Kad je Hrvatska 1990. krenula u proces osamostaljivanja i uspostave demokratskog sustava, jedan od ciljeva bio je i uključivanje u tadašnju Europsku zajednicu kao zasebne države, sa svojim identitetom, a ne kao dijela Jugoslavije, koja kao država socijalističkog uređenja s monopolom Komunističke partije nije ni mogla ući u EZ, iako joj se pokušala približavati - navodi prof. Marijan Lipovac, povjesničar, bohemist i publicist iz Zagreba, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- U to vrijeme ni hrvatskom vodstvu ni građanima, dakako, nije bilo potpuno jasno što članstvo u ujedinjenoj Europi znači, a pogotovo ne kako će teći daljnji integracijski procesi nakon prerastanja EZ-a u Europsku uniju, u kojoj mjeri će Hrvatska morati prepustiti dio svog suvereniteta, no, u svakom slučaju, ideal nije bio potpuno suverena država po uzoru na komunističku Albaniju ili Sjevernu Koreju. Potpuno suverene nisu ni države jače i veće od Hrvatske, a ideal je bio da Hrvatska uđe u društvo s najrazvijenijim zemljama Europe i svijeta. Postojale su vjerojatno predodžbe o tome koju prednost donosi zajedničko tržište ili sloboda putovanja bez granica i tridesetak godina poslije doživjeli smo punu integraciju Hrvatske u Europsku uniju: ukidanje granica i uvođenje eura kao zajedničke valute.

- Može se shvatiti žaljenje zbog ukidanja kune kao naše nacionalne valute, no struktura hrvatskog gospodarstva i financijskog sustava je takva da je Hrvatska odavno vezana uz euro i ona si nije mogla dopustiti izuzetak poput Švedske, Danske, Češke, Poljske i Mađarske. Da su neki događaji u Hrvatskoj u proteklim desetljećima išli drukčije, možda bismo bili gospodarski jači i uspjeli zadržati kunu. Puno toga čime danas u Hrvatskoj nismo zadovoljni, naime, uvjetovano je nečim što se dogodilo prije, no vrijeme ne možemo vratiti.

Ulazak Hrvatske u Schengen osim efekata na razvoj gospodarstva, posebno turizma, ima i geopolitičku i psihološku dimenziju. Hrvatska je time potvrđena kao dio Zapada, kojem pripada svojim ukupnim povijesnim identitetom i baštinom, koji su se u dobroj mjeri oblikovali tijekom stoljeća života u Habsburškoj Monarhiji s drugim zemljama srednje Europe. Osim u Beč, Budimpeštu, Prag i druge gradove s kojima je Hrvatska do 1918. bila dio iste državne zajednice, bez graničnih kontrola sada možemo putovati i puno dalje, sve do Pariza, Lisabona, Helsinkija, što je svakako širi i za Hrvatsku primjereniji okvir nego što je bila bivša Jugoslavija, u vrijeme koje smo također mogli putovati bez graničnih kontrola.

Može se raspravljati o tome je li za Hrvatsku dobro što je ponovno postala granična zemlja, kakva je bila i u prošlosti, no granica se može shvatiti dvojako, kao zid, ali i kao most prema onima čija je europska perspektiva neizvjesna. Hrvatskoj politički i gospodarski interes svakako nije ograđivanje od svojih jugoistočnih susjeda, posebno ne od BiH. No u odnosima sa susjedima treba polaziti od toga da je sada dio elitnog kluba od samo 15 država, kao članica i EU-a, i NATO-a, i eurozone, i Schengena, a ne dio Balkana. Hoćemo li to uspjeti, drugo je pitanje - i nakon deset godina članstva u EU-u mnogi se i dalje identificiraju s Balkanom kao našom "regijom", iako bi naša regija trebala biti srednja Europa, pa i zapadnije države. Možda je komotnije uspoređivati se sa slabijima od sebe jer sami u svojim očima time djelujemo moćnije, no u životu je uvijek poticajnije uspoređivati se s boljima od sebe, pogotovo ako smo integrirani s njima, što smo 1990. i željeli.

- Pobjedom u Domovinskom ratu Hrvati su se potvrdili kao pobjednički narod i to bi trebao biti jedan od temelja našeg suvremenog identiteta. Ako pogledamo s čime se sve Hrvatska suočavala u prošlosti, od osmanlijskih osvajanja, u kojima je praktično trebala nestati, pa sve do kasnijih pokušaja negiranja njezina identiteta i posebnosti, onda shvaćamo koliki je uspjeh što su se Hrvati uspjeli ne samo održati nego se i formirati kao moderna nacija, i to unatoč svim različitostima koje postoje unutar hrvatskog korpusa, te na kraju stvoriti i svoju samostalnu državu te ju integrirati u društvo najjačih i najnaprednijih država svijeta. Bez obzira na goleme žrtve koje je Hrvatska podnijela, fokus ipak treba biti na pobjedi kojom smo okončali naš povijesni hod i koja treba biti nadahnuće u suvremenim izazovima. Nažalost, pobjedu u Domovinskom ratu nismo iskoristili kako je trebalo, a pitanje je hoćemo li na pravi način iskoristiti i ove uspjehe ostvarene 1. siječnja.

Čini se da smo kao narod uspješniji u postizanju velikih ciljeva kao što su stvaranje države, njezina obrana i oslobođenje te pozicioniranje u šire asocijacije nego u ostvarenju onoga što bi nakon toga trebalo slijediti. Jer ni samostalnost ni članstvo u EU-u nisu sami sebi svrha, nego okvir kojem treba dati sadržaj, a to je izgradnja Hrvatske kao prosperitetne zemlje. Članstvo u EU-u sve je vidljivije zbog sredstava iz europskih fondova kojima se financiraju brojni projekti, no uvođenju eura svakako bismo se više veselili da smo po kupovnoj moći i prihodima bliži Sloveniji i drugim zapadnim zemljama. I putovanje prema zapadu bez granica može si priuštiti samo dio građana Hrvatske.

Radost bi svakako bila veća da je u Hrvatskoj manje onih koji se bore s osnovnim egzistencijalnim problemima, da stanovnici Banovine i drugih područja stradalih u potresima 2020. imaju obnovljene domove, da je manje korupcije, kriminala, da imamo efikasnije institucije, da nemamo puste predjele... Bilo kako bilo, ulazak u eurozonu i Schengen nedvojbeno je uspjeh, a na nama je da ga iskoristimo na pravi način, da za koju godinu opet ne moramo žaliti za propuštenim prilikama.