Europska unija započela je pregovore s Azerbajdžanom kako bi nadoknadila veći dio izvoza ruskog plina u Europu. Hoće li opskrba preko Ukrajine biti moguća nakon što krajem godine istekne ugovor s Rusijom - pita se Nik Martin, čiju analizu objavljenu za DW, uz neznatne prolagodbe u tekstu i opremi, prenosimo u cijelosti.

Ukrajina ima tisuće kilometara podzemnih plinovoda koji prebacuju ruski prirodni plin u smjeru Europe. Prije nego što je Moskva započela invaziju na Ukrajinu, gotovo je 150 milijardi kubnih metara prirodnog plina godišnje prolazilo kroz plinovode koje je izgradio još Sovjetski Savez. S početkom rata države Europske unije smanjile su svoju ovisnost o ruskim fosilnim gorivima, a Rusija je reducirala isporuke plina kroz Ukrajinu s 40 milijardi kubnih metara, o čemu su se dvije strane dogovorile 2019. godine, na gotovo 15 milijardi prošle godine.

Krajem ove godine istječe petogodišnji sporazum s ruskom državnom energetskom firmom Gazprom o ukrajinskoj tranzitnoj ruti za plin. To je jedini trgovinski i politički sporazum Moskve i Kijeva koji je još uvijek na snazi.

OBNOVA SPORAZUMA

Ukrajina i Europska unija smanjile su mogućnost potpisivanja novog sporazuma s Moskvom jer su diplomatski odnosi prekinuti zbog sukoba. Bruxelles je priopćio da države EU-a koje se najviše oslanjaju na ruski plin što stiže preko Ukrajine - Austrija, Slovačka, Mađarska i Italija - mogu povećati uvoz ukapljenog plina ili dotok plina preko drugih plinovoda. Moskva je, s druge strane, prošlog tjedna rekla da je otvorena za obnavljanje sporazuma. "Tranzit preko ukrajinskog teritorija ovisi o Ukrajini. Oni imaju svoja utvrđena pravila. Ovisi o njihovoj želji. Rusija je spremna opskrbljivati", prenijele su ruske državne novinske agencije riječi zamjenika premijera Aleksandra Novaka. Umjesto toga, EU je započeo pregovore s Azerbajdžanom o uvozu veće količine prirodnog plina, koji bi potencijalno mogao prolaziti kroz ukrajinske plinovode i pomoći u tome da zemlja razorena ratom sačuva ulogu tranzitne zemlje za plin.

Azerbajdžan je povećao izvoz plina u Europu za 56 posto u prvoj godini rata i zadao si je cilj da ga udvostruči do 2027. Ako se izvoz bude povećavao kao u prvih šest mjeseci ove godine, očekuje se da će do kraja 2024. isporuke u Europu dostići 12,8 milijardi kubnih metara. Hikmat Hadžijev, savjetnik predsjednika Azerbajdžana, rekao je prošlog mjeseca novinskoj agenciji Reuters kako su i EU i Kijev zatražili od Azerbajdžana da omogući pregovore s Rusijom. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski potvrdio je prošlog tjedna u intervjuu za Bloomberg News da su pregovori u tijeku.

Stručnjaci za energetiku smatraju da Azerbajdžan, koji će biti domaćin klimatske konferencije Ujedinjenih naroda u studenome, kratkoročno nema raspoloživog plina za dodatno povećanje opskrbe Europe. Aura Sabadus, nerezidentna viša suradnica u Centru za analizu europske politike (CEPA), za DW kaže: "Proizvodnja plina u Azerbajdžanu nije tako velika. Zemlja ima velike potrebe za opskrbom domaćeg tržišta plinom i već izvozi plin u Gruziju, Tursku i Europu."

Vladi u Bakuu bit će potrebno vremena i mora uložiti znatna sredstva kako bi povećala svoje kapacitete za izvoz plina, kažu stručnjaci. Države EU-a u međuvremenu pokušavaju prijeći s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, pa Bruxelles možda nije voljan potpisati dugoročni sporazum. Oleksandr Suhodolja, stručnjak za energetsku sigurnost i zaštitu kritične infrastrukture u Nacionalnom institutu za strateške studije Ukrajine, rekao je za DW: (Sporazum s Azerbajdžanom) pomoći će Ukrajini da pumpa veće količine plina u Europu, u vrijeme kada zemlja već integrira svoje tržište plina u europsko tržište." Sabadus u međuvremenu smatra da bi se azerbajdžanski plin vjerojatno moralo uvoziti preko južne ruske plinovodne infrastrukture, preko Turske, Moldavije i Rumunjske, jer Azerbajdžan ne graniči s Ukrajinom. Sabadus je za DW rekla da su troškovi tranzita južnim plinovodima "preveliki", što bi moglo potpuno osujetiti uspostavljanje te rute.

Bilo bi moguće i da Azerbajdžanci prodaju svoj plin preko Rusije, dopuštajući državnom energetskom monopolistu Gazpromu i drugim ruskim firmama da zarade na tranzitu. Gazprom je ove godine objavio da je na gubitku prvi put od 1999. godine, jer je kompanija imala problema oko nadoknade izgubljenog europskog izvoza poslovima s Kinom i Turskom.

Ukrajina ima najveća podzemna skladišta plina u Europi, uglavnom na zapadu zemlje, a Kijev je prije rata tražio od Moskve da mu dopusti tranzit plina iz Azerbajdžana i Turkmenistana u Europu. Ali Kremlj je to odbio, tako da je i ta ruta pod upitnikom. "Malo je vjerojatno da bi Rusi otvorili svoje granice (za plin iz susjednih zemalja) jer bi to značilo gubitak kontrole nad njihovim prijenosnim sustavom, koji se smatra strateškom prednošću", rekla je Sabadus.

Azerbajdžan već uvozi dio svog plina iz Rusije i Turkmenistana, a kritičari kažu da to omogućava reeksport ruskog plina u Europu na mala vrata. Baku negira te navode. Drugo rješenje bio bi sporazum o razmjeni plina, gdje bi Rusija i Azerbajdžan razmjenjivali određene količine energenata prije ponovnog izvoza. "Zapravo, sporazum bi podrazumijevao da se ruski plin na granici Rusije i Ukrajine prodaje Azerbajdžancima, odakle bi potom mogao biti isporučen preko Ukrajine", rekla je Sabadus, dodavši kako bi se to moglo smatrati prevelikim rizikom za europske kupce jer su ukrajinski plinovodi i dalje meta ruskih napada.

(NE)ISPLATIV TRANZIT

Kijev je 2021. zaradio oko milijardu dolara (0,92 milijardi eura) od tranzita ruskog plina, ali zbog nižih količina isporuke u Europu ta svota je od početka rata opala na oko 700 milijuna dolara godišnje. "To je mala količina plina i ta razina nije isplativa Ukrajini", rekao je Suhodolja.

Većina naknada se izdvaja za operativne troškove, uključujući održavanje plinovoda, tako da bi svaki novi dogovor morao uključiti znatno povećanje isporuka plina, čime bi se pomoglo u popunjavanju budžetskih rupa u Kijevu. "Ako se ugovor o tranzitu ne obnovi znatno većim količinama plina, Ukrajinci uopće neće zaraditi", zaključuje Sabadus. n