Ovu knjigu koju je Lidia Maksymowicz napisala s Paolom Rodarijem i naslovila "Djevojčica iz Auschwitza" (Škorpion, 2024.), između ostalih kritičara [1], preporučuje i sam papa Franjo, koji je 26. svibnja 2021. godine nakratko pozdravio Lidiju u dvorištu San Damaso i pri tome joj je želio poljubiti ruku na koju je ovoj djevojčici bio utetoviran broj 70072, koji su joj nacisti dodijelili u logoru Auschwitz-Birkenauu.

Nema nikakve dvojbe da je Svetog Oca duboko pogodila priča Lidije Maksymowicz, koja je kao djevojčica od nepune četiri godine završila u nacističkim logorima; isprva u Birkenauu, a poslije u Auschwitzu. I u tim logorima bila je pacijent zloglasnog dr. Josefa Mengelea! Taj nam podatak sve govori i mislim da kao takav ne zaslužuje nikakav dodatni komentar. Osim što se, tko zna koji put, moramo zapitati - kako je moguće da se takvo što uopće dogodi? Kako je moguće da postoji takav neljudski odnos prema ljudskom životu, ljudskom biću? Naravno, na takva pitanja nemoguće je racionalno odgovoriti. Spekulirati o motivima jednog liječnika/monstruma da čini to što je činio, da se igra Boga i da u ime znanosti (sic!) obavlja sadističke, "medicinske" eksperimente nad logorašima, nadilazi naše kognitivne sposobnosti.

Još jednom moramo priznati da se o zlu može (i mora) govoriti, ali da je već kudikamo teže razumjeti samo postojanje zla u svijetu. Evidentna je činjenica da zlo postoji. Kako jučer, tako i danas [2]. I ova knjiga potresnih sjećanja "djevojčice iz Auschwitza" dio je jedne veličanstvene misije da se o zlu mora govoriti, jer samo na taj način moguće je i drugima prenijeti užasne istine o svemu onome što su ljudi u nacističkim (i ne samo nacističkim) [3] logorima preživjeli, što im se, ne njihovom krivnjom, dogodilo. I sam papa Franjo želi da učimo iz mračnih stranica naše povijesti, i on je posvećen misiji mira i ljubavi, i on iskreno želi da se zlo više nikada ne ponovi, da neki loši ljudi, neke pogrešne politike, više nikada ne počine iste pogreške koje su činili u nedavnoj prošlosti. Doduše, i sami smo svjesni da smo (pre)često ne samo čuli misao "nikada više" nego da smo dali i svečano obećanje da u takvom zlu više nećemo sudjelovati i da ćemo učiniti sve da se činjenje takvog zla, prema "slabim subjektima", starim i nemoćnim, ženama, maloj djeci više nikada ne ponovi. Dovoljno je, međutim, samo svake večeri pogledati na TV ekranima neku informativnu emisiju pa da vidimo kako su naše želje nerealne, na granici naivnosti, kako su čista utopija i kako realni svijet (politička i ina situacija u Ukrajini, Gazi, Iraku, Afganistanu, Siriji…) funkcionira dramatično suprotno od naših plemenitih želja, nada, molitava…

No to nikako ne znači da od govorenja/pričanja, a samim time i čitanja ovakvih potresnih priča treba odustati. One su ipak kakvo-takvo svjetlo u tunelu. Takve priče ne samo što nas opominju nego su trajno svjedočanstvo da se mržnji moramo na adekvatan način suprotstaviti:

REUTERS

“Danas pokušavam rekonstruirati sve stvari koje su mi se dogodile. Imam više od osamdeset godina i ne mogu reći jesu li bljeskovi koji se pojavljuju u mojem pamćenju kao naoštrena sječiva proizvod mojih stvarnih iskustava ili onoga što su mi rekli prijatelji koji su preživjeli, nekoliko godina stariji od mene, godinama poslije, koji su preživjeli sve što i ja. Zasigurno znam samo to da sam bila ondje. Moje napomene i pripovijesti drugih ljudi nataložene su jedne na drugima sve dok se nisu ispremiješale. I ne mogu više jasno razabrati koje su moje, a koje tuđe" (str. 19-20).

I kao što se dade vidjeti, autorstvo priča uopće nije bitno. Poanta se sastoji u tome da jedini adekvatni odgovor na mržnju nikako ne smije biti neka nova, još strašnija mržnja. Sve ono što se maloj Lidiji događalo poslije Auschwitza pokazuje kako moć ljubavi trijumfira nad zlom. I kako i dalje među nama postoje i mnogi dobri ljudi! Što se sve to lijepo dogodilo Lidiji poslije logora, saznat ćete ako pročitate ovu dirljivu priču kojom je autorica definitivno pobijedila mržnju!