Nedostaju li Europi i svijetu danas veliki vođe, napose na političkom planu, kao što su, doduše u drugim vremenima i okolnostima, bili, primjerice, Winston Churchill, Charles de Gaulle, Kennedy, Reagan i drugi jaki lideri? Naš ugledni novinar Mirko Galić u jednom je komentaru iz travnja ove godine upozorio kako danas "Europa nema vođu, Merkel je bila knjigovođa, a Macron je lider u nedostatku drugih vođa"...

O toj temi, u sjeni proteklih EU izbora i onih u Francuskoj, kao najznakovitijih, za ovaj broj Magazina razgovarali smo s Vedranom Obućinom, politologom i teologom iz Rijeke s Instituta za europske i globalizacijske studije, predsjednikom Centra za međureligijski dijalog u Rijeci.

- Izborno ponašanje dobrog dijela europskih birača pokazuje da jaki političke vođe nikada nisu izišli iz mode. Ponegdje je to naglašenije, ponegdje su građani zadovoljni dobrim tehnokratskim vodstvom, ali karizma političara je dio političke kulture Europe, kao i svijeta. Jednostavno postoji taj političko-psihološki gen koji vodi ljude prema velikim vođama.

Koliko to pridonosi blagostanju nacije, nisam siguran, ali podjednako nisam uvjeren da se birači vode teorijom racionalnog izbora, u kojemu se pomno čitaju izborni programi i promišlja koja je opcija najbolja za osobni identitet ili kućni proračun. Kao što sam 2010-ih doživio u jednom pasivnom kraju Hrvatske, starija gospođa glasa za Franju, iako je prvi hrvatski predsjednik godinama bio mrtav. To svjedoči o snazi državnika i vođa, iako se opravdavamo da su oni anakrone ostavštine minulih, a ne baš najsretnijih vremena. Vidljivo je kako tehnokratske vlade uspješno djeluju u vremenima blagostanja. Tada želimo manje države, manje poreza, više slobode i, prema tome, manje utjecaja političkih "velikana". Ali u trenutcima gospodarske ili političke krize Europljani pokazuju privrženost političkim intervencijama, vladi koja rješava stvari i ličnosti koja jasno vodi državu u određenom smjeru.

Stoji li teza kako "nacionalistički populizam sada izgleda kao trajno definirajuće obilježje zapadne politike, a ne kao privremena aberacija", na što upozorava Gideon Rachman, vanjskopolitički komentator Financial Timesa? Koliko je dosadašnji tradicionalni "poredak" u Europskoj uniji, odnosno raspored političkih snaga, ozbiljno narušen velikim usponom ekstremnih desnih političkih opcija na proteklim izborima...?

- Ne bih se složio da je došlo do "velikog uspona". Istina, u mnogim su državama krajnje desne opcije dobile mnogo glasova, mjesta u parlamentima, a negdje su uspjele formirati vladu. Sada je na redu provođenje njihove politike. Prema dosadašnjim iskustvima, u tome krajnja desnica redovito podbacuje i već nakon jednog mandata biva maknuta s pozicije. Iako se u trenutcima krize (ne samo gospodarske nego i identitetske) Europa više povlači prema svojim nacionalnim sastavnicama, krajnja desnica nema dovoljno snage i potpore, pa čak ni realne mogućnosti, za provođenje nekih odluka. Svakako se može vidjeti više nacionalne kulturne politike, identitetskih borbi, određenih mjera protiv useljavanja ili zaštite nacionalnih radnih mjesta, ali se vidi i krajnje neslaganje desnice oko glavnih pitanja u Europi, njihova nemoć pred europskim pučanima i nemogućnost osvajanja lijevih birača - naime, upravo su radnici najčešće glasači krajnje desnice, jer se protive konzervativnom elitizmu i vrlo liberalnoj klasičnoj ljevici. Usto, u Europi jača kultura otkazivanja (cancel culture) i pokret buđenja (woke), krajnja dekonstrukcija identiteta, a prisutna je i jaka religiofobija, ne samo prema islamu i židovstvu nego i prema kršćanstvu. Sve to dolijeva ulje na vatru, pa postajemo sve više nacionalisti, iako ni sami ne znamo zašto.

Ako u Europi manjka vođa kalibra, kapaciteta i karizme povijesno relevantnih lidera, koliko je izvjesno da će se u sadašnjim okolnostima novih geopolitičkih izazova nametnuti nova imena, uključujući i ona ekstremno desnog usmjerenja (LePen za premijera kandidira mladog Jordana Bardellu), i koliko je to onda prijetnja opstanku Europe/EU-a, kakve smo do sada poznavali?

- Iskreno, ne znam kakvu smo Europu poznavali. Što je zajedničko Fincu i Portugalcu, Dancu i Maltežaninu? Gdje se pronaći u civilizacijskoj tekovini katoličanstva, pravoslavlja i protestantizma, uz europski islam i židovstvo, u amalgamu dobrih sastavnica konzervativizma, liberalizma i socijalizma? Europa je sve to i ništa od toga, jer ona počiva na građaninu kao pojedincu europskog identiteta. U Europi je sve međusobno povezano, pa tako i unutarnja i vanjska politika. Činjenica da krajnja desnica dobiva na popularnosti u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji mogla bi značiti da se pomoć Ukrajini prekida i da se veći naglasak stavlja na politiku protiv imigracije. Ali ne bismo trebali kukati zbog toga.

Moramo razumjeti zašto su birači u mnogim europskim zemljama odlučili glasovati na taj način i biti u mogućnosti surađivati ​​s novim vladama i političkim snagama ako je potrebno. Srednja klasa u Europi udaljila se od vladajućih elita, koje ne odgovaraju njihovim interesima ili koje su nesposobne pronijeti rješenja. A izazova ima sve više jer se nalazimo u globalnom društvu rizika, što zahtijeva dalekosežna rješenja pitanja proizvodnje hrane, utjecaja promjene klime i degradacije okoliša, novih tehnoloških rješenja i očite manjkavosti multilateralnih političkih odnosa. (D.J.) n