Iliberalizam je pojam usko vezan uz populizam, i to desni populizam. Iako je snažna i važna marksistička kritika liberalizma, ipak je pojam iliberalizma vezan uz desne političke opcije koje ističu pravo da većina kroz institucije nameće svoje religijske i nacionalne ili etničke identitete, dakle, ne kroz javni prostor široko shvaćen kao prostor vlastite manifestacije, nego kroz političke institucije i političko uređenje - kaže dr. sc. Nebojša Zelić, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci i predstojnik Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci te dodaje:

- Iliberalna demokracija zapravo podrazumijeva da je jedino važno da postoje demokratski izbori, a da je jednako legitimno hoćemo li se na njima izabrati autokratski vođe koji će gušiti slobodu medija, civilno društvo, ograničavati prava i društveni status manjina te podrediti pravosuđe, ili ćemo izabrati političke opcije koje potiču pluralizam i toleranciju, poštuju građanske slobode, neovisno djelovanje institucija i političkih procedura. Moramo se zapitati je li uopće vrijedna demokracija bez liberalnog okvira.

Ako se za liberalne demokracije može reći da su politički poredci u kojima se kontinuirano traži kompromis između liberalnog individualizma i demokratskog kolektivizma kako to, između ostaloga, navodi Fareed Zakaria, što bi onda predstavljale iliberalne demokracije koje odnose problematiziraju i kakva rješenja zagovaraju?

- U srži liberalne demokracije ideja je da postoje stvari o kojima se ne može odlučivati pukom većinom. Postoji prostor osobnih sloboda koje su zaštićene ustavom, bio on pisani ili nepisani dokument, u kojem su navedene vrijednosti koje se odnose na sadržaj prava, ali i na procedure na koji se način donose odluke. Što se više narušava taj osobni prostor pojedinaca i procedure daje se veći prostor samovolji onima na vlasti koji se predstavljaju kao glas većine. Nemojmo smetnuti s uma da društvo može biti i demokratsko i totalitarno, ako većina tako odluči. Liberalni individualizam nije egoizam i gledanje svog vlastitog interesa, nego podrazumijeva to da se svaku osobu treba poštivati jednako, da se poštuje dostojanstvo svake osobe i da ne može nijedna osoba biti podređena volji većine bez valjanog razloga. Ovako shvaćeni individualizam ne izvlači pojedinca iz društva, nego samo inzistira na odijeljenosti života svake osobe. Društvo nije homogena grupa, nego skup pojedinaca, ono je uvijek pluralno. Prema tome, temelj liberalno-demokratske pripadnosti nije etnički ili religijski identitet, nego zajedničke političke vrijednosti i institucije koje te vrijednosti štite. Iliberalne demokracije upravo poriču te temeljne postavke liberalizma i prikazuju većinu kao društvo koje onda ima pravo odlučiti tko tome društvu pripada i koje ima pravo u potpunosti podrediti institucije sebi. Takve se politike temelje na politikama straha od drugih i na proizvodnji nekakve ugroženosti većine od manjine. Ono što oni zovu ugroženost zapravo je pluralizam i građanska i politička jednakost koja ne može ovisiti o brojnosti.

Koliko suvremene političke procese na razini Europske unije karakterizira "trend" iliberalne demokracije? Može li se u te okvire svrstati Orban u Mađarskoj, aktualna vlast u Poljskoj, Erdogan u Turskoj, Vučić u Srbiji...?

- Naravno, svi koje ste naveli pripadaju u predstavnike ilibirelane demokracije, iako je Orban, koliko mi je poznato, prvi upotrijebio taj termin. I to je učinio pred Angelom Merkel, čiji je izraz lica sve rekao što ona misli o tome. Budući da Merkel dolazi iz Njemačke, vrlo je svjesna svoje povijesti i toga da je Hitler došao na vlast demokratskim putem, i to nakon što je u Weimaru uspostavljen jedan vrlo pristojan ustav. To nam, naime, pokazuje da ako većina ne prihvaća liberalno-demokratske vrijednosti nijedan ustav ih neće spriječiti da odvedu društvo u moralnu katastrofu. Europska unija predugo tolerira takve političare i njihov je odgovor vrlo mlak. Čini mi se da je zadnji strogi odgovor Europske unije prema takvim opcijama bio prije dvadesetak godina, kada su bili spremni izolirati Austriju ako Jorg Haider uđe u vladu. I tada je Haider govorio kako EU ne poštuje demokraciju, ali su očito u EU-u imali druge vrijednosti, osim broja glasačkih listića. Sada je Orban rado viđen u Europskoj uniji, Merkel je dolazila u prijateljske posjete Vučiću… Sigurno će i situacija s Rusijom dati vjetar u leđa iliberalnim demokratima koji su se okrenuli protiv Putina, poput Janše i Morawieckog. Ali u trendu iliberalne demokracije nemojmo gledati samo istočnu Europu, tu je i Salvini u Italiji i LePen u Francuskoj, desni populizam izvukao je Veliku Britaniju iz Europske unije. Uglavnom, nije problem samo u zemljama koje nemaju povijest liberalno-demokratskog uređenja.

