Meni se čak čini da u odnosu prema razdoblju od prije 20-30 godina imamo porast važnosti snažnih vođa, a smanjenu važnost snažnih institucija /demokratskih procedura. Na globalnoj razini to su sigurno Putin u Rusiji, Modi u Indiji, Jinping u Kini pa i (ponovo) nadolazeći Trump u SAD-u. Snažnih vođa imamo i u Europi, počevši od trenutačno predsjedajućeg EU-a Orbana, Fica u Slovačkoj ili Vučića u Srbiji - kaže dr. sc. Zvonimir Galić, redoviti profesor s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Meni se taj trend ne sviđa i smatram da je on povratak unatrag, prema primitivnoj strani ljudske prirode.

Snažno društvo čine prije svega snažne institucije koje funkcioniraju neovisno o karakteristikama i volji pojedinaca, a na zajednički dogovorenim temeljima. Ali čini mi se da razumijem zašto se to događa. Zapadna društva obilježavaju brzi tehnološki razvoj, ekonomske nejednakosti i snažne društvene promjene od kojih su najistaknutije migracije. Svi se sve više oslanjamo na društvene mreže koje potenciraju polarizaciju među različitim društvenim skupinama jer nam algoritmi serviraju informacije koje nas sve više prisiljavaju na odabir “ili mi ili oni”. Ovo osobito pada na plodno tlo među grupama koje se osjećaju zakinutima i koje onda žrtveno janje za svoju situaciju nalaze u raznim manjinskim skupinama.

Uzeti zajedno, ovi trendovi pogoduju snažnim vođama koji imaju jednostavne poruke, odnosno daju jednostavna rješenje složenih problema. Društvo je po svojoj prirodi nužno složeno i konfliktno, pa su takva rješenja obično kriva, a povijest nas uči - njihove posljedice poražavajuće.

Između niza komentara o nacionalističkom populizmu izdvojio bih onaj Gideona Rachmana iz The Financial Timesa, koji navodi kako “nacionalistički populizam sada izgleda kao trajno definirajuće obilježje zapadne politike, a ne kao privremena aberacija...”. Stoji li takva konstatacija, između ostalog i zbog svega što se trenutačno zbiva u Europi/EU, gdje se na izborima dogodio velik uspon ekstremnih desnih političkih opcija, dok su se istovremeno u Velikoj Britaniji laburisti vratili na vlast ...?

- Vjerojatno stoji. Društvene mreže i pametni mobiteli potpuno su promijenili način na koji živimo, pa i konzumiramo vijesti. Vijesti moraju biti stalno nove i iznenađujuće kako bi bile privlačne, a algoritmi društvenih mreža nude nam one stvari koje izazivaju najsnažnije emocije, odnosno najviše klikova i pregleda. Meni se čini da posvuda čitam samo posljednju stranicu Večernjaka iz mog djetinjstva.

U vrlo važnoj knjizi “Anxious Generation”, objavljenoj ove godine, njezin autor Johnatan Haidt sa Sveučilišta u New Yorku pokazao je kako ova velika promjena ima snažan negativan utjecaj na život mladih, posebno na njihovo mentalno zdravlje. Međutim, društvene mreže imaju utjecaj i na politički život, i to tako što polariziriraju politički spektar i otežavaju društveni dogovor. Oni u centru postaju dosadni jer su njihova rješenja nezanimljiva i nedovoljno radikalna, a pažnju privlači jedino ono što je krajnje desno ili, nešto rjeđe, krajnje lijevo. Dakle - da, ako nekako ne reguliramo način na koji se čitaju i distribuiraju vijesti, slijedi nam daljnja radikalizacija. S obzirom na ove druge dvije komponente (nejednaki razvoj i migracije) veća je vjerojatnost da će ona biti desna nego lijeva.

Ako u Europi manjka vođa kalibra, kapaciteta i karizme povijesno relevantnih lidera, koliko je izvjesno da će se u sadašnjim okolnostima novih geopolitičkih izazova, nametnuti nova imena uključujući i ona ekstremno desnog usmjerenja (LePen za premijera kandidira mladog Jordana Bardellu), i koliko je to onda prijetnja opstanku Europe/EU-a, kakvu smo do sada poznavali?

- Jake lidere prije svega stvaraju krize ili bar dojam ljudi da su u krizi. U krizama ljudi osjećaju tjeskobu koja se kanalizira u potrebu za vođenjem i tada se pojavljuju snažni pojedinci koji se žele nametnuti u takvim situacijama. Kao netko tko se bavi psihologijom vođenja rekao bih da je njihova motivacija podjednako često pozitivna koliko i negativna. Sukladno tome, neki od njih naprave velike pozitivne promjene (npr. F. D. Roosevelt ili Churchill), drugi snažne negativne (npr. Hitler ili Staljin), dok oko nasljeđa trećih postoje veliki sporovi (npr. Margaret Thatcher ili Tito). One koje zanima ova tema pozivam da pročitaju odličnu knjigu britanskog povjesničara Iana Kershawa “Osobnost i moć”, koja je nedavno izišla na hrvatskom jeziku.

Ono što se meni čini da razdvaja snažnog lidera od političara kraćeg dometa je jasna vizija društva kakvo želi izgraditi, strategija kojom to želi postići te hrabrost da tu strategiju provede unatoč otporima. Nekad su to karizmatični lideri koji uvode radikalne promjene u dramatičnim okolnostima, a nekad vješti administratori koji znaju iskoristiti politički trenutak u kojem su se našli.

Nisam siguran da je Europskoj uniji trenutno nužan vođa, koliko joj je nužna vizija što EU želi i može biti te kako to postići. Ako se to ne dogodi i EU ostane čvrsto depersonaliziran i birokratizirana, onda nam prijeti pojava snažnih vođa. Ja se takvog scenarija pomalo bojim jer snažni lideri izazivaju snažne reakcije. Bili oni desni ili lijevi, oni koji su dobri pobuđuju najbolje u nama, a loši su u stanju na površinu izvući najgore aspekte ljudske prirode. (D.J.)