Hrvatska (i Bugarska) pridružila se europskom tečajnom mehanizmu još prije dvije godine. Hrvatska kuna je, tako, još u srpnju 2020. godine uključena u Europski tečajni mehanizam po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna i očekuje se kako će to biti i konačni tečaj konverzije. Dakle, ponavljam, poznat nam je pune dvije godine - kaže izv. prof. dr. sc. Nataša Drvenkar s Katedre za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, te u nastavku svoga osvrta za ovotjedni Magazin, piše:

- Europodručje je drugo najbogatije gospodarstvo i najveći izvoznik u svijetu, euro je druga najvažnija valuta u svjetskim pričuvama i međunarodnim transakcijama. Hrvatski BDP čini oko 0,5 % BDP-a europodručja, a zaboravljamo, često, kako je ESB najdemokratičnija europska institucija jer glas našeg guvernera nije određen brojem stanovnika, BDP-om, nego samo činjenicom "koliko ih je za stolom"! Ujedno, kada uđemo u europodručje, HNB se neće ukinuti, nego će postati punopravni dioničar ECB-a. Unatoč teškim ekonomskim uvjetima, ispunili smo sve kriterije konvergencije (ekonomske i pravne): tečaj je dugi niz godina stabilan (a ne samo dvije) i vezan uz euro, kada se ističe "divlja inflacija", zaboravlja se kako stopa inflacije ne smije biti viša od 1,5 postotnih bodova, ali iznad triju država članica koje su ostvarile najbolje rezultate (a ne kratkoročno i ovaj su kriterij ispunile samo Hrvatska i Švedska), javne financije su relativno zdrave i održive (nismo u postupku prekomjernog deficita iako je izazovno održavati stabilnost kako zbog COVID-19, tako i zbog rasta cijene energije), dugoročne kamatne stope su najniže bile u Bugarskoj, Švedskoj i Hrvatskoj, a pravna konvergencija (usklađenost zakonodavstva) u cijelosti je ostvarena samo u Hrvatskoj.

Stoga, ulaskom u europodručje Hrvatska čini dodatan napor i značajan korak k ekonomskoj, političkoj, ali i društvenoj integraciji s državama članicama Europske unije, što je, nakon Domovinskog rata i ulaska u EU, najznačajnije postignuće i naša vrlo jasna orijentacija prema najrazvijenijim zemljama ne samo EU i europskog kontinenta nego i svijeta (a to se često zaboravlja). Hrvatska je mlada suvremena demokracija, ali i povijesno bogata civilizacija. Naš identitet je neupitan, štoviše, sada ga dižemo na još veću razinu međunarodne ekonomske, društvene i političke prihvatljivosti i poštovanja.

Ipak, moram priznati kako me je nedavno iznenadilo pitanje jednog uspješnog poduzetnika koji mi je, onako u prolazu, nakon toliko godina "priča o euru" prokomentirao: "Ma stvarno mislim da nam to ne treba." Na moje protupitanje zašto, odgovorio mi je onako kako to najčešće i čujemo u javnosti, a to je: "Sve će poskupjeti" ili "Sada je najgori trenutak". Doista sam mišljenja kako se često ljudi koriste tim poznatim rečenicama koje su već postale uzrečice, a kada je potrebno konkretizirati odgovor, argumenti izostanu. Pomalo je to odraz i destrukcije ekonomske struke u kojoj "svatko misli da je dobar ekonomist i zna što je ekonomija" (a, objektivno, za to smo i sami krivi). Uvođenje eura nije nimalo jednostavan proces niti se može prepustiti slučaju, neznanju, špekulacijama, eventualnim utjecajima "moćnika". Uvođenje eura vrlo je jasan i zahtjevan tehnički proces s vrlo jasnim kriterijima kojima se bave ljudi visokih kompetencija i specijaliziranih znanja "teške makroekonomije". Ako ne sada, moje je pitanje kada, ako ne ovako, pitam se kako.

