Pisac Alex Michaelides (1977) nije nepoznat našim čitateljima. I prije romana "Djeve moraju umrijeti" (2022.) renomirana zagrebačka izdavačka kuća V/B/Z objavila je 2019. njegovu knjigu "Nijema pacijentica". Nema nikakve dvojbe da ovom autoru svijet psihologije, forenzike nije nepoznat. Naime, i u romanu "Nijema pacijentica" glavni je junak forenzički psihoterapeut Theo Faber, koji pokušava otkriti zašto slikarica Alicia Berenson, optužena za ubojstvo svoga supruga Gabriela, odbija svaku komunikaciju. Poslije tog događaja, ubojstva supruga, Alicia šest godina nije progovorila nijednu jedinu riječ.

U romanu "Djeve moraju umrijeti" glavna je junakinja Mariana Andros, psihologinja, koja istražuje brutalna ubojstva mladih studentica na koledžu u Cambridgeu. Motiv da se upusti u istraživanje je i činjenica da na tom koledžu studira i njezina nećakinja Zoe. Zapravo, sve je i počelo paničnim pozivom nećakinje Zoe, koju je prvo ubojstvo njezine kolegice i najbolje prijateljice Tare uplašilo. Kao i u prethodnom izdanju "Nijemi pacijent", i u ovome romanu glavnog junaka proganja njegova prošlost. Naime, Mariani je na ljetovanju u Grčkoj tragično preminuo suprug Sebastian, kojeg je upoznala upravo u Cambridgeu.

Osoba koja je ubijena pripadala je krugu bogatih i lijepih studentica koje su se okupljale oko karizmatičnog profesora Edwarda Fosce, koji je tek nekoliko godina profesor na tom koledžu. Studenti(ce) smatraju da se radi o iznimnom, karizmatičnom profesoru 1, koji je doktorirao na Harvardu i oko kojeg se rado okupljaju studenti(ce)…2. I upravo taj prilično neformalni odnos između profesora i njegovih studentica, konzultacije u kasne noćne sate, krije tajnu koju Mariana pokušava (raz)otkriti. A prve i najvažnije informacije o tom odnosu između profesora i studentica, svojevrsne smjernice dobiva od svoje nećakinje Zoe! Moglo bi se reći da je ona ta koja usmjerava istragu. Naime, ona je ta koja i inspektoru i svojoj teti daje prosudbe o drugim ljudima, o Tari, o njezinu dečku, o profesoru, kao i o ostalim studenticama članicama kruga okupljenih oko profesora Fosca. Konačno, ona je ta kojoj se Tara povjeravala i koja joj je dala naslutiti da je između profesora i nje postojalo i još "nešto" više od pukog odnosa profesora i jedne od studentica. Sve su to vrlo važne, ali i opasne informacije, koje ne samo da utječu nego uvelike i usmjeravaju sam tijek istrage: "Moramo nešto poduzeti. Prilično sam sigurna da je Tara spavala s još nekim. Osim s Conradom. Nekoliko puta mi je to dala naslutiti… Možda bismo mogle saznati nešto iz njezina mobitela i laptopa? Da pokušamo ući u njezinu sobu..."(str. 78).

Ovdje treba dodatno napomenuti da je Zoe u ranoj mladosti, u automobilskoj nesreći, izgubila svoje roditelje, pa se o njoj od tada brinula Mariana, njezina teta, sestra njezine majke i Sebastian, suprug njezine tete! No, poslije Tare ubijene su još dvije studentice, koje su pripadale grupi koja se okupljala oko profesora Fosce. Ono što fascinirala u ovome romanu je činjenica da su sva ta ubojstva usko povezana s literaturom, i to onom antičkom, Homerom, Euripidom, Eshilom…, ali ima tu i Tennysona, Millera, Shakespearea, Kavafisa 3. I ako istraga želi otkriti tko je (serijski) ubojica, tko to ubija djeve, onda će se morati upustiti u dešifriranje pojedinih citata iz te stare i zanimljive literature. Jer, kao što Homerova Ilijada počinje stihom: "Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina" 4, gdje se, zapravo, govori o obliku gnjeva koji nije moguće kontrolirati - točnije, riječ je o zastrašujućem gnjevu - mahnitanju. A isto tako nije slučajno da je upravo u to vrijeme, u tom semestru, profesor Fosce držao seminar o tragediji, točnije o tragediji osvete! No nije on jedini na tom koledžu koji poznaje staru grčku literaturu. Jer kao što i priliči reputaciji ozbiljnih engleskih učilišta, na njima se uvijek mogu naći i neki drugi profesori koji su jednako dobro upućeni u, manje-više, sve tajne tog iznimno bogatog i slojevitog literarnog svijeta. Iako Mariana nije istražiteljica, ona će se, u želji da zaštiti svoju nećakinju, upustiti u istraživanje svih tih ubojstava mladih studentica, djeva. I polako će početi "njuškati" po njihovim sobama, pa će tako početi otkrivati neke čudne stvari, kao što su razglednice, pisma, knjige… I sve bi to bilo relativno normalno, jer ljudi pišu i pisma i razglednice, mnogi od nas imaju običaj podvlačiti zanimljiva mjesta u knjigama, ali nije baš normalno da se to čini na starogrčkome jeziku. Naime, poslije svakog ubojstva, ubojica očito namjerno ostavi neki trag, citat… Ako me sjećanje dobrom služi, ideja o žrtvovanju djeva pojavljuje se kod Euripida u njegovu tekstu "Heraklova djeca": "Plemenitu djevu valja žrtvovati kćeri Demtrinoj - to jest Perzefoni."

I upravo će to Marianino “njuškanje”, privatna istraga, dovesti do jednog pisma poslije kojeg će joj sve biti jasno. Ali to otkriće uistinu je šokantno za glavnu junakinju. Dovoljno je reći da joj se cijeli svijet doslovno srušio, svi njezini ideali, sva njezina sjećanja, sva njezina ljubav nestala je poslije čitanja tog nesretnog pisma, koje je otkrilo sve tajne u životu njezine obitelji. Nešto slično imali smo i u romanu “Nijema pacijentica” - naše prošlosti nisu onakve kakvim ih mi zamišljamo! Stoga je posvema u pravu kritičar The New York Timesa kada je napisao da se ovaj roman temelji na “zavodljivim premisama i neodoljivim obratima”.
{embed_infobox_gray}242561{/embed_infobox_gray}