Rastezljiv je pojam uspjeha i neuspjeha te pojedinci različito i definiraju percepciju uspjeha, a različito neuspjeha - kaže dr. sc. Ljiljana Buhač, konzultantica i stručnjakinja za poslovnu komunikaciju i osobni razvoj, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- Nepoznati autor je rekao: "Tajna uspjeha se može percipirati tako da pronađete mjesto u sustavu gdje možete upravljati drugima. Da biste uspjeli u tome, trebate biti inteligentni, vrlo i besramno ambiciozni, odlučniji i agresivniji od konkurencije i uz to morate biti nemilosrdni." Drugim riječima, kad živimo s vukovima, trebamo naučiti zavijati!

 

Ako se vratimo malo u prošlost, uspjeh nogometaša u Rusiji i tužna vijest da nas je napustio Oliver (pjevač) ljudi su identično primili - uspjeh, žalost i neuspjeh ljude ujedinjuju. Danas živimo u vrlo turbulentnom vremenu, društvo je podijeljeno. Neki ljudi teško žive, neki dobro ili predobro. Oni koji teško žive, spajaju kraj s krajem, oni koji žive prosječno, mladi koji ne znaju što bi sami sa sobom uspjeh reprezentacije ili gubitak pjevača pretvaraju u životni događaj i bez obzira na to vole li nogomet ili ne, jesu li ili nisu voljeli Olivera, na trenutak zaborave svoje brige. Oni koji imaju novca, vole sport ili omiljenog pjevača koji je preminuo, to doživljavaju kao statusni događaj i nastoje biti viđeni i zapaženi.

No imamo i grupu ljudi - ona je manja od ove dvije spomenute - koji istinski doživljavaju nacionalne događaje, pa svoj kućni budžet smanjuju kako bi bili na događaju ili se zadužuju. Igara i kruha uvijek je davalo naciji priliku da na trenutak zaboravi na svoje probleme. Ukratko rečeno, tražimo načine na koje uspjeh ili problem pretvoriti u prigodu.

Mentalni sklop ljudi posložen je da reagiraju na situaciju, događaj... bez obzira na to jesu li ljubitelji nogometa i bez obzira na to jesu li voljeli Olivera, ako ćemo izdvojiti te primjere. Na trenutak su fokus sa svojih problema, briga... prebacili na nešto drugo. Ljudi se vole identificirati s drugim ljudima, nažalost, nerijetko s onim negativnim, što upućuje na to da zaboravljamo svoje brige, a tuđima se bavimo. To nam govori da nam je nacija na niskoj psihološkoj razini, da se lakše identificiramo s neuspjehom nego s uspjehom. Uspoređujemo se s drugima i tražimo opravdanje tipa "vidiš, njemu je lošije nego meni". Također, vrijedi ona stara "poslovica" da vam ljudi mogu sve oprostiti, ali uspjeh nikako. Inače, nacija ne može ojačati dok god se u prvi plan stavljaju neuspjesi, razna devijantna ponašanja, relativizira korupcija - nacija ne može psihološki ojačati, a pojedinci takvo ponašanje prihvaćaju kao nešto prihvatljivo.



- Emocije su temelj ljudskog ponašanja i imaju jako važnu ulogu u tome kako živimo naše živote, stvaramo odnose i funkcioniramo svakodnevno. Kaže se kako mirne vode skrivaju morske pse. Prepoznavanjem emocija možemo razumjeti ponašanja koja nam ponekad stvaraju izazove/probleme ili ostavljaju brojne nejasnoće. Mi smo nacija koja se ne razlikuje puno od ostalih nacija u iskazivanju svojih emocija i strasti. Važno je razlikovati karakteristike primarnih (osnovnih) emocija: strah, ljutnja, radost, tuga i gađenje. Te emocije javljaju se ovisno o situaciji i događaju. Emocionalno stanje Hrvata ne razlikuje se puno od onog drugih nacija.

