Razumljiv je šok nakon pokušaja atentata na Trumpa kao bivšeg američkog predsjednika i aktualnog predsjedničkog kandidata. Koliko god je političko nasilje dio američke povijesti i pokušaji pucanja na predsjednike se događaju gotovo u svakom mandatu, posljednji pokušaj atentata koji je doveo do ranjavanja Reagana bio je 1981., a ubojstva Kennedyja 1963. godine - navodi doc. dr. sc. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga za Magazin, piše:

O AMERIČKIM ISKUSTVIMA...

- Šokantno je da mogućnost ranjavanja ili ubojstva predsjednika nije stvar nekih prošlih vremena, nego sadašnjosti. Osim toga, to je dodatni pokazatelj da su podjele u američkom društvu dosegnule još jedan vrhunac. Umjesto uobičajenog političkog sukobljavanja u demokratskim okvirima, na djelu su oružani napadi poput ovog ili fizički napadi Trumpovih pristaša na Kapitol 2021. godine. Pridodamo li tome da mnogi podržavaju političko nasilje, sve su to snažni znakovi za uzbunu.

Ustupljeno

Pritom možemo razlikovati političke atentate od drugih oblika političkog nasilja. Atentat je nekad izolirani čin nekog neuračunjivog pojedinca, a nekad individualni čin potaknut od nalogodavaca ili je posljedica užarene društvene atmosfere. Posebno su opasni masovni oblici političkog nasilja kada se ono prelije na ulice. U rasponu od toga da pripadnici jednog političkog tabora fizički napadaju svoje političke suparnike do državnog nasilja nad političkim protivnicima. Stupanj političkog nasilja ovisi o stanju u kojem se nalazi pojedina država ili politička vlast. U trenutku slabljenja ili sloma političke vlasti, približavanja ili izbijanja rata, pobune protiv diktature ili njezine odmazde - političko nasilje i progoni političkih protivnika valjat će se ulicama.

Bez obzira na duge kontinuitete političkih atentata u SAD-u, sadašnje okolnosti ipak su dovoljno stabilne kako bi spriječile daljnje prelijevanje političkog nasilja. U ovom trenutku pokušaj atentata ostaje izolirani čin. No razmjeri političkih podjela i zaraćenog političkog diskursa su intenzivni i često se može čuti da je već neko vrijeme na djelu simbolični građanski rat. Povijest političkog nasilja pokazuje nam da je upravo to jedan od središnjih problema - snažna polarizacija suprotstavljenih strana, atmosfera straha i mržnje, zazivanje obračuna i osvete - sve to stvara krajnje zaoštrene uvjete pogodne za ekstremne činove. Međutim, američke demokratske institucije imaju dugu tradiciju i dovoljno su snažne, iako je jasno da se radi o kriznoj i izazovnoj situaciji. No prije bih rekao da je to kriza američkog društva nego kriza američke demokracije.

O EUROPSKIM ISKUSTVIMA...

- Ako je povijest SAD-a od 19. stoljeća do danas obilježena atentatima na predsjednike, to još više vrijedi za europsku povijest koja je puna političkih atentata i političkog nasilja. Od 19. stoljeća traju atentati na careve i kraljeve te članove vladarskih obitelji, od zapadne Europe do Rusije. Jedan je atentat - onaj sarajevski Gavrila Principa na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda - prouzročio Prvi svjetski rat. U vrijeme između dva svjetska rata uspon fašističkog pokreta u Italiji, Njemačkoj i drugim zemljama intenzivirao je političko nasilje, progone političkih protivnika i vodio sukobu s komunističkim pokretom, koji je - iako uz važan doprinos antifašističkoj borbi - i sam pridonio tome da se 20. stoljeće označi "dobom ekstrema". Politička ubojstva česta su i u drugoj polovini 20. stoljeća, primjerice u Zapadnoj Njemačkoj i Italiji od strane RAF-a i Crvenih brigada. Politički atentati u Europi ne prestaju ni danas, kao što svjedoči teško ranjavanje slovačkog premijera Fica. No u pozadini svih ovih slučajeva stoje različiti motivi i ideologije.

To je vidljivo i na primjeru hrvatske i jugoslavenske povijesti, s također mnogo političkih atentata. Od pokušaja atentata na namjesnika Slavka Cuvaja 1912., ubojstva Stjepana Radića 1928. i kralja Aleksandra 1934., preko napada ustaške emigracije i nacionalističke emigracije te Udbinih političkih ubojstava hrvatskih emigranata, do atentata na HOS-ovce ili ubojstva Josipa Reihl-Kira te napada na predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca 1990-ih godina.

Dakle, poput američke, možemo i u hrvatskoj povijesti vidjeti tradiciju atentata i političkog nasilja. Usprkos tome, kao i određenim podjelama u hrvatskom društvu, politički i ideološki sukobi odvijaju se danas u stabilnim demokratskim okvirima. No pucanje Danijela Bezuka na Banske dvore 2020., kao i stalna ubojstva žena ili pak nedavno masovno ubojstvo u Daruvaru (iako nije politički motivirano) pokazuje da su oružani napadi ipak svuda oko nas. Uzmemo li u obzir i česte prijetnje smrću preko društvenih mreža ili drugdje, sve govori da ne bismo trebali zatvarati oči pred time niti se dati naviknuti na to.

O POUKAMA IZ PROŠLOSTI...

- Povijest nam pokazuje da političko nasilje mijenja svoje oblike. Pitanje političkog nasilja vrlo je složeno, kao što je nasilje jedan od najkompleksnijih problema za društvene i humanističke znanosti. Kako objasniti da se negdje događa ekstremno nasilje, a drugdje ne, kao i da je negdje masovno, a drugdje nije? Političko nasilje izaziva različita tumačenja. Primjer za to je terorizam, kada se neki teroristi smatraju nacionalnim herojima. Atentati se načelno osuđuju, ali se oni na Hitlera razumljivo obilježavaju kao činovi otpora.

Ne samo da je političko nasilje sveprisutno nego je i samo nasilje svuda oko nas. Nasilje nije samo fizički čin, stoga se govori i o strukturnom nasilju ili simboličkom nasilju. Nasilje često ima neko značenje ili prenosi određene poruke. Nekad nasilje toliko rascijepi zajednice da se nikada više ne sastave, a nekad je nasilje "generativna sila" koja dodatno mobilizira, preoblikuje ili povezuje zajednice.

Važno je stoga pitanje kako ćemo reagirati na nasilje. Nije dovoljno samo osuđivati nasilje nego ga i objašnjavati te raditi na njegovu sprečavanju i razoružavanju nasilnog potencijala. Neki smatraju da je za preveniranje političkog nasilja najvažniji dijalog između suprotstavljenih strana. Pritom ističu da nas društveni sukobi, pa i samo nasilje, osvještavaju da postoji i druga strana o kojoj nismo vodili računa. Mnogi predlažu da umjesto samo o sukobima i nasilju više govorimo o dijaloškim i pomirbenim činovima, koji uključuju pregovaranje, kompromis i dogovor. I takvih je primjera povijest puna, ne samo političkog nasilja. U hrvatskom slučaju to je - kada je riječ o nedavnoj prošlosti - primjerice javno zapostavljeni Erdutski sporazum iz 1995. godine.