U kontekstu ovotjedne teme u kojoj se bavimo pojmovima kao što su lider, liderstvo, vođenje... vezano uz različite aspekte, najviše uz politiku, ali u širem smislu i ostale ljudske djelatnosti (ekonomija, menadžerstvo...), razgovarali smo s Denisom Avdagićem, geopolitičkim analitičarem i političkim konzultantom u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

U odnosu prema nekim davno prošlim vremenima, recimo iz 20. stoljeća (da ne idemo dublje u povijest), koliko su sadašnji lideri, napose politički, tek blijedi odsjaji svojih slavnih prethodnika? Nedostaje li Europi/Europskoj uniji pravih vođa?

- Sjećam se svojedobnog razgovora o toj temi s američkim politologom Andrewom Michtom, prije 14-15 godina, a bio je to dosta drukčiji svijet nego što je danas. Ovaj tjedan on je objavio kolumnu na portalu Politico u kojoj se bavi upravo tom temom. Dakle, desetljeća prolaze, a taj navodni vapaj ne nailazi na rješenje. Današnjim vođama država zamjera se nedostatak karizme i odlučnosti, no treba uzeti u obzir da su i okolnosti u kojima djeluju znatno složenije i različite od onih u 20. stoljeću. Suvremeni politički sustavi, globalni izazovi i tehnološki napredak oblikuju liderstvo, a posebno je to tako u Europi, našoj Europskoj uniji. Ovdašnja potreba za liderstvom zato je više usmjerena na kolektivne napore i međunarodnu suradnju nego na individualne karizmatične vođe. U vrijeme društvenih mreža i non-stop vijesti, politički lideri su pod stalnim nadzorom javnosti i medija, što rezultira opreznijim i manje odlučnim potezima, a i naši demokratski sustavi su decentralizirani i transparentniji, što smanjuje mogućnost pojedinačnih lidera da dominiraju političkom scenom kao nekada.

Ugledni i često citirani Gideon Rachman, vanjskopolitički komentator Financial Timesa, nedavno je rekao kako "nacionalistički populizam sada izgleda kao trajno definirajuće obilježje zapadne politike, a ne kao privremena aberacija...". Stoji li takva konstatacija, između ostalog i zbog svega što se trenutačno zbiva u Europi/EU-u, gdje se na izborima dogodio velik uspon ekstremnih desnih političkih opcija...?

- O gotovo identičnoj konstataciji, sjećam se, razgovarao sam za Tportal prije prethodnog europskog izbornog ciklusa, onog 2019., kada je situacija bila vrlo slična ovoj današnjoj. Sjećam se da sam sumirao kako desni, nacionalistički populisti divljaju, a ljevičari filozofiraju, dok na političkom centru to sve kao da samo promatraju.

Sve je to umnogome krenulo s globalnom financijskom krizom 2008. godine, a potom je veliki val migracija u Europi, posebno od 2015. godine počeo jako mijenjati europske politike. Smatram ipak kako je to rezultat i puno nepovjerenja u tradicionalne političke stranke i elite zbog čestih afera, korupcijskih skandala i percepcije kako su odvojene od problema običnih ljudi. Populisti uostalom sami tako usmjeravaju glasače naglašavajući kako su naša društva podijeljena na narod nasuprot korumpirane elite, te se predstavljaju onima koji žele politiku vratiti u ruke volje naroda. Nemalo je onih koji vjeruju da je takva, primjerice, Marine Le Pen ili kako je jedina alternativa AfD u Njemačkoj, da ne spominjemo posve poražavajuću za Britaniju svojedobnu Brexit stranku, danas kao Reform UK, s kojom i nakon svega i na nedavnim izborima Nigel Farage ulazi u britanski parlament jer ima onih koji upravo njega vide kao rješenje. Nije to tako samo u Europi, praktično sve demokracije su u nekoj fazi političke zaraze tom vrstom populizma, a nerijetko je to rezultat frustracija glasača, pa time i protestnim glasanjem.

Što se Republike Hrvatske tiče, gledajući posljednjih tridesetak godina neovisnosti i samostalnosti, kakve bi bile ocjene naših državnika, političkih vođa, od Tuđmana preko Račana i Mesića, Josipovića i Grabar-Kitarović, do aktualnog Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, da spomenom samo one najistaknutije? S tim u vezi, koliko se posljednjih pet-šest godina Plenković nametnuo kao zapravo jedini relevantni lider visokih europskih dosega iz RH...?

- Neupitno je kako je Andrej Plenković naš jedini političar europske razine, dok je Zoran Milanović postao na neki način predsjednik populizma, a ne samo Republike Hrvatske. Ivica Račan i Ivo Josipović bili su kategorija rekao bih introvertiranih političara, Kolinda Grabar Kitarović i Stipe Mesić ekstrovertiranih, ljudima bliskih, u mjeri obojeni i populizmom. Predsjednik Tuđman kategorija je za sebe, čovjek jednog drugog doba, karizme u koju je teško proniknuti, no prije svega bio je političar autoriteta, kao što rekoh, političar jednog posve drugog doba.

Da zaključimo s Harryjem S. Trumanom, njegovom primjedbom da "u periodima kada nema liderstva društvo spava te da se napredak javlja kada hrabri, vješti lideri ugrabe priliku da promijene stvari nabolje". Vaš završni komentar?

- Sjećam se razgovora s Michaelom Devineom, tada direktorom Trumanove predsjedničke knjižnice, o nevjerojatnim izazovima, hrabrosti, prelamanju u donošenju odluka, ali i razini strateškog, doktrinarnog promišljanja Trumana. Sve je to gotovo nestvarno kada pokušavate uspoređivati s današnjicom. Smatram kako bi institucije Europske unije mogle biti najbolje mjesto za ostvarivanje i djelovanje novih lidera, ali upravo tamo ostvaruje se demokratski deficit, što je rezultat djelovanja država članica. Politika i institucije nekad su bliže svakom pojedincu, a opet većina je frustrirana i istovremeno nezainteresirana za vlastiti angažman.

Međutim, ne treba zaboraviti kako je Churchill izgubio izbore 1945., dok su de Gaulleu birači na referendumu poručili kako promišljaju, a da je spomenuti Truman sam odustao od reizbora zbog loših anketa. Birači u demokraciji zapravo definiraju prema potrebama i vrstu lidera koje izabiremo. Zato onaj s početka spomenuti vapaj ostaje neodgovoren. (D.J.) n