Iako se intuitivno pod političkim nasiljem najčešće misli na suprotstavljanje građana političkom sustavu kroz, primjerice, nasilan prosvjed ili terorizam, ne treba zanemariti da i države kao politički sustavi mogu vršiti nasilje nad drugim državama kroz ratove ili nad svojim građanima, primjerice, kroz represiju prema neistomišljenicima - navodi dr. sc. Tomislav Pavlović s Instituta Ivo Pilar, te dodaje:

ICSMP

- Usmjerimo li se samo na političko nasilje građana ili manjih nedržavnih grupa, postoji veći broj suvremenih online izvora poput Globalne terorističke baze podataka Sveučilišta u Marylandu ili Europske baze terorizma i nasilja ekstremne desnice u zapadnoj Europi koju održava Centar za istraživanje ekstremizma Sveučilišta u Oslu koje pokazuju da Europa nije imuna na političko nasilje usmjereno protiv sustava, već da se svake godine dogodi bar nekoliko nasilnih politički motiviranih događaja sa smrtnim ishodima. Pritom valja naglasiti da internacionalna istraživanja poput Europske ili Svjetske studije vrednota dosljedno pokazuju da vrlo mali udio građana podržava političko nasilje, a većina ga osuđuje.

Koliko takve društvene i političke devijacije upozoravaju i na krizu demokracije?

- Prema spomenutim bazama podataka, broj incidenata političkog nasilja u zapadnoj Europi u posljednjih desetak godina uglavnom stagnira, tako da, ako je suditi isključivo po fizičkom političkom nasilju, ne čini se da smo trenutno u većoj krizi nego što smo bili prije desetak godina. Općenito se i dalje pokazuje da je prosječnom građaninu Europe demokracija još uvijek vrlo važna. No novija izvješća UN-a i europskih agencija upozoravaju na zamjetan porast učestalosti govora mržnje na društvenim mrežama koji ne treba olako shvatiti, pri čemu je jedno istraživanje provedeno na uzorku tweetova američkih političara procijenilo da je tijekom prošlog desetljeća količina nepristojnih političkih objava porasla za 23 posto, pri čemu je do porasta nepristojnih objava dolazilo u pravilu nakon što je jedna nepristojna objava privukla odobravanje građana.

I kod nas je analiza TikTok objava tijekom predizbornih kampanja koju je ove godine proveo Gong upozoravala na prisutnost zavjereničkih i protudemokratskih narativa. Iako govor mržnje ne treba izjednačavati s fizičkim nasiljem, njegovim širenjem stvara se dojam o prihvatljivosti nasilja koji agresivnije osobe može potaknuti na nasilan čin, o čemu govori i znanstveni rad "Pas koji laje ne grize: bismo li trebali izjednačavati stavove i ponašanja u kontekstu političkog nasilja?" koji smo profesorica Renata Franc i ja objavili u Analima Hrvatskog politološkog društva.

Drugim riječima, iako velika većina onih koji prijete i promiču nasilje u komentarima različitih objava zapravo ne bi sudjelovala u nasilnom činu, uvijek moramo sagledati širu sliku i razmotriti kako bi svijet izgledao da se svi tako izražavamo. Zamislimo li da u nekom svijetu u kojem bi govor mržnje postao standardom komunikacije samo 0,1 % osoba nakon nekoliko mjeseci čitanja takvih komentara odluči uzeti stvari u svoje ruke i nasiljem "riješiti problem" grupa koje im se ne sviđaju, na 3,85 milijuna ljudi, koliko nas prema posljednjem popisu ima u Hrvatskoj, dobili bismo 3850 osoba spremnih nasiljem rješavati politička pitanja. Mislim da ta brojka nikako nije zanemariva i da bismo kao društvo trebali više raditi na tome da nikad ne saznamo koliko je gornja hipotetska procjena točna. Na Institutu Pilar trenutno provodimo četverogodišnji projekt "Motivacije i barijere za kolektivne akcije" koji financira Hrvatska zaklada za znanost pod vodstvom profesorice Renate Franc u kojem ćemo u hrvatskom kontekstu detaljnije utvrditi odrednice različitih oblika zajedničkog djelovanja građana, od kojih neki mogu uključivati i nasilje.

Ima li u političkoj areni previše nasilnih poruka, demoniziranja protivnika, odveć ostrašćenih retorika, i kamo sve to vodi...?

- Uvijek se, neovisno o političkoj orijentaciji, može naći neki pojedinac ili grupa koja će odlučiti nasiljem riješiti neki društveni problem u svoju korist, zbog čega je važno da kao društvo radimo na tome da nasilje ne normaliziramo kao oblik političkog djelovanja kako bi nasilni događaji ostali rijetkost. I tu dolazimo do problema uvreda, govora mržnje i prijetnji koje se ponekad čuju i u političkim arenama, a u europskom su kontekstu nešto prisutnije kod političke desnice. Ponavljam, iako demoniziranje protivnika ne možemo poistovjetiti s političkim nasiljem, uvijek bismo se morali zapitati kakve će posljedice demoniziranje ostaviti na društvenu koheziju. Naime, demoniziranje protivnika prepoznato je kao jedan od mehanizama koji vodi političkom nasilju. Stoga bi politički vođe kao predstavnici svojih stranaka, ali i građana, posebice trebali paziti da u borbi za naklonost glasača ne potaknu društveni razdor, što nije uvijek slučaj. Iako korištenje "žešćih", izravnijih retorika može djelovati kao nov i snažan pristup koji će uzburkati mirne političke vode i donijeti promjenu, potrebno je zapitati se želimo li doista različite oblike omalovažavanja smatrati pokazateljima snage i kvalitete i kako bi društvo izgledalo da se svi tako ponašamo kad želimo ostvariti neki cilj za sebe ili grupu do koje nam je stalo.

Postaje li danas političko nasilje naširoko prihvaćeni model komunikacije?

- Prema spomenutim izvješćima sam broj nasilnih činova stagnira, tako da ne bih rekao da fizičko političko nasilje postaje standardna metoda komunikacije, no nažalost verbalno nasilje i demoniziranje protivnika radi predstavljanja sebe ili svoje stranke u boljem svjetlu više nije rijetkost u političkim arenama, zbog čega ni nedavni pokušaji atentata nisu iznenađujući. Ako se već kod borbe za političke pozicije ignorira sva znanost koja je dosad dosljedno govorila protiv primjene takvih naizgled efektnih i snažnih, a zapravo vrlo opasnih, retorika, onda se nadam da će ti atentati dovesti do jedine pozitivne promjene koja se njima može izazvati - do osvještavanja javnosti i političara o opasnosti agresivnih retorika i poticanja društvenih podjela.