Za razliku od onog kritičara (2) kojeg je naslov knjige "Smeh pod vešalima" podsjetio na Kunderinu "Knjigu smijeha i zaborava" (3), mene taj naslov podsjeća na onu sjajnu (srednjo)europsku književnu tradiciju tzv. galgen-humora, gdje bi "Balade Petrice Kerempuha" M. Krleže bile paradigmatičan primjer te vrste humora. No, bez obzira na te različite asocijacije naslova ove knjige, kudikamo je važniji njezin sadržaj. A o kakvom se sadržaju u ovoj knjizi radi, dadne se naslutiti iz podnaslova, koji puno preciznije upućuje na temeljnu temu knjige: "O ratu na Kosovu - sve što ste želeli da ne znate"!

Nema nikakve dvojbe da se Rade Radovanović (4), autor "Smeha pod vešalima" (Most Art Jugoslavija, Zemun, 2022.), ovom knjigom želi, prije svega, obratiti srpskoj javnosti. Naime, i više je nego očito da se današnja srpska javnost još uvijek ne želi suočiti sa svojom nedavnom prošlošću, a ponajmanje sa svim onim tragičnim zbivanjima na Kosovu, koja su otpočela još davne 1981., godinu dana nakon smrti JBT, a svoju su kulminaciju doživjela 1998./1999. godine, kada je NATO-intervencija morala na brutalan način (raz)riješiti "kosovsku krizu" (5). I upravo ta epizoda, kao i sve njezine derivacije, pokušaji razrješenja isprva vojno pa onda diplomatskim putem, mučnim pregovorima srpske i kosovske strane u francuskom gradu Rambouilletu…, čini lajtmotiv ove krajnje opore knjige (6).

Budući da je moja malenkost bila prvi veleposlanik Republike Hrvatske na Kosovu, od kraja 2008. do 2010. godine, itekako sam bio radoznao da doznam kako je netko drugi vidio sva ta zbivanja. Konačno, i moje ozbiljnije političko formiranje na neki se način veže uz tu, 1981. godinu, demonstracije studenata na Kosovu, koje su nakon hrvatskog proljeća 1971. godine pokazale da je ondašnje jugoslavensko društvo daleko od idealnog društva i da osim vidljivih ekonomskih problema postoji i niz manje vidljivih političkih problema. U to vrijeme imam 25 godina, asistent sam na Pedagoškom fakultetu u Osijeku i, ni na koji način, ne sudjelujem u političkom životu. Umjesto bilo kakve aktivnije participacije u ondašnjem političkom životu svjesno sam izabrao autsajdersku, voajersku poziciju. Sve moje aktivnosti svodile su se na to da s pristojne distance ironično komentiram izjave pojedinih političara (7).

No, kako bilo da bilo, te demonstracije činile su prvu javnu i ozbiljniju političku temu u ondašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Studentske demonstracije na Kosovu u proljeće 1981. Partija nije uspjela sakriti od očiju javnosti. Još uvijek mi je u živom sjećanju TV obraćanje iznimno nervoznog Staneta Dolanca. Ma koliko se trudio, taj iskusni političar nije uspio sakriti svoju nervozu, pa i strah. Naime, nema nikakve dvojbe kako je on već tada bio posvema svjestan da se radi o iznimno ozbiljnoj krizi u ondašnjem jugoslavenskom društvu, gdje su tadašnja zbivanja na Kosovu, "spontani" izlazak kosovskih studenata na ulice i trgove, samo pokazna vježba svega onoga što će nas tek čekati u doglednoj budućnosti. I već onda smo znali da je Stane Dolanc bio posvema svjestan da iza tih demonstracija ne stoji kosovska mladost, ni njihovi profesori, nego da neki drugi, mnogo opasniji, igrači vuku sve konce, od srpskih (para)obavještajnih, civilnih i vojnih službi; da sve to nije moglo proći bez blagoslova beogradske čaršije, društvanca kojem je stožer bio u Siminoj 9, svih vrsta obožavatelja "lika i djela" druga Marka, Aleksandra Rankovića, i onih koji su u međuvremenu ražalovani, ali još više onih pritajenih, koji su i dalje ostali u službi; te demonstracije došle su kao naručene i svim onim upornim osporavateljima duha i slova Ustava iz 1974. godine… Ti bezdušni "ribari ljudskih duša" samo su vješto manipulirali nezadovoljstvom studenata, koje se prije svega odnosilo na njihov socijalni status. I, kao i obično, studentske pobune počinju u studentskim menzama, nezadovoljstvom uvjetima stanovanja, kvalitetom prehrane… Naravno, takve se stvari mogu riješiti s nekoliko jednostavnih birokratskih odluka, ali to nije bila intencija onih "organizatora iz sjene". Stoga su odlučili u javnost pustiti i nekoliko provokativnih političkih parola, od kojih je "Kosovo - republika" trebala biti okidač za početak konačnog rješavanja svih onih drugih, kudikamo krupnijih, problema u ondašnjem društvu, od statusa Srbije u Jugoslaviji do opsesivne želje da se država iznova centralizira, što je, u konačnici, trebalo dovesti do ukidanja autonomije pokrajinama, daljnje militarizacije društva… (8)