Logično je da se građani pitaju što je s inflacijom, postojećim kreditima, kamatnim stopama, recesijom… To više jer domaćim bankovnim sustavom dominiraju banke u vlasništvu institucija iz europodručja (više od 77 %), "hoće li nam moćnici oprostiti valutni rizik" i hoće li se, primjerice, naši poduzetnici moći zaduživati po istim ili sličnim kamatnim stopama kao poduzetnici matičnih zemalja? Moramo biti svjesni kako smo liberalna ekonomija i, samim time, tržište "nagrađuje" i tržište "kažnjava". Trenutačna situacija nameće oprez i samih banaka zbog inflacije i očekivanog pada životnog standarda, pa će se osjetiti blagi zastoj u plasmanu kredita, a dugoročno bi kamatne stope ipak trebale biti niže (konkretnije, uvođenje eura ipak jača kreditni rejting same države, što utječe i na smanjenje premije na rizik i, samim time, niže kamatne stope). Zakon o uvođenju eura usvojen 13. svibnja 2022. godine usmjeren je prema zaštiti potrošača kako bi se suzbila špekulativna ponašanja pojedinaca i kako ne bi rasle cijene zbog "zaokruživanja tečaja" i time dodatno utjecalo na već prisutnu inflaciju.

Pa upravo ovih dana smo svjedoci kako inflacija nema puno veze s valutom - mi imamo visoku inflaciju, iako imamo kunu. Inflacija je sveprisutna, a naši trendovi ne mogu odstupati od svjetskih trendova. Moramo biti objektivni pa istaknuti ipak i prednosti primjene antiinflacijskog paketa mjera koji je, ipak, amortizirao pritiske. Prema svim trendovima, izuzev inflacije, hrvatsko gospodarstvo napreduje, a to se, nažalost, ignorira i subjektivnost je glasnija od objektivnosti. Pitajmo se zašto sve europske zemlje koje imaju pet ili manje milijuna stanovnika imaju ili euro ili vrijednost domaće valute vezanu uz euro? Kako je simpatično izjavio jedan stariji gospodin: "Ako se jedna Njemačka odrekla marke, pa tko smo mi da se ne odreknemo kune?!"



Objektivno gledajući, jesu li niže kamatne stope rezultat nas i naših sposobnosti ili je možda slučajno zaslužna Europska središnja banka? Uvođenjem eura, nemojmo zaboraviti, mi i dalje nastavljamo kontrolirati više od 95 % svojih deviznih rezervi, EU sredstva su i dalje u razmjeru većem od 5 % BDP-a, a često zaboravljamo Europski mehanizam za stabilnost s kapacitetom od 500 milijardi eura (uz, primjerice, 1 % kamate uz rok otplate na 30 godina). Osim toga, nestaje valutni rizik (ista valuta plaće i ista valuta rate kredita, a u situaciji deprecijacije kune prema euru plaća se veća rata), smanjuju se troškovi mjenjačkih poslova (što je pogodno za izvoznike i one koji se bave turizmom), što je jako važno jer je hrvatsko gospodarstvo visoko eurizirano i snažno trgovinski integrirano s gospodarstvom europodručja (oko 127 % BDP-a je zaduženost svih sektora upravo u euru, 59 % ukupne robne razmjene Hrvatske obavlja se između članica europodručja, a 64 % s državama izvan EU-a, ali upravo u eurima te je oko 65 % turista iz zemalja europodručja) te su sami gospodarski i poslovni ciklusi dosta usklađeni. Uštede vezane uz konverziju kreću se u rasponu od otprilike 1,2 milijarde kuna godišnje.

Tehnički gledajući, bit će kratkoročnih izazova s tranzicijom "kuna-euro", "euro-kuna", "samo euro", ali su upravo spomenutim Zakonom uređeni (i predviđeni) brojni konkretni izazovi, sam Zakon je prošao javne konzultacije s, primjerice, poslodavcima pa su unaprijed uređena pravila preračunavanja, opskrbe i zamjene gotovog novca, načini i pravila iskazivanja cijena, financijski planovi i postupanja kod financijskih izvještaja. Definirano je načelo zabrane neopravdanog povećanja cijena, neprekidnosti pravnih instrumenata, učinkovitosti i ekonomičnosti te načelo transparentnosti i informiranosti, a objavljene su i konkretne Smjernice za prilagodbu gospodarstva. Zamjena gotovog novca bez naknade bit će moguća u aranžmanu HNB-a, postojat će prijelazno razdoblje zamjene (primjerice, kovanice će se moći mijenjati kroz tri godine). Otprilike dva dana nakon uvođenja eura na bankomatima će se isplaćivati euri, do sredine siječnja 2023. godine će se u trgovinama moći još plaćati kunama (ostatak će trgovci vraćati u eurima), ali nakon toga će se sva plaćanja obavljati isključivo u eurima. Štednja građana "u čarapama" moći će se, bez naknade, promijeniti u trajanju od oko godinu dana od datuma uvođenje eura, a sve nakon toga isključivo u Hrvatskoj narodnoj banci (novčanice bez vremenskog ograničenja, a kovanice, kako je istaknuto, do isteka tri godine od uvođenja eura). Što se tiče kredita, konverzija će se obavljati prema fiksnom tečaju za kredite u eurima, a po pitanju kunskih kredita, kod onih s fiksnim kamatama se konvertira glavnica na iznos u eurima uz istu kamatu, a kod promjenjivih kamatnih stopa taj će proces ipak trajati nešto duže i morat će se prilagođavati, ali su procjene kako će konačna kamatna stopa biti ista (možda čak i niža).



