Na svakim je predsjedničkim izborima uobičajeno da je onaj kandidat koji se bori za drugi mandat u velikoj prednosti pred konkurentima. Doduše, u dva prethodna ciklusa u Hrvatskoj to se pravilo nije potvrdilo. Pokazalo se da birači nisu bili zadovoljni učinjenim u proteklim mandatima, pa su se odlučili za promjenu - kaže Davor Gjenero, politički analitičar i komentator s Krka, te dodaje:

MILANOVIĆ vs. PRIMORAC

- Predsjednik Milanović u svom je predsjedničkom mandatu dao mnogo povoda biračima za to da se odluče za promjenu, ali je veliko pitanje hoće li se to dogoditi. Neki analitičari smatraju da je poraz predsjednika Josipovića bio prije svega posljedica nezadovoljstva birača mandatom Zorana Milanovića kao premijera, i da je izbor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović bio svojevrsna najava smjene vlasti. S druge strane, smatraju da je poraz Grabar-Kitarović i izbor Milanovića za predsjednika bio motiviran željom za kontrolom i ograničenjem vlasti. Jasno je, međutim, da je u međuvremenu vlada premijera Plenkovića dobila još dvije izborne potvrde, drugu vrlo nedavno, tako da je očito da birači ne namjeravaju slati poruku parlamentarnoj većini da žele političku promjenu. Ako, pak, žele osnažiti mehanizam kontrole vlasti, birači moraju biti svjesni da u proteklom mandatu u tom smislu sadašnji predsjednik nije napravio ništa konstruktivno, nego je samo blokirao sustav. Ucjenama je posve nekompetentnog suca prvostupanjskog suda učinio članom i predsjednikom Vrhovnog suda, otežavao je izbor najvažnijih vojnih zapovjednika, komplicirao situaciju u sigurnosnom sustavu i nastojao ga politički zloupotrebljavati, kao što je to činio kao premijer, a posve je blokirao imenovanja u diplomatskoj mreži. Zloupotrijebio je sustav supotpisa i zajedničkog odlučivanja, da bi ostvarivao svoje interese, a na kraju je posve otvoreno pogazio načelo nestranačkog karaktera predsjedničke dužnosti i postavio se u poziciju šefa opozicijske stranke proglasivši se njezinim premijerskim kandidatom.

Kad pitate kakav predsjednik Hrvatskoj treba, onda mi na pamet pada austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen, koji sjajno funkcionira kao zaštitnik ustavnog poretka i stabilnosti, striktno pazi na političku neutralnost i funkcionira kao osigurač od kriza. Kad je prva vlada Sebastiana Kurza izgubila parlamentarno povjerenje, a raspala se koalicija demokršćana i desnih populista iz Slobodarske stranke, austrijski je predsjednik formirao neutralnu, ekspertnu tranzicijsku vladu, koja je zajedno s predsjednikom stvorila pretpostavke za nove parlamentarne izbore, bez posljedica od neugodne parlamentarne krize. Pritom Van der Bellen funkcionira kao građanin-predsjednik, bez pompe i odvajanja od sugrađana. Radi se o profesoru s ozbiljnom međunarodnom karijerom i golemim ugledom i u Austriji i u inozemstvu.

Objektivno gledajući, uzimajući u obzir stranačku infrastrukturu, medijsku potporu i financijske mogućnosti, stoji li pretpostavka da jedino HDZ-ov kandidat Dragan Primorac ima šanse pobijediti Milanovića? Kako, na koji način? Primorac ima iskustva visoke politike i vlasti još iz doba Sanadera...

- Naravno, predsjednički izbori uvijek su sudar dvaju kandidata, a u Hrvatskoj je to, otkad imamo sadašnji politčki sustav, osim u dvije situacije, uvijek bilo natjecanje lijevog i desnog političkog bloka. Doduše, dva mandata je predsjednik države bio Stipe Mesić, u prvom mandatu izabran bez potpore svog političkog bloka, a u drugom kao i SDP-ov kandidat. S druge strane, samo 2000. i 2019./2020. HDZ-ov kandidat nije bio u drugom izbornom krugu, a oba je puta HDZ bio u ozbiljnoj krizi i dio je stranke opstruirao "svog" kandidata, profesore Matu Granića i Andriju Hebranga. HDZ je danas konsolidiran i snažan, a čini se da i veći dio koalicije podržava kandidaturu Dragana Primorca. Čini se da će, unatoč problemima u toj stranci, Domovinski pokret podržati Primorca, kao neovisnog kandidata kojeg podupire i HDZ. Činjenica da je Primorac ušao u kampanju kao osoba koja nije član stranke daje garanciju da bi u mandatu bio dosljedno nadstranačka osoba.

Važna prednost Primorca pred Milanovićem jest činjenica da se radi o čovjeku koji ima relevantnu karijeru mimo politike, koji je od politike "živio" samo nekoliko godina, dok je bio ministar, a Milanović izvan politike nije postigao apsolutno ništa, ne može čak ni otvoriti odvjetnički ured jer nije mogao položiti pravosudni ispit.

Kakve su šanse Marije Selak Raspudić, i nekih drugih koji će se kandidirati? Jesu li njihove ambicije veće od njihovih objektivnih mogućnosti, da se tako izrazim?

