Za početak nije zgorega podsjetiti se na neke mudre izreke mudrih ljudi iz dalje i bliže povijesti. Tako je primjerice Martin Luther King u burnim američkim šezdesetima kazao kako "krajnja čovjekova mjera nije u njegovim trenucima komfora, već u vremenima izazova i kontroverzi". Prije MLK-a poslijeratni predsjednik SAD-a Harry Truman bio je rječit kad je naglasio da je "dužnost lidera da zaustavi paniku", te je dodao kako "vođa mora biti sposoban voditi ili nema što tražiti u politici". I završimo s uvodnim nabrajanjem citata onim koji se pripisuje njemačkom književniku Johannu Wolfgangu von Goetheu: "Za stado, svakako, nije dobro ako mu je pastir - ovca."

U svojoj glasovitoj knjizi "Sve tajne harmoničnog vođenja" prof. dr. sc. Velimir Srića između ostalog navodi i ovo: "Lideri stvaraju vizije i potiču ljude da ih slijede, dok administratori naređuju, organiziraju, planiraju i nadgledaju članove svog tima. Administratori su skloni pravilima, redu i iskustvenom pristupu rješavanju problema. Oni nastoje razviti stabilne procedure i izgraditi krute organizacijske strukture. Za razliku od toga, lideri vole istraživati, inovirati, mijenjati i improvizirati. Dobri vođe pozdravljaju inicijativu i potiču suradnike da se bore za ostvarenje vizije, dok administratori raspoređuju zadatke i inzistiraju na poslušnosti pri njihovu izvršavanju. Nametnuta kontrola ključ je uspjeha za administratora, dok lider vjeruje da je samokontrola najbolji način kontroliranja, a samomotivacija najbolji način motiviranja. Vođe inspiriraju suradnike da sudjeluju u iskustvu ostvarenja snova, dok administratori svoj posao ponajprije vide kao borbu s problemima."

LIDERSTVO NIJE ZANAT

Naravno, puno je aspekata koji se odnose na fenomen liderstva jučer, danas i sutra. Očekivano, politički je najvažniji, širi i dublji društveni možda još i važniji, da o ulozi liderstva u dramatičnim kriznima stanjima uključujući i ona ratna i ne govorimo. Lijepo je to sažela u svom osvrtu urednica portala samopozitivno.com, Mara Majstorović (Nlp coach): "Gotovo sam sigurna kako mnogi nisu znali da se koncept liderstva pojavio prije više tisuća godina. Negdje 600 godina pr. n. e Lao Tzu, veliki kineski mudrac, u svojoj je knjizi Tao Te Ching predstavio stratešku raspravu o liderstvu, i to ni manje ni više već služenjem. Još tada je stavio naglasak na dobrobit i rekao u današnjem kontekstu: Najveći lideri zaboravljaju na sebe i posvećuju se razvoju drugih. Dobri lideri podržavaju izvrsne zaposlenike. Veliki lideri podržavaju najgorih deset posto. Veliki lideri znaju da se nebrušeni dijamanti uvijek pronalaze u neuglađenom stanju."

U svom potentnom tekstu naslovljenom "Tko su danas lideri u zajednici - izumrla vrsta ili samozatajni ljudi koji služe drugima?" Mara Majstorović između ostalog piše i ovo: "Kako bismo razumjeli funkciju lidera kao motivatora u bilo kojem sustavu, bilo da se radilo o vođenju države, upravljanju tvrtkom, javno ustanovom ili neprofitnom organizacijom, potrebno je uočiti razliku između lidera i menadžera. Mnogi naime imaju titulu menadžera, no o sebi razmišljaju kao o lideru i tu griješe. Značajne razlike su u igri i između načina na koji lideri i menadžeri motiviraju i inspiriraju ljude, pa tek kad ih uočimo, možemo početi djelovati i u skladu s onim što uistinu jesmo..." Važno je razumjeti da mnogi menadžeri nikada neće biti lideri, ali će svakako biti uspješniji ako razviju sposobnosti lidera, naglašava Mara Majstorović, te zaključuje: "Lidere danas trebamo više nego ikada na dobrobit novim generacijama koje nam dolaze i kojima trebaju dobri primjeri i vođe, jer ovih drugih koji žive i rade samo iz vlastitog interesa je ionako previše."

Kad sve netom napisano uzmemo u razmatranje kroz kontekst vremena sadašnjega i svih izazova doba u kojem i kakvom živimo, postavlja se pitanje je li liderstvo danas, kao demokratska stečevina, u krizi ili bar u nekom više ili manje izraženom deficitu u odnosu prema godinama "ponosa i slave" u kojima su se brojni lideri profilirali kao vođe od povijesnog značenja, važnosti i utjecaja, doduše ne uvijek u pozitivnom, nego i u negativnom smislu, što onda povijest vrednuje na svoj način. Odgovor bi mogao biti višeznačan - imamo i danas lidere, kako o politici tako i još o više u širem kontekstu, napose u ekonomiji, znanosti, svekolikom napretku i razvoju, no vremena su drukčija, okolonosti su različite i konteksti izazovniji, pa i na fenomen liderstva valja gledati upravo kroz izazove, mijene i sveukupne odnose kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini. Drugim riječima, biti danas lider časna je i odgovorna zadaća, jer bez odgovornih i kompetentnih vođa nema stabilnosti, napretka i razvoja društva. Druga je međutim stvar kakvi su lideri svi oni ili bar neki koje uspoređujemo s liderima iz prošlosti, ali im pridajemo i lidersko značenje sukladno vremenima u kakvima živimo danas, u kontestu dramatičnih promjena koje se zbivaju upravo posljednjih godina.

