Kao što smo u posljednjih 60 godina, zahvaljujući EU-u i NATO-u, živjeli u dobu relativnog mira, tako smo živjeli u dobu u kojem je atentata i političkog nasilja bilo relativno manje nego u ostatku povijesti. Zaboravlja se da je političko ubojstvo tijekom većeg dijela povijesti bila više norma nego iznimka - kaže Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultant iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija) te dodaje:

- Povijest SAD-a puna je primjera političkog nasilja, od atentata na predsjednika Lincolna 1865. godine do napada na Kapitol 2021. godine. Ovaj povijesni kontekst pomaže nam razumjeti da je političko nasilje često odgovor na duboke političke i društvene podjele. Danas, situacija je možda još naglašenija zbog nekoliko ključnih faktora. Prvo, društvene mreže i digitalni mediji omogućuju širenje polarizirajućih poruka brže i šire nego ikad prije. Dezinformacije i teorije zavjere mogu se proširiti nevjerojatnom brzinom, što dodatno pojačava tenzije među građanima. Drugo, evidentne podjele između pristaša Donalda Trumpa i Joea Bidena (sada već Kamale Harris) dodatno su zaoštrene. Ove podjele nisu samo političke nego i kulturne, ekonomske i ideološke. Znatan dio američke populacije osjeća se marginalizirano ili ignorirano od establišmenta, što dodatno hrani osjećaj nezadovoljstva i ljutnje.

 

Ako pogledamo "Plan 2025.", njega je Steve Bannon predstavio i najavio kao "beskrvnu revoluciju", uz mračan dodatak "ako liberali tako dopuste (da bude beskrvna)". Njegova se nova izjava nastavlja na cijelu atmosferu "nadolazeće apokalipse".

S druge strane na društvenim mrežama kao mainstreamu vidimo žaljenje, zašto atentat na Trumpa nije uspio, što se u krugovima liberala uzima kao svojevrsna šala i nešto zabavno i prihvatljivo. Također se nasilje BLM prosvjednika iz 2020. i 2021., te rastuće nasilje u američkim gradovima u kojima je policija defunded, smanjena, uzima kao nešto smiješno i društveno prihvatljivo, jednostavno posljedica onoga što radi druga strana. Općenito, politička neodgovornost se svodi na prebacivanje odgovornosti na drugu stranu, koja se istovremeno dehumanizira i demonizira. Takva komunikacija otvara put nasilju, kao unutar država, tako i između država.

Koliko takve društvene i političke devijacije upozoravaju i na krizu demokracije općenito, na slobodu bez odgovornosti u kojoj pojedinačne anomalije poprimaju oblike masovnijeg ekstremizma, koliko s lijeve, toliko i s desne strane?

- Riječ je o krizi društvene stabilnosti. Očekivanja velikog dijela stanovništva da može živjeti "normalno", što god to značilo, osujećena su velikim cijenama stanova, a sada i globalnim porastom cijena hrane. Sve to čini ljude nesigurnim, ego im slabi jer im se čini (i ne samo čini) da njihova egzistencija može sutra propasti, da neće imati gdje biti i što jesti, makoliko Europa bila najbogatiji kontinent. U toj se atmosferi vraćamo na političke norme od prije šezdesetih, kad je atentat bio politička svakodnevica. Također se bude stare frustracije, povijesne i osobne, kao što je C.G. Jung opisivao - bude se negativni utjecaji arhetipova i postaju dominantni nad utjecajem svijesti, ega i razuma.

Uglavnom, kriza demokracije očituje se kroz nekoliko ključnih faktora. Prvo, sve veći jaz između političkih elita i običnih građana stvara osjećaj nepovjerenja u institucije. Građani se osjećaju nepredstavljeno i zanemareno, što otvara prostor za populiste koji obećavaju jednostavna rješenja za kompleksne probleme.

Drugo, mediji, gdje su jednakopravne ili čak jače društvene mreže, imaju važnu ulogu u oblikovanju javnog mišljenja. Nažalost, često promoviraju polarizirajuće i senzacionalističke sadržaje koji dodatno pojačavaju napetosti. Dezinformacije i lažne vijesti mogu brzo postati virulentne, stvarajući plodno tlo za radikalne ideje.

Treće, ekonomska nesigurnost i društvene nejednakosti pridonose osjećaju frustracije i ljutnje među građanima. Kada se ekonomski problemi kombiniraju s političkom nesigurnošću, ekstremistički pokreti dobivaju na snazi, obećavajući promjene i obračun s etabliranim sustavom.

Vratimo se još malo na SAD. Ugledni portal politico.com, u svezi s napada na Trumpa, navodi da ako se to moglo dogoditi u Americi, da se isto može dogoditi i bilo gdje! Vaš komentar?

- Ovaj događaj naglašava univerzalnu prijetnju koju političko nasilje predstavlja za demokracije diljem svijeta. Ali i na retoriku koja je prešla neke granice, jer se prilagodila dobu društvenih mreža u kojem je svaki nalog društvene mreže svojevrstan privatni tabloid, i kako bi se privukla pažnja, treba davati sve jače i jače izjave - ozbiljne i odmjerene izjave tu nisu dovoljne da se privuče pažnja političke publike, nego se ide sve dublje i sve dalje, dok se ne prijeđu sve granice.

