelorusiji, nema previše demokracije." Dodao je da su prosvjedi bili "mirni", ne govoreći ništa o nasilju poslije izbora... Trumpov "mogući" reizbor promijenio bi neke poglede na viziju Sjedinjenih Država do problema Europske unije, između ostaloga, i prema ukrajinskom ratu i svakako i u odnosima s Bjelorusijom.

BJELORUSIJA I UKRAJINSKI RAT

Reizabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen (EPP/CDU) na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u svom obraćanju u Europskom parlamentu rekla je: "Europa ne može kontrolirati diktatore i demagoge diljem svijeta, ali može odlučiti zaštititi vlastitu demokraciju. Europa ne može odrediti izbore diljem svijeta, ali može odlučiti investirati u sigurnost i obranu svog kontinenta. Europa ne može zaustaviti promjene, ali može izabrati da ih prihvati ulaganjem u novo doba prosperiteta i poboljšanjem kvalitete našeg života." Time je Von der Leyen posredno priznala pogrešku iz 2020. godine kada se EU direktno umiješao u rezultate predsjedničkih izbora u Bjelorusiji podržavajući opozicijsku kandidatkinju Sviatlanu Tsikhanouskaya i uvodeći sankcije Bjelorusiji, time izolirajući Bjelorusiju u trenutku kada je možda bila najbliža EU-u i odgurnuvši je u zagrljaj Rusije.

Analitičari smatraju da EU ne treba ponavljati pogreške te ponovno iskoristiti ulogu Bjelorusije kako bi se postiglo prihvatljivo mirovno rješenje za Ukrajinu, jer mir neće doći sam po sebi bez odgovarajućih napora i aktivnosti. Povlačenje bjeloruskih snaga s granice prema Ukrajini prvi je pozitivan signal, kojim se šalje poruka spremnosti da dođe do početka pregovora između zaraćenih strana posredovanjem međunarodne zajednice. EU, koji je u početku i sam nastao kao mirovni projekt, ne smije odbaciti ideju mira i mirovnog rješenja i mora iz budućeg rješenja za Ukrajinu isključiti njezine susjede, koji su vođeni svojim partikularnim interesima, neki čak i ne skrivajući aspiracije prema Ukrajini i Bjelorusiji.

Upravo je Tsikhanouskaya produkt EU-a i bjeloruskih susjeda. Do mira u Ukrajini ne može se doći ako akteri s druge strane ratišta ne pokažu taj interes, a ovaj put poruka koja se šalje preko Bjelorusije i iz Minska može biti važan korak u tom smjeru. Predsjednički izbori u SAD-u trebaju biti dodatni zamah da se dođe do mirovnog rješenja za Ukrajinu.