Uz navedeno, ipak, treba napomenuti kako će građanima biti izazovno naviknuti se na plaćanje u eurima i "ljepši je osjećaj" primiti 4000 kuna nego 531 euro. Istraživanja pokazuju kako je oko 44 % kredita građanstva i 87 % štednje vezano uz euro, 63 % kredita poduzeća i oko 32 % depozita poduzeća upravo u eurima. Nismo li, onda, pomalo licemjerni u stavu prema euru? Kako je najveći izvor straha pojedinaca vezan uz rast cijena (neovisno o trenutačnoj inflaciji), istraživanja su pokazala kako je, primjerice, u Sloveniji razlika između kumulativnog povećanja brutoplaća i cijena u razdoblju 2007. - 2019. bila oko 18,6 % u plusu za plaće, 36 % u Slovačkoj, 43 % u Estoniji, 48 % u Latviji i 37 % u Litvi. Kratkoročno su učinci konverzija bili od 0,0 do 0,5 % u istim zemljama, i to kod proizvoda koji se češće kupuju i jeftiniji su (zbog većeg zaokruživanja cijena).

Gledajući dugoročno, ni jedna od ovih zemalja (ali i zemalja članica EU-a i europodručja) nije gospodarski stagnirala, nego im je članstvo u EU-u i europodručju samo koristilo. Nije li i nama, objektivno gledajući? Puno je više izazova, baš kao što je to oduvijek u suvremenoj hrvatskoj povijesti, kako održati stabilnost gospodarstva, tržište rada učiniti efikasnijim i fleksibilnijim (neutralizirati, u najvećoj mogućoj mjeri, strukturne neravnoteže i nesigurnosti kako na strani ponude, tako i na strani potražnje za radom), povećati produktivnost rada (tehnologijom i znanjem, ali i možda manjim doprinosima na plaće), kako pokušati osigurati što bržu strukturnu i digitalnu transformaciju gospodarstva, ali i zelenu tranziciju koja neće biti samo "deklarativna", već i smislena s konkretnim pomacima, ostvarenjima i benefitima. Pri tome otpornost gospodarstva nameće se kao interna obveza i odgovornost, a ne izgovor zbog vanjskih okolnosti.



Upravo smo kroz posljednju pandemijsku krizu uvidjeli kako možemo bolje i brže. Problem jest, a i bit će, ranjivost europskog (i hrvatskog) gospodarstva zbog agresije Rusije u Ukrajini, ovisnosti o energentima, narušenim opskrbnim lancima, nizom "oštećenih" industrija i djelatnosti na svjetskom tržištu i, ono što je jako važno, ne samo geopolitički izazovi nego i ozbiljni geoekonomski izazovi koji opasno narušavaju distribucijske lance, vrše pritiske na cijenu i dostupnost radne snage, sirovina, energije te opću (ne)sigurnost koja je najozbiljniji faktor ekonomskog rasta. Gospodarstva rastu kada su stabilna, a demokracija uspijeva kada je moguće osigurati osnovnu razinu životnog standarda stanovništva.

Možda su, samo pretpostavljam i sanjam naivno, sve ove okolnosti predigra ili najava za neku novu "industrijsko-energetsko-digitalnu revoluciju" koja će, očekivano-neočekivano, neutralizirati postojeće i prjeteće probleme. Pitanje je i naše civilizacijske zrelosti za isto, baš kako je to nekada učinila prva industrijska revolucija.

A tečaj, njega ionako odavno držimo stabilnim i "europskim" te nam nije bio "jocker zovi" kao ekonomski instrument poticanja rasta konkurentnosti (niti bi to sada bilo dobro). Zato taj tečaj neće izazvati "kaos" (odnosno, ne novi kaos), a pomoći će gospodarstvu (izvoznici, turizam) i društvu u cjelini, posebice dugoročno gledajući. Ekonomska politika mora biti dugoročno orijentirana i otporna na kratkoročne rizike koje mora (uspješno) amortizirati.