Podzemlje Hrvatske obiluje svakojakim čudima, puno ih je odavno otkriveno, a neka su još tajnovita i mračna mjesta poznata samo onima najupućenijima u speleološko bogatstvo Lijepe Naše. Kako god bilo, jedine poznate hrvatske jame dublje od tisuću metara su Lukina - Trojama, Slovačka i Velebita. Lukinu jamu otkrili su slovački speleolozi 1991. Njihov vođa Branislav Šmida poslije je ispričao: "Što si našao? nestrpljivo pitamo. Od radosti i oduševljenja Stano se ne može dobro izraziti o dubini jame. Bezdan! Nakon stotinjak metara tutnjava kamena gubi se u dubini."

Aktivni Slovaci su 1993. otkrili i Trojamu, jamu koja se na dubini od 558 metara spaja s Lukinom jamom. Nakon toga su uslijedile razne ekspedicije u kojima su speleolozi dosegnuli dubinu od 1431 metar, što ovaj sustav svrstava na četrnaesto mjesto najdubljih jama svijeta. U jami je otkrivena nova životinjska vrsta, do tada nepoznata endemska troglobiontska pijavica.

Pijavica je mliječnobijele boje, bez očiju i dvospolna je. Boravi uglavnom na dubinama ispod 500 metara i potpuno je prilagođena preživljavanju u podzemlju. Što se tiče Slovačke jame, ulaz u nju otkrila je ista ekipa nekoliko godina poslije prilikom rekognosciranja terena. Duboka je 1320 metara. Obje se jame nalaze u srcu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, na području strogog rezervata prirode Rožanski i Hajdučki kukovi. To je splet stjenovitih oblika iznimne ljepote krajolika do kojih se iz Planinarskog doma Zavižan može dopješačiti po Premužićevoj stazi. Izgradnju ove uzdužne staze koja se proteže od Zavižana do Baških oštarija nadgledao je šumarski inženjer Ante Premužić od 1930. do 1933. Premužić je tada u časopisu Hrvatski planinar napisao: "Meni se čini, da se nitko neće potužiti na monotoniju... počevši od Krajačeve kuće na Zavižanu scenario se neprestano brzo i bitno mijenja. Najprije Zavižanska lijepa panorama,… a onda planinar utone u šumski park i šumski hlad. Iz razmišljanja ga trza komad puta kod manje kamene partije. Neugodne misli izbriše čistinica… Odmah potom pitoma šumica, pa sedlo i zapanjen pogled u krutu Velebitovu gordost. Nakon dva tri kamena ljubak bukov šumarak. Još se čovjek od čuda i ne povraća, a ono se jave škrape, oštaci, i klanci, kao što je i red u takovom Velebitu…"

Upravo te škrape, oštaci i klanci, najdojmljiviji su u Rožanskim kukovima i u teško pristupačnom kršu Hajdučkih kukova. Hajdučki kukovi su ime dobili po podgorskim hajducima koji su se, prema legendi, u prošlosti tamo skrivali od Turaka, Mlečana i Austrijanaca. Među njima je bilo i žena od kojih je najpoznatija hajdučica Mara, o kojoj su napisane brojne narodne pjesme. U imenu Rožanskih kukova nalazi se biljka rožica (ruža). Unutar Rožanskih i Hajdučkih kukova estetika krša je neopisivo zanimljiva. Osim glava, špilja, pećina, vrtača, škrapa... priroda je tamo usadila i pedesetak kamenitih vrhova viših od 1600 metara. Nestankom starog velebitskog stanovništva njihova izvorna imena su zaboravljena, a kukovi danas nose nazive po planinarima i znanstvenicima značajnima za Velebit. Uzmimo za primjer Krajačev kuk, koji se ističe kao markantan vrh u južnom dijelu Rožanskih kukova. Ime je dobio po Ivanu Krajaču, predsjedniku Hrvatskoga planinarskog društva, koji je prvi opisao područje i kao ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije isposlovao novac za ostvarenje zamisli o gradnji turističke staze vršnim dijelom Velebita. O tome je Krajač u časopisu Hrvatski planinar napisao ovo: "Novi put zapravo prvi put uopće otvara gorsku os Velebita i vodi tako reći kroz muzej koncentriranih i tipičnih osebujnosti i ljepota Velebita, a napose otvara i čini pristupačnim alpinsko srce tog dijela Velebita, njegove veličajne Rožanske kukove, bogatstvo, ljepotu i osebujnost oblika tog dijela visokog Hrvatskog krša. Dok su prije Velebit i dinarski krš značili za planinara neizrecivu muku bez vode i stana, danas su nove planinarske kolibe i novi putovi sveli hod po najtežem dijelu visokog Velebita na ugodnu i nenapornu zabavu dopuštajući potpuno alpinističko, estetsko uživanje i lagodno znanstveno razmatranje svih važnih detalja, vidika, oblika, efekata, svjetla, flore, faune, geoloških i etnografskih osobitosti."