Je li iliberalna demokracija put prema autokratskom obliku vladavine jakih lidera, put prema ukidanju trodiobe vlasti i stavljanje cjelokupnog društvenog života pod kontrolu države? Za razliku od autokratskih režima, u iliberalnoj državi stranka još traži potvrdu na izborima... Vaš komentar?

- Da, zato je i iskovan termin elektoralna autokracija. Formalni legitimitet dobiva se na izborima, a političko djelovanje izabranih vođa je autokratsko. Time se gubi i sama vrijednost demokracije. Ne postoji neki mehanizam koji će održati liberalnu demokraciju ako je većina ne želi i ako se stvori opcija koja će ne tom valu zajahati. Ideja kontrole ovdje je jako ilustrativna. Ovi koji se danas nazivaju suverenistima upravo se pozivaju na ponovno preuzimanje kontrole naroda od EU birokrata, ali samo zato da još veću kontrolu dobiju oni koji vladaju nacionalnim državama. Naravno, krivnja leži i u samim liberalnim demokracijama, jer su mnoge dopustile velike socijalne i ekonomske nejednakosti i stvorile osjećaj nesigurnosti. Liberalna demokracija ne može pružiti slobodu samo u formalno pravnom smislu, nego treba pružiti ljudima osjećaj slobode u ostvarenju svojih mogućnosti, sloboda je i socijalna mobilnost i dostojanstven život. Liberalna demokracija može održati svoj politički okvir jedino unutar ekonomskog uređenja koje će drastično smanjiti nejednakosti i koje neće dopustiti da postoje građani drugog reda. Najveći liberalni filozof dvadesetog stoljeća John Rawls, vrlo je jasno rekao da pravednost traži uređenje koje je mnogo snažnije od skandinavske države blagostanja, pa čak i liberalni socijalizam - nešto što danas mnogi smatraju oksimoronom, ali to je zato jer se pojam liberalizam usko veže uz ekonomski liberalizam, a ne uz politički.

Kakvo je stanje s iliberalizmom u Hrvatskoj? Dok je još bio važan čimbenik u Saboru, Živi zid se zalagao za iliberalnu demokraciju, a sudeći prema onome što čine i zagovaraju, za ideje iliberalizma vežu se i Most, Suverenisti, Domovinski pokret, s obzirom na to da i od njih slušamo mantru o tome da je volja većine (referendumi) ta koja mora biti zakon i Ustav, da iliberalistički model privilegira vlastiti državni put...

- Ideja iliberalne demokracije u Hrvatskoj je vrlo živa od osamostaljenja. Tuđman sigurno nije bio liberalni demokrat, HDZ se oduvijek ponašao kao čuvar etničkog i religijskog identiteta, a i korupcija i svojatanje institucija u skladu su s tim nedostatkom ideje općeg dobra. U trenucima kada HDZ daje privid nekog desnog centra unutar granica liberalne demokracije, pojavljuju se stranke poput Mosta, Suverenista i Domovinskog pokreta, koji onda preuzimaju retoriku i misiju HDZ-a iz devedesetih. Iz tih stranaka dolazi cijeli katalog iliberalnih demokracija - veličanje Putina, furanje na Orbana, politike straha prema imigrantima, ugroženost većine od pluralizma, ideja dobrog građanina kao Hrvata i katolika, ideja demokracije kao pokazivanja snage većine itd. Pa čak i kada imaju legitiman razloga za negodovanje, kao što je način upravljanje pandemijom od strane vladajućih, oni će to spojiti zajedno s iracionalnim antivakserstvom, poricateljima korone i suludim tezama kako narod treba upravljati pandemijom. Ideja kako većina treba pokazivati manjini gdje joj je mjesto preko ustava, ušla je u javni prostor referendumom o braku iz 2013. godine i ove stranke još uvijek jašu na tom valu.

Zaključno, uzimajući sve u obzir, kakva je budućnost iliberalne demokracije u Europi, napose EU-u?

- Nažalost, čini mi se da je budućnost iliberalne demokracije sjajna. Čini mi se da će liberali uskoro postati kao marksisti 90-ih godina 20. stoljeća, kada su uvjeravali sve da ovo što se raspada nije nikad niti trebalo tako izgledati. Liberali mogu uspjeti samo ako ozbiljno shvate krizu liberalne demokracije, ako prestanu s visoka gledati na glasače iliberalnih opcija i prihvate svoju krivnju za devalvaciju liberalnih vrijednosti slobode, jednakosti i solidarnosti. Naravno, prvi korak je da se počnu braniti od onih koji pojam liberalno vežu uz mantru o privatizaciji i slobodnom tržištu kao rješenju svih problema. Drugim riječima, ekonomski liberalizam uništit će politički liberalizam. Također, ponašanje prema imigrantima na granicama EU-a, kao što je i na hrvatskoj granici, ukazuje na to da ni EU ne prihvaća temeljne liberalne vrijednosti, a to su ljudska prava. (D.J.)