Ovoga svibnja obilježava se 30 godina otkako je Hrvatska postala punopravna članica Ujedinjenih naroda, 22. svibnja 1992. Taj važan datum u New Yorku je već i obilježen, kada je izražena i snažna solidarnost i potpora Ukrajini. Na svečanost se odazvalo više od 50 veleposlanika i brojni drugi diplomati akreditirani pri UN-u. "Moramo se prisjetiti, 1992. i Hrvatska je imala dio svog teritorija okupiran. I zato je Hrvatska solidarna s Ukrajinom. Ne zaboravimo i to, Ukrajina je bila prva država članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Republiku Hrvatsku, 11. prosinca 1991.", rekao je tom prigodom Ivan Šimonović, hrvatski veleposlanik pri UN-u.

Inače, ulazak u UN smatra se vrhuncem procesa međunarodnog priznanja i krunom hrvatske samostalnosti i državnosti. Prve godine članstva bile su obilježene diplomatskim naporima da se agresija na Hrvatsku što prije okonča, potom osigura mirna reintegracija okupiranih područja i puna teritorijalna cjelovitost i suverenitet, a u idućem razdoblju slijedila je afirmacija na svjetskoj političkoj sceni. Hrvatska je, kao mlada država, relativno brzo uspjela osigurati svoje sudjelovanje u radu svih ključnih tijela UN-a članstvom u Vijeću sigurnosti i Vijeću za ljudska prava te nekoliko puta i u Gospodarskom i socijalnom vijeću te Komisiji za izgradnju mira. Hrvatska je aktivna sudionica brojnih važnih procesa, od reforme Organizacije, uključujući rad Opće skupštine i način izbora glavnog tajnika, donošenja UN-ove Agende 2030 za održivi razvoj pa sve do nedavnog koordiniranja globalnih napora u suočavanju sa svim aspektima krize izazvane pandemijom COVID-19. Hrvatska namjerava i dalje pridonositi djelovanju UN-a - od očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti te jačanja međunarodnog prava do promicanja međunarodne suradnje na rješavanju ekonomskih, socijalnih, kulturnih i humanitarnih izazova, uključujući zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

No gdje je hrvatska vanjska politika danas? Ono što prvo bode oči u posljednje vrijeme sve su sami diplomatski skandali predsjednika Zorana Milanovića, koji bi trebao biti prvi koji štiti ugled države kojoj je na čelu. Naročito što mu je to, uz obranu i nacionalnu sigurnost, još jedna od važnijih ustavnih ovlasti. Točnije, u Ustavu u članku 99. jasno se precizira kako "Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike". Ali Milanovićevi istupi o ruskoj agresiji na Ukrajinu, u kojima je zauzeo "proruski stav", izvrijeđao Ukrajince i eksplicitno najavio da neće dopustiti nikakav angažman pripadnika Hrvatske vojske u tamošnjim događajima (što se naravno od RH i ne očekuje, jer NATO ne želi zaratiti s Rusijom, ali to ZM-a ne sprječava da "lupne i ostane živ"!), svjedoče da kvalitetne suradnje jednostavno nema. I prema većini političkih analitičara, ukrajinska kriza dodatno je naglasila ono što je već više od dvije godine očito - da Pantovčak i Banski dvori ne da ne surađuju "u oblikovanju i provođenju vanjske politike" nego se nerijetko nalaze na suprotnim stranama, od tehničkih pitanja, poput dogovaranja o veleposlanicima, do puno važnijih tema, kao što je strategija prema pojedinim državama, recimo, Bosni i Hercegovini, o kojoj razmišljaju slično, ali djeluju potpuno suprotno. Iz Vlade pokušavaju smiriti strasti, ali bez uspjeha. Sve je eskaliralo kada je Milanović izjavio kako "Ukrajini nije mjesto u NATO-u, a da iza ozbiljne krize prije svega stoji dinamika američke unutarnje politike". Zatim je sve začinio optužbom prema kojoj je Europska unija potaknula "državni udar" u Ukrajini kojim je 2014. zbačen proruski predsjednik Viktor Janukovič, zbog koje je dobio otvorene pohvale Putinova režima. Stoga se postavlja i pitanje koliko je vanjska politika Ureda predsjednika konzistentna ili je uglavnom riječ o njegovu trenutačnom raspoloženju, jer on nerijetko nastupa svađalački, što najčešće izaziva probleme. Osim toga, nerijetko mijenja i mišljenje.

U kontekstu svega što se događa, Branko Caratan, politolog i nekadašnji veleposlanik, podsjeća kako je Hrvatska članica NATO saveza, što podrazumijeva usklađivanje političkih stavova. Nadalje, najnoviji diplomatski skandal i brojne reakcije Milanović je izazvao izjavama da je finsko i švedsko traženje članstva u NATO-u opasna avantura! Priključenje tih dviju zemalja NATO-u Milanović uvjetuje promjenom izbornog zakona u BiH, te u suprotnom najavljuje hrvatsku (svoju!) blokadu njihova ulaska u NATO. "Njegovu su izjavu citirali svi važniji mediji članica NATO-a i izrazili zabrinutost jer ljudi misle da je, ako je to rekao predsjednik, Hrvatska promijenila svoju vanjsku politiku. Mi se sada zbog njegovih izjava moramo opet crvenjeti", izjavio je Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih i europskih poslova. Milanović svojim porukama izaziva međunarodnu štetu, smatraju i analitičari. "Nemojmo zaboraviti da je premijer Plenković jako bio eksponiran oko Ukrajine, puno prije nego što je Ukrajina eskalirala. I Milanović je uvijek to ismijavao. On taj osobni jal i nepodnošenje toga da Plenković dobro stoji vani prenosi na cjelokupnu hrvatsku politiku te izjave prema van. To ne bi trebao raditi", upozorio je politički analitičar Krešimir Macan.

