Svakom nasilnom činu uvijek prethodi nasilna retorika. Fizički obračuni, konflikti, nasilje i napadi nikada ne počinju iznenada i neočekivano, ma koliko svi nakon toga bili šokirani i iznenađeni. Dovoljno je pogledati kakva retorika vlada u društvu i pretpostaviti što bi se moglo dogoditi. Naravno, ubojstva i pucnjave najcrnji su mogući scenarij, ali nipošto nije neočekivan - kaže izv. prof. dr. sc. Gabrijela Kišiček, pročelnica Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Čini se da politička nesnošljivost i polarizacija nikada nisu bili toliko izraženi, ne samo u SAD-u nego i u Europi.

Ustupljeno

Ipak, moram istaknuti kako ne smatram da je različitost mišljenja, ideologija ili svjetonazora nešto čega se trebamo bojati i nešto što je loše. Naprotiv. Međutim, ponestalo je tolerancije, a zavladala isključivost. Političari postavljaju te retoričke trendove koji se onda prenose na čitavo društvo. Političari koji govore: "Mi s njima nemamo što razgovarati" potiču tu isključivost, pa je diskvalificiranje iz dijaloga postalo modus operandi. I to, nažalost, sve češće čine oni koji su se ponosili načelima pluralizma, tolerancije i poštovanjem različitosti. Konzervativne političke opcije tradicionalno su se smatrale rigidnijima i težima za komunikaciju, međutim, danas se događa da liberalne opcije, demokrati u SAD-u primjerice, vrlo često koriste tu grubu retoriku diskreditiranja i omalovažavanja drugih i drukčijih. Ako netko ne dijeli iste vrijednosti, automatski postaje bigotan i nazadan. To je razlika između različitosti i polarizacije. Različitost ostavlja prostor za dijalog, polarizacija taj prostor gubi. I ako se tome još pridoda govor mržnje te intenziviranje podjela na "oni" i "mi", nasilje je sasvim logičan nastavak.

Uzimajući sve okolnosti u obzir, postaje li danas političko nasilje naširoko općeprihvaćeni model komunikacije? Stari Grci smatrali su da nasilju nema mjesta u politici i da je ono svojstveno barbarima i pretpolitici. Ako je tako, jesmo li ekspanzijom političkog nasilja kao civilizacija regresirali na razinu pretpolitike, da se referiram na stare Grke...?

- Smatram da je razlog u tome što pametni ljudi politiku smatraju "zatrovanom" i ne žele se njome baviti. To pak ostavlja prostor da na političku scenu dolaze ljudi s manje kapaciteta, kompetencija, znanja, a s mnogo ambicije i želje za realizacijom. Negativna selekcija političkih aktera dovela je do toga da je politika prestala biti častan posao za dobrobit zajednice. Jedan od elemenata koji su prema Aristotelu činili etos političkoga govornika bila je eunoia, odnosno dobrohotnost, doprinos društvu. Političar je percipiran kao vjerodostojniji ako u njegovoj retorici prepoznajemo želju da pridonese razvoju svoje zemlje. To je nekada motiviralo ljude da se uključe u politiku. Koja je danas motivacija za ulazak u politiku? Koliko političara doista radi za dobrobit zemlje, a koliko ih se brine o vlastitim interesima?

Političko nasilje rezultat je nedostatka komunikacijske kompetencije, a ona proizlazi iz toga što politika postaje utočište nerealiziranih i potkapacitiranih pojedinaca. Možda zvuči grubo, ali kad vidite medijske napise o namještanjima poslova, krađi željeza s gradilišta, prenamjenama zemljišta za sitne financijske interese i niz drugih afera, sasvim je jasno da se radi o ljudima nevrijednima političkog djelovanja. I naravno da onda zadržavanje političkih funkcija i pozicija postaje imperativ, i naravno da će se onda iz koristoljublja upotrijebiti sva sredstva kako bi se borilo protiv političkih oponenata i pretendenata na funkciju. Rekli bismo da je to tipična hrvatska priča.