I tu je vruća, najaktualnija priča, ona s Emmanuelom Macronom u glavnoj ulozi, s političkog aspekta poučna jer mu je liderstvo opasno narušeno nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Liderske, makar i dominantno apsolutističke, ambicije vodile su (a i danas ih vode) primjerice Viktora Orbana, Alexisa Tsiprasa (partija SYRIZA), s druge strana Atlantika Justina Trudeaua, u Italiji Giorgia Meloni je dominantna, u EU-u to je Ursula von der Leyen, šefica Europske komisije...

Što se prošlosti tiče, ni jedna priča o liderima i vođama na može proteći bez primjerice Napoleona, Bismarcka, Winstona Churchilla, Johna F. Kennedyja, Indire Gandhi, Martina Luthera Kinga, Nelsona Mandele, Benazir Buto, Margaret Thatcher, Ronalda Reagana, Tonyja Blaira, oca i sina Busha, Angele Merkel...

I nakon međunarodne politike i društava vratimo se na domaći, hrvatski teren. Dakle, što se tiče hrvatskih vođa, lidera, mogli bismo se vratiti daleko u prošlost, do "stoljeća sedmog", no taj povijesni kontekst ovaj put ćemo izostaviti i krenuti od uspostave neovisne i slobodne Republike Hrvatske početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Tu je naravno ključna liderska i državnička uloga Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika i pobjednika u Domovinskom ratu, u uspostavi cjelovite i međunarodno priznate RH, državnika starog kova koji je za većinu Hrvata otac domovine. Nakon Tuđmana, više ili manje s liderskih pozicija, napose onih u političkom smislu (predsjednici, premijeri), kroz demokratski parlamentarizam (izbori za Sabor i izbori za Predsjednika države), istaknuli su se Ivica Račan, Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović i posljednjih šest godina Andrej Plenković. Tu je pozicija Plenkovića, posebno zanimljiva i u kontekstu premijerske funkcije i u kontekstu liderstva s jakim eurocentričnim EU predznakom, uz dakako čvrstu poziciju neupitnog vođe HDZ-a. Drugim riječima, Plenković je lider s pobjedničkim gardom, i tu spora nema. O svim drugima, netom pobrojenima, njihovim doprinosima, zaslugama i manama, moglo bi se naširoko raspravljati, no taj izazov ostavljamo za neku drugu prigodu.

SPAVANJE ILI BUĐENJE

Ukupno uzevši, elaboracija liderstva kao teme od šireg interesa može ići u dva smjera - prema usporedbi s prošlosti i prema referencama na aktualnu sadašnjost. U prvom slučaju problem liderstva je očit u usporedbi s velikim vođama i povijesno relevantnim liderima iz prošlosti. U drugom pak slučaju, kad povijest ostavimo povjesničarima, dolazimo do zaključka kako je liderstvo u politici itekako vidljivo, važno, utjecajno i razvojno održiva kategorija, od prokazanog Trumpa i senilnog Bidena preko Macrona i Scholza, do Zelenskog i Putina, između ostalih, ma što mi o njima mislili. U nekom širem, globalnom i lokalnom smislu, možemo također zaključiti da i superizborna 2024. godina pokazuje kako današnji lideri moraju imati prepoznatljivu osobnost, biti emocionalno inteligentni i posjedovati karizmu. To posebno vrijedi za europsku politiku, gdje se danas zbivaju dramatične promjene, od Francuske preko Njemačke do Velike Britanije.

I da zaključimo onako kako smo i počeli, mudrim izrekama. Jedna od njih je ovodobna, aktualna i sukladna sadašnjim zbivanjima, a druga je iz nekog davnog, ratnog i poratnog vremena prošlog stoljeća. Iza prve stoji Gideon Rachman, vanjskopolitički komentator The Financial Timesa, koji kaže kako "nacionalistički populizam sada izgleda kao trajno definirajuće obilježje zapadne politike, a ne kao privremena aberacija...". Autor druge izreke je u početku teksta već spominjani Harry S. Trumanom, američki predsjednik koji je naslijedio Franklina Delana Roosevelta, koji je ovako zborio: "U vremenima kad nema liderstva, društvo spava, dok se napredak javlja kada hrabri, vješti lideri ugrabe priliku da promijene stvari nabolje." Sami prosudite koje su izreke relevantnije za doba u kojem živimo. n