Staza je, osim lijepog okružja kroz koji vijuga, ujedno i graditeljsko remek-djelo, o kojemu nam je profesor Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. Rene Lisac kazao: "Osim impresivne suhozidne konstrukcije, izvedene u složenim uvjetima, može se reći jednog od najnepristupačnijih područja planinskog krša Hrvatske, Premužićeva staza predstavlja majstorstvo i graditeljski fenomen iz niza drugih razloga. Za razliku od većine planinarskih staza, koje traže izravniji put do cilja, linija koju su Ivan Krajač i Ante Premužić nekoliko godina pomno zamišljali drži se izohipsi uz izrazito blage nagibe. Time ona posebno u zoni Rožanskih kukova izrazito vijuga, oplakuje atraktivne vertikale jama i kukova, hvata izložena sedla i klance. Uspješno u cjelini trasirati ovakvu stazu blagog nagiba kroz teško sagledivi labirint kukova, istovremeno uhvatiti najatraktivnije kraške detalje, i ponekad gotovo umjetničkom manirom uklopiti se u konstantno promjenjivi ambijent, zaista je majstorsko djelo. Uz konstrukcijske i prostorne kvalitete, izgradnja Premužićeve staze imala je i vrijednu društvenu komponentu. Uključivanje lokalnih ljudi, radnika iz Podgorja, donijelo im je važan izvor prihoda i olakšalo preživljavanje u teškim vremenima."



Uz Premužićevu stazu, a ispod Pasarićeva kuka, koji ime nosi po hvarskom libertarijancu Josipu Pasariću, nalazi se Rossijeva koliba, planinarsko sklonište upečatljivog izgleda sagrađeno 1929. godine. Nazvano je po istraživaču velebitske flore Ljudevitu Rossiju. Zahvaljujući inicijativi entuzijasta, nekada vlažna i derutna koliba, zbijena niskim stropom, potpuno je obnovljena i opremljena. Nestalo je i smeće koje smo prije često skupljali u crne vreće i nosili do Planinarskog doma Zavižan. Osim što je Zavižan omiljena destinacija planinara, on je i najsnježnija, najmaglovitija i najvjetrovitija meteorološka postaja s najnižom temperaturom u Hrvatskoj. O njoj se četrdeset godina, sve do umirovljenja, brinuo upečatljivi domar i vremenski motritelj Ante Vukušić. Ono malo slobodnog vremena što mu je ostajalo koristio je za branje ljekovitog bilja i smislene šetnje po prirodi. A u tom dijelu osim opisanog krša Rožanskih i Hajdučkih kukova, postoje i druga potpuno neprohodna područja na koje ljudska noga nikad nije kročila. Velika su vrijednost prije svega bukove šume koje su zbog nepristupačnog terena do danas ostale gotovo nedirnute. Zbog svoje izvornosti, geografskog položaja, starosti i veličine, bukove šume u Sjevernom Velebitu i Paklenici upisane su na UNESCO popis zajedničke svjetske baštine. Treba izdvojiti da u tim šumama živi pet od devet europskih vrsta djetlića, koji su ovisni o mrtvim i starim stablima jer se hrane ličinkama kukaca koje žive ispod kore, a gnijezda dube u natrulom drveću. Djetlići sprečavaju da se kukci koji se hrane drvom i štete stablima pretjerano namnože. U starim dupljama djetlića gnijezde se brojne druge vrste ptica. Među stanovnicima duplja je i šest vrsta sova, ali i nekoliko vrsta šumskih šišmiša, koji se u njih sklanjaju danju, a u njima čuvaju i mlade.

Osim šuma, na Sjevernom Velebitu ima i travnjaka. To nisu prirodni travnjaci, a nazivaju se i rudinama. Glavninu velebitskih travnjaka stvorili su ljudi koji su neplanski krčili šumu stvarajući prostor za napasanje stoke i proizvodnju hrane. Stoka je gaženjem i ispašom sprječavala rast drvenastih vrsta, a one koje bi ipak uspjele izrasti, ljudi su sjekli. Time je bilo onemogućeno da prostor travnjaka ponovno preuzme šuma. Danas su pašnjaci prazni, zarasli su vrtovi i razrušeni pastirski stanovi. Stočarstvo, nekada glavna djelatnost, sa sjevernog Velebita je potpuno nestalo jer ljudi više ne žive u planini i od planine, tako da i travnjaci polako nestaju.

Najljepše travnato mjesto na području NP Sjeverni Velebit, uz Mirovo je Veliki Lubenovac. To je travnata planinska kotlina na nadmorskoj visini oko tisuću tristo metara okružena Rožanskim i Hajdučkim kukovima na sjeveru, vrhovima Malim i Velikim Kozjakom na istoku, a Goljak i Vučjak su na jugu i zapadu. Nekoć je Lubenovc u ljetnim mjesecima bio vrhgorsko pasište stočara. I danas se tamo nalaze ostaci još pedesetak ljetnih stanova, suhozida, šterni i bunara. U središtu livade nalazili su se torovi za stoku, a prsten stanova po rubu činio je ogradu i zaštitu. Na Lubenovcu je ostao sačuvan i izvor vode Ruja, koja je u prošlosti služila za napajanje stoke. Prema predaji se na Kosi, u blizini Ruje, nalazilo i antičko groblje, a Ruja se nalazila i na starom "rimskom" putu i vlaki.

Veliki Lubenovac dobro je polazište za planinarske ture u Rožanske i Hajdučke kukove, kao i na jedan od najljepših vrhova Velebita - Veliki Kozjak. Od svega su najzanimljiviji zimski usponi po njegovim zasnježenim jarugama. No i ljeti, dok u primorju i na podima prži sunce, penjanje i planinarenje po Velikom Kozjaku je relaksirajuće. Danas je zbog pristupačnosti na Velikom Lubenovacu sve više turista u potrazi za izgubljenom jednostavnošću i plemenskim zajedništvom o kojemu je Ivica Miškulin, velebitski svirač iz Marame, nekom kroničaru jednom kazao: "Sve se radilo zajednički i u dogovoru, ljudi su se udruživali, poštivali i sve dilili." Nekad bilo, sad se spominjalo!

{embed_infobox_gray}248233{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}248234{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}248235{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}248236{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}248237{/embed_infobox_gray}