A evo što je o situaciji u BiH, nakon nedavne odluke da se raspišu izbori, između ostalog, kazao hrvatski premijer: "Bez izborne reforme u Bosni i Hercegovini neće se omogućiti legitimna zastupljenost konstitutivnih naroda niti funkcionalnost institucija BiH", tvitao je u srijedu Andrej Plenković. "Nakon raspisivanja Općih izbora u BiH, s Draganom Čovićem o daljnjim naporima za ostvarivanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, kao i važnosti jedinstva HNS-a BIH", napisao je premijer u objavi na Twitteru uz fotografiju s Čovićem, predsjednikom HNS-a BiH. Predsjednik Zoran Milanović premijeru je u srijedu u dopisu predložio da se sazove sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost zbog opasnosti da Hrvati u Bosni i Hercegovini neće moći birati svoje predstavnike u tijela vlasti.

Sve je dakle "zakuhalo" Središnje izborno povjerenstvo BiH (SIP) koje je većinom glasova donijelo odluku da se opći izbori u BiH provedu 2. listopada temeljem odredbi postojećeg izbornog zakona. Predsjednik SIP-a Suad Arnautović ocijenio je da bi odgoda izbora zbog nepostizanja političkog dogovora o izbornoj reformi predstavljala kršenje temeljenih prava građana BiH, odnosno kako nikome nije dopušteno "oteti pravo biračima" da svake četiri godine izađu na izbore i glasaju.

Što se pak situacije u Hrvatskoj tiče, Plenković je poraznom ocijenio dvogodišnjicu mandata predsjednika Milanovića, optuživši ga za štetno i toksično ponašanje. "U području vanjske politike - štetno, izolirano. Doprinos boljitku bilo kojeg segmenta hrvatske države - nula", kratko je rekao Plenković. O Milanovićevim istupima, da se vratimo ponovo na njegovu retoriku, analitičari također ističu: "Mislim da su sve te izjave ponajprije sračunane za pribavljanje podrške u Hrvatskoj, kao i da su osobni razlozi i izrazita nesnošljivost prema premijeru i HDZ-u daleko važniji motiv u predsjednikovu djelovanju negoli interesi Republike Hrvatske. Ti motivi dominiraju nad sadržajem njegovih poruka. Mnogo toga što je on rekao zapravo je točno, no kontekst tih rečenica čini ih manje važnim u odnosu prema njegovoj glavnoj namjeri", kaže nekadašnji veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević. Želimir Brala, nekadašnji diplomat u Brazilu i veleposlanik u Portugalu i Angoli, ističe kako za malu zemlju može biti pogubno ako u međunarodnim odnosima ne govori jednim glasom, jer "teško da će je itko ozbiljno shvaćati".



Bilo kako god, sreća je što Milanović nije jedini koji kroji hrvatsku vanjsku politiku. Tu su naravno i Vlada i premijer, čiji su stavovi poprilično jasni. Kada je riječ o BiH, Srbiji i drugim državama u regiji, RH se zauzima za njihovo pristupanje EU-u. Iako Hrvatska s jedne strane taj proces jako podržava, s druge ima niz otvorenih pitanja i sa BiH i sa Srbijom. Nadalje, o vanjskoj politici može se govoriti imajući u vidu i sve na čemu se radilo godinama i što je učinjeno u prošloj godini. Spomenimo samo ukidanje viza za SAD, dolazak francuskog predsjednika u Hrvatsku s ugovorom za borbene zrakoplove, ispunjene kriterija za Schengen, kao i uvođenje eura. Sa SAD-om daleko su odmaklnui i pregovori o ukidanju dvostrukog oporezivanja. Hrvatskim se državljanima odlukom švicarske vlade od 1. siječnja 2022. otvorilo tržište rada te bogate zemlje, čime su postali izjednačeni s građanima ostalih članica EU-a. Hrvatsku je prvi put posjetio i neki španjolski premijer - u listopadu je u glavnom gradu boravio Pedro Sanchez. Početkom srpnja stigla je i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, koja je donijela pozitivnu ocjenu za hrvatski Nacionalni plan oporavka i otpornosti, vrijedan 47,5 milijardi kuna. Hrvatska je time postala najveći primatelj iz Mehanizma za oporavak i otpornost, središnjeg elementa europskog plana za ekonomski oporavak. Hrvatska je sa Slovenijom i Italijom pokrenula inicijativu o zajedničkoj zaštiti Jadranskog mora. Rim i Zagreb odlučili su proglasiti isključivi gospodarski pojas, a u taj proces uključili su i službenu Ljubljanu iako nisu imali tu obvezu.

Sve u svemu, gledajući širu sliku RH u EU-u i svijetu danas, napose u kontekstu njezine vanjske politike, slobodno se može zaključiti da Hrvatska ipak, sumnjičavcima usprkos i Milanoviću unatoč, uz pojačanu diplomatsku aktivnost niže bitna vanjskoplitička postignuća. To je zapravo teško i nemoguće ignorirati, podcjenjivati i opstruirati, makoliko se neki iz petnih žila upirali tvrditi suprotno. Cinik bi rekao da politika jest umijeće mogućeg, ali i nemogućeg ako se njome, politikom, bave netalentirani tipovi... Ili kako je to rekao George Jean Nathan: Nevolja s političarima je u tome što previše govore, premalo slušaju i uopće ne stižu misliti! Svaka sličnost s nekim od naših političara je (ne)namjerna...

{embed_infobox_gray}249314{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}249315{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}249316{/embed_infobox_gray}