Pogledajmo Nijemce, koje percipiramo kao hladne, odmjerene i vrlo racionalne osobe - raspamete se na nogomet. Skandinavske zemlje se percipira kao malo hladniji narod, da su vrlo odmjerene u pokazivanju emocija, ali kada je euforija u pitanju, ta odmjerenost nestaje. Tako da sve nacije, kada se vesele, onda se vesele, a kada žaluju, onda žaluju. Samo što neki to pokazuju burno - kao Hrvati, a drugi su samozatajni i u radosti i u tuzi. Problem je kada se gubi, kad nastupe porazi, onda se pojavljuje agresija i na taj se način izbacuju frustracije svog vlastitog života i nezadovoljstva. Sreća, nesreća, tuga i veselje kod svih naroda se odmah mogu "pročitati". Sve te emocije prvo pokažemo neverbalno - govorom tijela, glasom, a onda samim sadržajem. Možemo zaključiti da nam ni jedna ne pomaže baš potpuno kada zavladaju našim ponašanjem.



- Sv. Franjo je rekao: "Veliki su junaci ponizni!" Tako i osobe koje se bave sportom, a i njihovi navijači, trebaju biti junaci kada se pobjeđuje i kada se gubi. Nažalost, to nije kod nas praksa. Tanka je crta između ljubavi kada pobjeđujete i mržnje kada se gubi. Da, možemo govoriti o svojevrsnoj empatiji, ali ne mislim da imamo dvostruka mjerila ponašanja. Jednako se ponašamo kada pobjeđujemo i kada gubimo, samo je kontekst drukčiji. Kada pobjeđujemo, euforični smo, trošimo, slavimo, opijamo se, a kada gubimo, to isto radimo, samo što euforiju zamijenimo agresijom. Mislim da je to obrazac ponašanja ne samo navijača nego i poslovnih ljudi u ekonomiji, gospodarstvu, u drugim područjima života i rada.



- Složila bih se s vama da smo nacija koja sve predimenzionira, bez obzira na to radi li se o uspjehu ili neuspjehu. Kada uspijemo, onda su nam usta puna hvalospjeva, a kada ista grupa/tim ne postigne željeni rezultat, onda smo svi "pametni" i tupimo kako je što trebalo napraviti. To se ne odnosi samo na sport nego i na poslovni svijet. Svima nama je lako iz udobne fotelje reći što je trebalo napraviti. Pritom je važna i uloga medija, koji i sami potiču to euforično ponašanje, koje nerijetko prelazi u agresiju. Stara rimska poslovica kaže - daj narodu kruha i igara i sve će biti u redu! Kroz uspjeh, ali i neuspjeh naših sportaša (tu nogomet prednjači) možemo vidjeti kako funkcioniramo kao nacija. Vidi se da smo frustrirani, nezadovoljni kad gubimo, a uspjeh uzimamo kao naš dio života.

Što se pak tiče aktualnog neuspjeha naše nogometne reprezentacije na njemačkom Euru 2024., čini se kako je cijela "drama" ipak prošla nekako ispod radara, jer se mediji (osim pojedinih, u manjem broju) nisu postavili odveć kritički, a navijači su pod utjecajem medija donosili svoje stavove, te ublažavali ovaj neuspjeh nogometne vrste.

Inače je simptomatično kako društvo u cjelini euforično percipira svaki uspjeh, bilo pojedinaca, bilo tima, bilo poslovnih subjekata, između ostalog, da sad ne idemo previše u širinu, a uglavnom je vrlo indiferentno prema nezakonitosti, nedopuštenom i neprihvatljivom poslovnom ponašanju, korupciji, primjerice. Takvo je naše društvo i to se prihvaća kao obrazac ponašanja. Takav stav proizlazi iz nepovjerenja prema institucijama države koje bi trebale štiti zakonitost. Machiavelili je rekao: “Čovjek koji želi od dobrote u svemu napraviti profesiju nužno mora nastradati među tolikima koji nisu dobri. Stoga je neophodno naučiti kako ne biti dobar i to znanje upotrijebiti ili ne, sukladno zahtjevima situacije.” Poučno nekad, poučno i danas, za sva društva, pa i za hrvatsko. (D.J.){embed_infobox_gray}257561{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}257562{/embed_infobox_gray}