Jednako mi je od prve bilo jasno da službeni srpski narativ o tijeku pregovora u Rambouilletu prešućuje neke bitne činjenice, kao što je to činjenica da je Slobodan Milošević svjesno odbio ponuđeni dokument međunarodne zajednice o statusu Kosova, u kojem se predviđa da Kosovo ima status s kojim će taj teritorij biti nešto manje od države, a opet nešto više od oduzete, ukradene autonomije 1990. godine (9). Nema nikakve dvojbe da je taj političar želio da Kosovo, baš kao i knez Lazar, izgubi na bojnom polju, gdje se "celi svet urotio protiv njega", a ne za pregovaračkim stolom. Ovdje se možda najbolje može vidjeti koliko je zapravo otrovan taj kosovski mit i koliko on negativnu ulogu igra i u današnjoj srpskoj politici. Nitko od srpskih političara, pa ni S. Milošević, ne želi da ga povijest zabilježi kao novog Vuka Brankovića. Doduše, nije mu padalo na pamet da te, 1999. godine odglumi nekog novog Miloša Obilića. Tu je ulogu elegantno, bez previše moralnih dvojbi, prepustio "mladim i neiskusnim vojnicima", koje je poslao u smrt!

I ova je knjiga samo dodatno potvrdila, manje-više, većinu mojih pretpostavki o stvarnim uzrocima i posljedicama svih onih zbivanja na Kosovu 90-ih godina prošloga stoljeća, od ukidanja autonomije, preko stvaranja svojevrsnog apartheida na tom okupiranom teritoriju sa strane srpske policije, vojske, svakojakih bandi, arkanovaca, "belih orlova", koji su provodili sustavan teror, nasilje nad većinskim albanskim stanovništvom, pa sve do onih famoznih 78 dana bombardiranja Srbije/Kosova od združenih NATO-snaga.



Neke od mojih razgovora s kosovskim akterima tih zbivanja objavit ću u nekoj svojoj budućoj knjizi, koja bi se mogla zvati "Prištinske godine" (10). Nadam se da nitko neće zamjeriti na mojim "dramaturškim intervencijama", kojih će sigurno u tom tekstu biti. Konačno, riječ je o žanru kojem je upravo ta vrsta intervencija i svojstvena. Stoga ne možemo u svim detaljima razumjeti sadržaj konačnih namjera nekih od kritičkih objekcija Nataše Kandić u njezinoj recenziji (11) ove knjige. Naime, ona smatra da su upravo te "dramaturške intervencije" najveći nedostatak, slabost ove knjige!

A da je srpska politika svemirski udaljena od rješenja svih svojih otvorenih pitanja s Prištinom, ponajbolje svjedoče najnovija politička i ina zbivanja na Kosovu, ili u "južnoj srpskoj pokrajini", kako se ta država imenuje u srpskim režimskim medijima, Informeru, Novostima, Telegrafu, u TV emisijama koje svakodnevno uređuju likovi poput M. Marića, Sarape i sličnih "novinara", koji su odavno odustali od elementarnog novinarskog kodeksa ponašanja. Za razliku od njih, Rade Radovanović inzistira na provjerenim činjenicama, a ne pukim špekulacijama, na istini, a ne propagandi… Ali uistinu nema smisla komparirati ta dva novinarska svijeta, dvije različite filozofije informiranja, jer Rade Radovanović, za razliku od režimskih novinara, umije razlikovati što su to stvarne promjene neke politike od njezinih kozmetičkih supstituta, od svih onih loših "imitacija promjena". Krajnje je vrijeme da se srpska politika suoči s realnošću države Kosovo, odnosno da kritički preispita sve one vlastite političke strategije koje su je dovele u ovu nimalo ugodnu poziciju. Stoga bi se što je moguće prije trebalo odrediti kako spram "kosovskog mita" (12) tako i spram uloge SPC-a, njegovih pojedinih inicijativa, kao i spram lažne "medijske slike" koja se svakodnevno emitira u javnom prostoru. Ako od prethodnog patrijarha Irineja nije bilo realno očekivati da se kritički odredi spram kosovskog narativa, onda smo takvo što mogli očekivati od Porfirija, novog patrijarha, sa zagrebačkom adresom. Ali postupci novog patrijarha vrlo su brzo pokazali kako ni on nije u stanju da se spram tog traumatičnog mjesta srpske politike, historije, postavi drukčije, da okrene priču od "općih mjesta" koja više nikome apsolutno ništa i ne znače. Taj ispit nije bio u stanju položiti sa zadovoljavajućom ocjenom! Itekako smo svjesni da taj ispit uopće nije jednostavan, ali krajnje je vrijeme da se i u tom prostoru počnu događati Bogu mile i ugodne stvari. Svakako da postoje prihvatljiva rješenja "kosovskog čvora". Sjećam se da sam u Londonu, sredinom 90-ih godina, u jednom od vodećih srpskih tjednika, NIN-u ili Vremenu, čitao neke vrlo mudre prijedloge umjerenih srpskih akademika (a i sadašnjem predsjedniku SANU, akademiku Kostiću, stvari oko Kosova kristalno su jasne), koje se i sada mogu relativno lako aktivirati. Treba biti samo hrabar poput R. Radovanovića. Doduše, kao što smo vidjeli, ni ta hrabrost nije mogla proći bez određenih primjedbi i unutar tzv. druge Srbije.

I za kraj, moram biti iskren i reći da bi netko i u Hrvatskoj trebao napisati jednu ovakvu knjigu, o nekoj od naših opsesija, pretjeranih fantazmi, pa makar nakon toga bude nezadovoljnih na svim ideološkim polovima…
{embed_infobox_gray}243880{/embed_infobox_gray}