U globalno umreženom i digitaliziranom svijetu, senzacionalistička medijska prezentacija stvarnosti u kojoj su uključeni različiti aspekti života uključujući i politiku, dominantna je više nego ikada. U širem komunikacijskom smislu, što takva medijski posredovana stvarnost kazuje o društvu u cjelini, jesmo li doista postali "ovisni" o medijski posredovanoj slici stvarnosti, u kojoj su i pandemija (na zalazu) i rat (u eskalaciji) postali pogonsko gorivo za ovodobno društvo spektakla... pitali smo prof. dr. sc. Domagoja Bebića s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

- Svaki pojedinac ima dnevno od četiri do 10 sati koje je voljan odvojiti za informiranje. U to vrijeme ubrajamo sve što radimo: radio, tisak, TV i, najvažnije u 21 stoljeću - mobitel. A na mobitelu se informiramo i snalazimo preko navigacije. Dakle, medijsko korištenje postalo je točno onakvo kakvo mi želimo, svatko od nas pojedinačno. Ako želite čitati vijesti, izvolite; listati TikTok, zašto ne; YouTube, može; poruke, dapače; kupiti novu majicu, apsolutno! Ta naglašena individualizacija dovela je do toga da više nitko nikome ne može reći, nametnuti, koje sadržaje treba pratiti, tako da možemo reći da je društvena komunikacija izrazito oslabjela. Društvo će tako teško ili nikako moći postaviti ili voditi javnu raspravu o bilo kojem pitanju jer dok su svi udubljeni u vlastitu komunikaciju, trgnuti ih, odnosno privući im pažnju, postaje nemoguća misija. Bolji posao oko privlačenja pažnje za stvari koje su važne u društvu rade korporacije i tvrtke nego javni servisi. Elon Musk je s Teslom promovirao električni automobil, kod nas imate tvrtke koje promoviraju malo poduzetništvo, žene poduzetnice, pa čak i pivske kompanije koje promoviraju toleranciju, ali i domoljublje.

Iz takve perspektive, "privlačenja pažnje" i ograničenog vremena za informiranje, politika, političke teme, teme od javnog interesa jako loše prolaze jer su to sadržaji koje (prema istraživanjima Reutersa) ljudi izbjegavaju u sve većem broju, poglavito u Europi, jer im "narušavaju raspoloženje". Upravo zbog toga političari su, načelno govoreći, u još gorem položaju pa moraju raditi "viralne" stvari - "vikati", napadati i slično da bi dobili pažnju dok su konsenzus i deliberacija zaboravljeni pojmovi ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Mediji biraju upravo viralne sadržaje za svoje čitatelje jer druge publika neće čitati, samim time i njima se smanjuje publika, ali i zarada.

Kad se radi o komunikacijskoj stvarnosti trećeg desetljeća aktualnog 21. stoljeća, puno se posljednjih godina govori i o viralnom komuniciranju. Kakav je to zapravo fenomen, što ga karakterizira...? Na FPZG-u predajete tu temu...

- Kao što sam napomenuo, viralno komuniciranje nastalo je iz nužnosti, potrebe za privlačenjem pažnje. Iz takve viralne komunikacije stvara se i fenomen medijske polarizacije koja publikama predstavlja isključivo dva stava prema bilo kojem fenomenu - za i protiv. Tako su tijekom pandemije dominirali izvještaji o maskerima i antimaskerima, vakserima i antivakserima za koje će se u međuvremenu pokazati prema studijama - da uopće ne postoje kao grupe. Oko bilo kakve inicijative u društvu u medijima se stvara ono što sociolozi nazivaju plemenima koja imaju samo dva odgovora DA ili NE. No opet ostaje problem vremena, tako da, nažalost, pažnja ovisi o temama koje su u trendu, odnosno "trending" teme. U pravu ste, kako ste već napomenuli, da se priča o svemu, i o ozbiljnim temama kao što je Ukrajina, ali i o "šamaru na Oscarima", no kada određena tema ispadne iz trenda, društvo se prebacuje na iduću bez obzira na to koliko je tema važna.

Odnosi s javnošću i novi mediji, kakvo je tu stanje danas? Koje su dobre, a koje loše stvari, što preuzima primat u općem društvenom kontekstu? Fake newsa i politizacije svega i svačega je i dalje puno više nego što bi to bilo "normalno"...

- Uglavnom, medijski pejzaž 21. stoljeća toliko je bogat da imate velik broj alata i toliko različitih perspektiva na medijske razvoje, pa tako i metaprostore u kojima će svakako dio ljudi izvršavati profesionalne zadaće ili slične stvari. Danas živimo u uvjerenju da oko većine stvari koje čitamo i slušamo mora postojati određeni konsenzus što je "istina", a što ne, odnosno što je fake news. U 21. stoljeću to je silno teško. Zato u slučaju platformi, društvenih medija, nema postavljenog standarda koji jednostavno može pregledati i riješiti, odnosno odrediti "istinitost" algoritama, nego iza platforme mora stajati pristrana osoba, pojedinac, individua, koja odlučuje odgovara li nešto ili ne "standardima zajednice". Ne smijemo zaboraviti da postoji više stvarnosti, odnosno u situacijama kada se od šire zajednice očekuje mišljenje o određenoj temi, za jednu skupinu situacija može biti izrazito opasna, a za drugu potpuno bezopasna, razlog tome je ponovno individualna medijska prehrana i različiti izvori vijesti i informacija.

Uzimajuće sve u obzir i gledajući širu sliku, može li se i u kontekstu "društvenih medija" govoriti i o "trendu" politizacije svega i svačega, uključujući i koronakrizu i ukrajinski rat...?

- Spomenute teme svakako su od šireg, javnog interesa. Ali, kao što sam rekao, kako bi se u današnjem medijskom okruženju privukla pažnja na određene teme, mediji i uključeni akteri čine sve kako bi tu pažnju i dobili, pa makar to značila i politizacija, zahuktavanje tema koje nisu nužno politički nastrojene. (D.J.)