Nedavni međuizbori za američki Kongres iznova su pokazali, između ostalog, kolika je u današnje vrijeme moć svojevrsne samoreklamerske politike da se kroz napadnu medijsku prezentaciju dospije do što većeg broja glasača i na kraju ostvari pobjeda.

Koliko je ta i takva "politička reklamokracija" uzela maha u ovodobnom društvu spektakla kakav je globalno umreženi i digitalizirani svijet komunikacija i promocija, pitali smo Denisa Avdagića, političkog analitičara iz konzultantske tvrtke INMS (Ideje novih medijskih strategija)?

- Društvene mreže postale su svakodnevica. U tomu sudjeluju gotovo svi, a angažman se očekuje i od političara. Dakle, biti danas političar zahtijeva i korištenje društvenih mreža, svakodnevno komuniciranje, fotografiranje, slanje poruka. Radi se o dinamičnijoj komunikaciji, mnogostruko većoj nego je to bio slučaj prije nekoliko desetljeća. Trebao bi to biti veliki pomak naprijed. Međutim, u svijetu politike sve se svodi na viralnost, što lakše širenje poruka i dopiranje do što većeg broja birača, te se lako prepustiti drastičnim porukama, populizmu, napadima, otrcanim frazama. To je svijet u kojem živimo, svatko od nas mora kroz gomilu nebitnoga i populističkog razabirati konstruktivno i moguće. Nikada nije bilo važnije znati prepoznati kvalitetne informacije.

Još malo o SAD-u. Pojedini kandidati (primjerice republikanac Ron DeSantis, dr. Oz, neki od Demokrata...) nisu prezali ni od usluga celebrity scene, pri čemu su neki i sami celebrity medijske figure poput spomenutog dr. Oza. Uzimajući sve u obzir, možemo li na tim američkim primjerima, ali i na primjerima drugdje u svijetu, napose svijetu zapadnjačke demokracije i politike, govoriti i o političkom celebrity fenomenu trećeg desetljeća 21. stoljeća?

- Donald Trump najbolji je primjer osobe koja je iskoristila svoj slavni status za političku karijeru. On sam je brzo uvidio koju prednost mu pruža to što je poznato lice, s golemim komunikacijskim kapitalom. Tu formulu pokušava primijeniti ne samo na svom primjeru, kako smo i došli do spomenutog Mehmeta Oza. Korištenje svijeta medija, zabave i sporta za potrebe politike prisutno je dugo, no stvari se mijenjaju i u nas kao i drugdje, poznati su svjesniji svog kapitala bliskosti biračima i umjesto da su sami u službi drugih političkih aktera, žele podrediti druge političke aktere sebi. Vjerujem kako se radi o nepovratnom fenomenu.

Ako postoji tzv. celebrity politika, postoji li onda i celebrity populizam? Trump je tu majstor otprije, ali na scenu iskaču i neki novi akteri, koji svoje obožavatelje predstavljaju kao narod, a korištenje pozadine iz celebrity svijeta kao dokaz jedinstva s narodom. Vaš komentar?

- Apsolutno, nažalost bih rekao kako se radi o integraciji koja je u pravilu takva. Poznati u politiku uskaču gotovo obvezno s populističkim porukama. Kod birača diljem svijeta javlja se odbojnost prema političarima koji su dugo profesionalno vezani uz politiku. No zaboravlja se prednost takvih naspram politički nezrelih. Mora se znati domet i mogućnosti političkih funkcija. O politici treba razmišljati ne kao o sceni na kojoj je glavno oružje obećanje, nego o umijeću mogućega gdje fokus ide na ono što vlast može učiniti.



Celebrity politika i celebrity populizam, kakvo je tu stanje u Hrvatskoj? Pojedini analitičari upozoravaju da je hrvatska posebnost u tom kontekstu što se instrumentalizira nezadovoljstvo, strahove i aktualne sukobe za vlastite potrebe, interese, promociju... Vaš komentar?

- Populisti, populistički suverenisti, celebrity populisti, sve skupa prožeto je s dosta agresivne retorike, čitav svijet gleda tu novu politiku, nema izuzetih, optužuje se takozvane elite, a jednostavna i brza rješenja nude instantni političari. Populističku ideologiju prepoznat ćete po podjeli koju rade u društvu, pa su oni i njihovi birači "čisti ljudi - narod" nasuprot "korumpirane elite" onih drugih.

Na forumima neki kažu da je primjerice MOST od nekad ozbiljne stranke zaronio u pandemijski kvazi-celebrity populizam...? Je li Zoran Milanović, prema svemu što radi i javno govori, tipičan primjer populističkog političkog kvazi-celebrityja?

- MOST je populistički pokret, uz njih su se tijekom vremena vezale neke cijenjene osobe, no u svemu bitnom kao stranka nisu donijeli previše dobroga. Igraju na niske strasti, nije da tomu nisu skloni svi politički akteri, ali MOST svakako prednjači. Njihova nedavna inicijativa za tisuću kuna sugrađanima u kontejnerima na potresom pogođenoj Banovini klasični je primjer igre s takvim niskim strastima. Gurali su amandman na proračun, znali su kako neće proći, niti ima smisla da stradalnici primaju tu naknadu. No ideja je samo provokacija, iskorištavanje ljudi koji su pogođeni nesrećom, a onda nakon svega prozvali su i gradonačelnicu Petrinje i HDZ-ovu zastupnicu Magdalenu Komes, koja je po njima trebala prihvatiti takav neozbiljni amandman jer je iz Petrinje. Nije pobjegla s glasanja, vjerojatno su to očekivali, a onda je i odgovorila, pa i to koliko su po glavi stanovnika, a ne samo stradalnika u kontejnerima, primili potpore i što sve čine kao iskorake. To je pak najbolji primjer umijeća mogućeg, voditi svoj srušeni grad i mukotrpno raditi korak po korak naprijed.

Nažalost, od MOST-a je možda i lošiji predsjednik Milanović, gotovo svaki put kad stane pred kamere ili napiše Facebook objavu, netko je meta napada. Puno građana cijeni tu retoriku, "bez dlake na jeziku", no ona je samo retorika. Acta, non verba - Djela, ne riječi. Koliko bi nam svima bilo bolje kada bismo se time vodili pri odabiru onih koji nas zastupaju... (D.J.)