- Ne čini mi se da je gospođa Selak Raspudić stvarno kandidatkinja za predsjednicu Republike. Čini mi se da se radi o pokušaju ponavljanja scenarija predsjedničkih izbora 2019. godine, kad je Miroslav Škoro u prvom krugu odnio relevantan broj desnih glasova i tako oslabio poziciju tadašnje predsjednice. Milanović nikad nije bio politički inovativan, a američka kinološka poslovica kaže da ne možeš staroga psa učiti novim trikovima. Milanović je na kraju svoje političke karijere, ovo su mu posljednji izbori na kojima ima nekakvu šansu za uspjeh. Vrlo je vjerojatno da s gospođom Selak Raspudić pokušava ponoviti "stari trik", jer valja znati da je gospodin Nino Raspudić sudjelovao u unutarnjem krugu aktera koji su planirali Milanovićev "ustavni udar" prije parlamentarnih izbora. Taj udar, naravno, nije uspio, bračni par Raspudić već snosi konzekvence tog neuspjeha, ali čini se da su obveze prema Milanoviću i dalje tu, pa ih se odrađuje ovom kandidaturom.

Treba li mijenjati ovakav izbor predsjednika RH? Promjenom Ustava u studenome 2000. ukinut je polupredsjednički sustav i uveden parlamentarni sustav... S obzirom na dosadašnja iskustva, koliko je dobar, efikasan takav oblik političkog sustava? Profesor Smerdel navodi da se kod nas radi o "hibridnom parlamentarizmu"...

- Sasvim sigurno je profesor Smerdel, od kojeg je moja generacija učila ustavno pravo, i ovaj put u pravu. Jasno je da je postojeći model suradnje Vlade i predsjednika posljedica političkih okolnosti. Naime, politički sustav je iz polupredsjedničkog, građenog po uzoru na francusku Petu Republiku, transformiran u sustav parlamentarne vlade u uvjetima kad je predsjednik Mesić bio izabran neposrednim izborima i prema starom ustavnom modelu. On nije, kako je govorio, dopuštao da ga se "pretvori u fikus", i kompenziran je mehanizmima suradnje s Vladom. Tako dugo dok smo imali predsjednike Republike koji djeluju racionalno i funkcioniraju unutar ustavnog luka, sustav je funkcionirao, uz određene napetosti. Razlikovala su se razdoblja suradnje predsjednika Mesića s premijerima Račanom i Sanaderom, a razdoblje suradnje predsjednika Mesića i njegove konkurentice na predsjedničkim izborima, tada premijerke Jadranke Kosor, obilježeno je optimalnom suradnjom i svojevrsnim Mesićevim "mentorstvom", a to je bilo razdoblje posebne harmonije u političkom sustavu, zbog posvećenosti ostvarivanju zajedničkog cilja, pristupanja EU-u. Suradnja premijerke Kosor s predsjednikom Josipovićem bila je konfliktnija, ali je funkcionirala. Predsjednik Josipovć konfliktnog je premijera Milanovića ipak održavao u okvirima ustavnog poretka, a nakon kraja njegova mandata uspostavljena je neviđena agresivnost premijera Milanovića, između ostaloga, i prema instituciji predsjednika Republike, odnosno prema predsjednici Grabar-Kitarović. Milanovićev predsjednički mandat počeo je kao svojevrsna pastorala, novi je predsjednik održao sjajan inauguracijski govor, nije opstruirao postizborni prijenos vlasti u ljeto 2020., ali je nakon uhićenja direktora JANAF-a, što je, izgleda, bilo i razbijanje ruskog energetskog lobija, unutar kojeg je funkcionirao i Milanović u svojoj "lobističkoj" i "savjetničkoj" poslovnoj epizodi, počelo razdoblje Milanovićeve političke destrukcije. Najgore konzekvence njegova destruktivnog mandata bile su one vezane uz međunarodnu poziciju Hrvatske, uz hrvatski euroatlantizam i poziciju u NATO savezu, a Milanović je kreirao i euroskeptičnu političko platformu i kvazisuverenističku političku platformu. Hrvatskoj je svojim intervencijama, vetom i utjecajem na opoziciju, kojoj se nametnuo kao lider, blokirao aspekte euroatlantske politike i pomoć Ukrajini, a nadalje je njegova destruktivna pozicija postajala sve oštrija, sve do pokušaja "ustavnog udara".

ISCRPLJEN MODEL

Bilo je nekih prijedloga da sadašnji model izbora predsjednika države treba mijenjati i omogućiti da se predsjednik bira u Saboru... Vaš završni komentar?

- Paradoksalno je da je kao premijer Milanović podcjenjivao ustavnu ulogu predsjednika Republike, odnosno predsjednice Grabar-Kitarović (malo manje otvoreno i ulogu predsjednika Josipovića), pa i zagovarao napuštanje modela u kojem predsjednik dobiva investituru izravno od naroda, i prelazak na posredan izbor u Saboru. Dobro bi bilo da se osigura da predsjednik Republike bude izabran dvotrećinskom većinom svih zastupnika, i da se tako osigura da na toj poziciji bude politički neutralna i široko prihvatljiva osoba. Također, u podjeli nadležnosti treba ograničiti utjecaj predsjednika Republike na obrambeni sustav u miru i reducirati odluke koje se donose u suglasnosti predsjednika i Vlade. Pitanje je, međutim, je li moguće u Saboru osigurati dvotrećinsku većinu za takvu ustavnu reformu, a sasvim sigurno to neće biti moguće u mandatu predsjednika Republike koji će biti izabran na izborima u prosincu ove i siječnju iduće godine. Nažalost, ni jedan predsjednički kandidat za sada ne govori o tome da bi ovo trebali biti posljednji neposredni izbori za predsjednika Republike i da bi u njegovu mandatu trebalo pristupiti ustavnim reformama.