Analitičari upozoravaju na dva ključna aspekta: ulogu medija i retoriku političkih opcija. Mediji imaju golemu moć u oblikovanju javnog mnijenja i mogu biti dvostruki mač. S jedne strane, slobodni mediji su ključni za transparentnost i odgovornost, ali s druge strane, kada mediji postanu platforme za širenje mržnje, nesnošljivosti i podjela, mogu dodatno polarizirati društvo. Stvaranje neprijatelja i demonizacija političkih protivnika stvara opasan teren gdje se nasilje može percipirati kao opravdano sredstvo za postizanje ciljeva.

Povijest nas uči da je opasno kada politički diskurs postane dehumanizirajući, a u ovom trenutku je dehumanizirajuća retorika postala određena vrsta političke norme, što je jako opasno. Ova situacija zahtijeva od političkih lidera i medija da preuzmu odgovornost za svoje riječi i postupke. Trebaju raditi na smirivanju tenzija i promoviranju dijaloga, umjesto da dodatno podgrijavaju podjele. Ključno je educirati javnost o važnosti mira, tolerancije i demokratskih vrijednosti. Samo kroz zajednički napor možemo spriječiti daljnje političko nasilje i osigurati stabilnost demokratskih sustava.

U konačnici, događaji u Americi služe kao upozorenje svima nama. Demokracija zahtijeva stalnu pažnju i njegovanje. Kada retorika postane opasna, a mediji postanu oruđa za širenje mržnje, svi smo u opasnosti. Potrebno je vratiti se osnovnim principima dijaloga i poštovanja kako bismo osigurali mirnu i stabilnu budućnost za sve.

Za kraj, kako se sve to reflektira na hrvatsku političku scenu? Drugim riječima, ima li u Hrvatskoj političkog nasilja, i kako se manifestira?

- Političko nasilje reflektira se i na hrvatsku političku scenu. Pokušaj atentata na Vladu 12. listopada 2020. godine, kada je Danijel Bezuk iz automatske puške pucao na Banske dvore, zoran je primjer kako ekstremni čini mogu biti potaknuti povišenim retoričkim tonovima i polarizacijom u društvu. Nažalost, taj atentat ne samo što nije ozbiljno shvaćen od širokih krugova hrvatskog društva, nego je čak ismijavan i relativiziran kao nešto neozbiljno, krik razočaranog mladića… Ismijavanje realnosti tog atentata svojevrsna je otrovna jabuka u hrvatskom političkom životu, jer lišava javnost upozorenja da su stvari otišle predaleko. Stalno se govori kako su blokade prometa na Markovu trgu nedemokratske i nepotrebne… kao da se atentat uopće nije dogodio, a jest i njegovi su detalji vrlo upozoravajući, ako se na njih obrati pozornost.

Povišeni retorički tonovi, koje često možemo čuti od predsjednika Zorana Milanovića, ali i od većine oporbenih stranaka, pridonose stvaranju napetosti i nepovjerenja među građanima. Kao što se u Americi stvara atmosfera "apokalipse", finalne bitke, tako se ta ista atmosfera podiže i u Hrvatskoj, ali je na sreću građani - zasad - ne uzimaju sasvim ozbiljno. Pa i cijela kampanja "Rijeka pravde" zasnivala se na ideji političke apokalipse! Kada politički lideri koriste oštru retoriku, oni dodatno polariziraju društvo i potiču osjećaj neprijateljstva prema svojim protivnicima. Iako je kritika vlasti u demokratskom sustavu nužna i legitimna, način na koji se ta kritika iznosi može imati ozbiljne posljedice.

Na društvenim se mrežama, također, vraća i netolerantna retorika vezana uz hrvatsku prošlost, Drugi svjetski rat, pa kao što su društvene mreže, pogotovo na neengleskim jezicima, zapravo totalno nekontrolirane, tako se i na taj način širi "prostor mržnje" i pojavljuju retoričke "utvare" koje su se u klasičnim medijima uglavnom smirile.

Retorika koja demonizira protivnike, bez obzira na političku pripadnost, može stvoriti okruženje u kojem se nasilje percipira kao opravdano sredstvo za postizanje političkih ciljeva. To je oblik političkog nasilja koji, iako možda nije fizički, može biti jednako destruktivan. Takva retorika podriva povjerenje u demokratske institucije i potiče radikalizaciju pojedinaca koji se osjećaju marginalizirano ili nepravedno tretirano.

U zaključku, hrvatska politička scena nije imuna na prijetnje političkog nasilja. Povišeni retorički tonovi i polarizacija mogu imati ozbiljne posljedice ako se ne adresiraju na vrijeme. Ključno je da svi sudionici političkog procesa prepoznaju svoju ulogu u očuvanju demokratskih vrijednosti i stabilnosti te rade na izgradnji društva temeljenog na poštovanju i razumijevanju. (portret: DominionArt studio)