Što se tiče SAD-a, tamo je osobito snažan ideološki predznak u političkim borbama. Naime, politička korektnost je agresivno pretvorena u wokeness ideologiju koja nameće određene društvene vrijednosti, praktički silom. Politička retorika u načelu bi trebala biti usmjerena na stavove o određenom pitanju i poticanje na akciju da se neki problem riješi. Vrijednosti su dublje i inherentnije čovjeku i teže ih je mijenjati. Potrebno je više vremena i mnogo više od jednog-dva politička govora. U SAD-u određene političke opcije vrlo agresivno i nestrpljivo žele nametnuti svoje vrijednosti. Zavladala je cancel kultura i postalo je vrlo lako biti bojkotiran, odbačen, persona non grata samo zato što ste nešto pogrešno rekli ili povrijedili nečije osjećaje. I što se događa? Agresivnost budi agresivnost, akcija stvara reakciju, nametanje izaziva bunt. I sve to udaljava društvo od kulture dijaloga.

Ne samo SAD nego i Europa ima još i dužu i burniju povijest političkog nasilja, uključujući i one sa smrtnim posljedicama (Aldo Moro, Olof Palme, od novijih Robert Fico, Mette Frederiksen, Matthias Ecke...). Koliko takve društvene i političke devijacije upozoravaju i na krizu demokracije općenito, na slobodu govora, komunikacije, bez odgovornosti, u kojoj pojedinačne anomalije poprimaju oblike masovnijeg ekstremizma, koliko s lijeve, toliko i s desne strane?

- Povijest nam pokazuje da je i nasilja i ekstremizma bilo uvijek. No problem nastaje kada ekstremi s margina dođu u središte političkog djelovanja, a kada nasilje postane uobičajeni način rješavanja političkih problema. I predsjedničkih atentata i podjela je bilo i u Europi i SAD-u. Pa Amerikanci su imali i Građanski rat. Dakle, sporadične eskalacije nasilja te privremene i povremene podjele su se uvijek i svagdje događale. Međutim, sada treba pronaći način za smirivanje tenzija, ujedinjavanje nacije, nadilaženje razlika za neko veće dobro. Tu će ponovno ključnu ulogu imati retorika, politički lideri i mediji koji mogu pripomoći tome. Probleme zadaju upravo političari koji ili nemaju snagu ili nemaju interes i volju da poprave situaciju. I, već sam rekla, nema tu više razlika između lijeve i desne opcije. Svi podjednako napuštaju dijalog kao sredstvo za rješavanje sukoba, svi podjednako biraju kvalifikacije i etiketiranje kao obrasce komunikacije, svi podjednako pridonose tenzijama, ekstremizmu i verbalnom (a katkad i fizičkom) nasilju.

Za kraj, kako se sve to reflektira na hrvatsku političku scenu, u kojoj teških riječi, prozivanja i crnila ne manjka? Drugim riječima, koliko su povišeni retorički tonovi, primjerice Zorana Milanovića, ali i većine oporbe (SDP, Možemo!, Most...) upereni protiv Vlade, Plenkovića, HDZ-a..., također jedan oblik političkog nasilja, makar i u okvirima demokratskog parlamentarnizma? Vaš završni komentar?

- Vjerujem da je hrvatska politička retorika posljednjih godina oštrija i žešća nego prije. I mislim da je svima jasno kako je u tome najveća zasluga Zorana Milanovića. I ne bi to ni bio toliki problem da nisu svi, posebice oporbeni političari, poželjeli biti poput njega. Činjenica je da ne mogu. Zoran Milanović posjeduje ipak jednu ciceronsku retoričku vještinu koja uključuje visoku razinu obrazovanosti, načitanosti, širinu znanja i opće kulture. Pa njegove uvrede budu katkad vrlo direktne, ali najčešće upakirane u neobične, a pamtljive figure, katkada duhovite, katkada iznenađujuće. Ako političar nije na retoričkoj razini Zorana Milanovića, a želi biti žestok, onda jednostavno postaje prostak, običan i vulgaran pa i primitivan u blijedom pokušaju imitacije predsjednika Republike, poput Hrvoja Zekanovića, Kreše Beljaka i sličnih. Ili primjerice Oleg Butković, a svojedobno Mario Banožić, koji su krenuli u obračune s Milanovićem, ali to pretvarali u neke infantilne i smiješne svađe.

Kada bi više hrvatskih političara vladalo retorikom poput premijera i predsjednika, tada bi rasprave bile konstruktivnije, pa bi možda pridonosile i boljim politikama. Ovako se sukobi između premijera i predsjednika više ne vode oko ideja, stavova, politika pa čak ni ideologija, već se pretvaraju u sukob ega dvojice taštih i arogantnih političara. Nikome na korist, ponajmanje građanima Hrvatske.