Priznat ću da sam veći dio vremena koji sam proveo na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu izbjegavao gledati dokumentarac 20 Days in Mariupol ("20 dana u Mariupolju"). To nije bio odraz njegove kvalitete kao dokumentarca, naprotiv, bio sam uvjeren da će biti informativan i emotivan sat gledanja - piše Therese Lacson za collider.com, čiji prilog, uz neznatne prilagodbe, prenosimo u cijelosti:

- Ono što sam također znala je da bi to moglo biti potencijalno traumatizirajuće i teško za progutati. Dokumentarac koji je pokrivao prvih 20 dana opsade lučkog grada Mariupolja izložio je činjenicu da ću vidjeti užasne slike ruske invazije na Ukrajinu. No, "20 dana u Mariupolju" čini se ključnim kao filmsko djelo, posebno za međunarodnu publiku koja možda ne zna kako je u Ukrajini na terenu, čak i dok rat i dalje bjesni. Novinar AP-a i redatelj Mstislav Chernov i njegova mala grupa ukrajinskih novinara idu na lice mjesta kako bi ostatku svijeta pokazali istinu i izvještaje iz prve ruke o onome što se dogodilo u Mariupolju. Velik dio Chernovljevog rada objavljen je u vijestima, nudeći rijedak pogled na grad kad su svi drugi međunarodni novinari pobjegli pred invazijom.

Pratimo Chernova i njegovu posadu od samog početka opsade do njihova bijega 20. dana, gledajući kako se uvjeti progresivno pogoršavaju za civile, vojnike i hitnu pomoć u gradu. Chernovljeva kamera vodi nas do lica žrtava granatiranja i bombardiranja, prestravljenih obitelji koje su morale napustiti svoje domove kako bi preživjele. Idemo iza vrata prepunih bolnica koje moraju trijažirati ozljede ljudi u cijelom gradu, viđajući svakim danom sve više krvi i smrti.

Kao što je i očekivano, kada gledate dokumentarac, ostajete s osjećajem bespomoćnosti i bijesa koji paraju želudac. Gledanje novinskih isječaka o napadima zabrinjavajuće je, ali pratiti Chernova zapravo je srceparajuće. U jednom slučaju odlazi na mjesto bombardiranja rodilišta. Da, rodilišta! Sama pomisao je bolesna, ali postaje još gora kada se njegovo izvješćivanje kasnije izvrne kao dezinformacija i proglasi namještenim scenama ruskog propagandnog stroja. Na terenu, na mjestu gdje su ruske snage počinile ratni zločin, vidimo omamljene majke, čujemo plač djece i osjećamo strah koji zrači iz žrtava. Na jednim nosilima vidimo trudnicu, skoro popunjeni termin, kako je nose s licem zaleđenim od šoka. Kasnije, kada Chernov ode u bolnicu koja je izvršila trijažu ovih žrtava, njegov poseban fokus na prve hitne službe i na bolnicu pruža novu razinu tuge. Gledamo kako liječnici i medicinske sestre liječe pacijenta za pacijentom - neke su samo dojenčad - sa sve manjim osnovnim zalihama, poput lijekova protiv bolova, i moraju gutati vlastite suze kada pacijenti umiru i gledati kako članovi pacijentove obitelji jecaju nad njihovim tijelima. Zatim moraju zamotati tijela u vreće i ostaviti ih u prepunoj mrtvačnici prije nego što ih pokopaju u masovne grobnice između granatiranja i bombardiranja.

Iako može biti nečeg sterilnog i odvojenog u gledanju vijesti za vijestima o tome što se događa na terenu u Ukrajini, umrtvljujući osjećaje ljude u odnosu na stvarnost rata, Chernovljev dokumentarac izrazito je fokusiran na pojedinačna ljudska lica iza ove ilegalne invazije. Susrećemo civile koji nam pričaju svoje osobne iskaze, neke kasnije ponovno susrećemo u skloništu, dok druge vidimo kao leševe. Liječnici i policija daju Chernovu priliku da dokumentira masakr, želeći da svijet vidi koliko je loše nakon što su Rusi ukinuli struju, vodu i internet u gradu.

Budući da je i sam Ukrajinac, Chernovljevo pripovijedanje nudi osobni uvid dok svjedoči opsadi i razmišlja o vlastitoj obitelji, svoje dvije kćeri. Ovo je za njega osobno, pa se i nama čini duboko osobnim. On razumije da ljudi imaju prag podnošenja traume, ali kad ljudi zavape da budu viđeni, on ne okreće kameru. Gledamo kako se industrijski, napredni grad polako pretvara u groblje cementa, tijela i pepela. Strateški položaj Mariupolja čini ga vrijednim u ratu, što znači da će ruske snage biti znatno odlučnije da ga osvoje, makar i totalno razorenog.

U jednom trenutku liječnik kaže Chernovu da je rat poput rendgenske snimke: "Dobri ljudi postaju bolji, loši ljudi postaju gori". Dok samo letimično vidimo pljačkaše u gradu, "20 dana" fokusira se na heroje grada. Oni koji neumorno rade na održavanju civila na životu, vozeći se gradom unatoč zrakoplovima koji lete iznad njih i bacaju bombe, kako bi izvukli ljude iz srušenih zgrada i spasili živote. Jedan od policajaca, Vladimir, odlučan pokazati svijetu što se događa, odvodi Chernova i njegovu grupu do jedinog mjesta u gradu koje ima Wi-Fi i prati ih okolo kako bi dobili potrebne snimke. Zatim, dok konvoj Crvenog križa napušta grad, novinari se provlače i bježe. Grad pada 86. dana nakon što je 25.000 ljudi umrlo (iako je broj vjerojatno veći).

Nema utjehe kada gledate “20 dana u Mariupolju”, ali to je gorka pilula koju svi moramo progutati kako bismo se podsjetili kroz što ljudi prolaze svaki dan u Ukrajini. Černovljev izvještaj samo je isječak rata i trebao bi potaknuti ljude na akciju. Očima ovog ratnog izvjestitelja možemo vidjeti pravo lice rata od kojeg se teško okrenemo...

{embed_infobox_gray}240817{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}240818{/embed_infobox_gray}