Sintagma "tihi kaos" 1 pojavljuje se tek pri samome kraju ovoga romana te, na najbolji mogući način, definira ovu uistinu majstorski napisanu knjigu 2. Doduše, moram priznati da postoji čitav niz mjesta u romanu koja su me, blago rečeno, dovodila do neke vrste čitateljskog ludila, zbunjenosti, iskrene nevjerice… Naime, u romanu "Tihi kaos" (Naklada Ljevak, 2021.) njegov autor Sandro Veronesi poigrava se s nekoliko različitih stilova pisanja, naizmjenice se izmjenjuju "visoki" i trivijalni stil pisanja. No i unutar njih postoji ozbiljna diferencijacija. Tako na samome početku romana imamo jednu gotovo tabloidnu priču o tome kako dva brata, Carlo i Pietro, inače glavni "junaci" romana, hrabro spašavaju od utapanja dvije njima nepoznate žene, priču koja ne nadilazi okvire jeftinih "hertz-romana", gdje dvojica japija/viteza, ne mareći za sve moguće opasnosti, spašavaju dvije "princeze"! I odlaze, bez ikakve pohvale drugih, dalje u nove avanture…

No poslije ovog bizarnog uvoda, gdje su braća sudjelovala u spašavanja dviju nepoznatih žena, slijedi ona "prava" priča - dok su oni spašavali, Pietru je upravo u tom trenutku umrla žena Lara, s kojom se, nakon desetak godina veze, trebao uskoro vjenčati. Pietro ostaje sam s Claudijom, svojom desetogodišnjom kćeri, "...i prilično (sam, nap. Z. K.) bogat. Posjedujem lijepu kuću u središtu Milana, mješanca foks-terijera po imenu Dylan, drugu lijepu kuću, koju dijelim s bratom Carlom (modnim dizajnerom, koji je još bogatiji od Pietra, televizijskog producenta, nap. Z. K.), na moru u Maremi (upravo u tom mjestu umrla je Lara dok su oni spašavali dvije utopljenice, nap. Z. K.), zatim crni Audi A6 3000 Avant (autor obožava ovakve i slične podatke, a voli se, tu i tamo, referirati na popularne pjesme, filmove…, koje je u nekim vremenima slušao, odnosno gledao, nap. Z. K.), s brdom skupe dodatne opreme, kojim se upravo probijam kroz milanski promet, vozeći svoju kćer Claudiju. Danas je, zapravo, prvi dan škole i Claudija kreće u peti osnovne", piše Veronesi.

Daljnji tijek romana pokazat će da je upravo taj dan, početak nove školske godine, bio presudan u životu toga junaka romana. On je, naime, odlučio da se ne vraća na posao, nego da svaki dan, od jutra do završetka školskog dana, čeka svoju kćer ispred škole. Pietro svjesno odlučuje da svoj životni prostor svede na svoj auto, boravi u njemu ako pada kiša i kada rješava uredske poslove, i minimalni prostor oko škole, obližnji park(ing), kafić… Sa svojom nesretnom i zbunjenom tajnicom komunicira isključivo preko mobitela, faxa, maila, a svi koji su, na ovaj ili onaj način, upućeni na kontakt s njime, poslovni partneri, brat Carlo, Marta, sestra njegove pokojne žene Lare…, prisiljeni su doći pred školu njegove kćeri. To je jedino mjesto na kojem on pristaje razgovarati s drugima! A razgovori su o svemu i svačemu, poslu, vjeri, obitelji, ljubavi, seksu…

I od toga trenutka, prvog dana nove školske godine, počinje ozbiljna rekapitulacija njegova života, od toga koje je sve djevojke u svojem životu poljubio, s koliko je njih spavao, koliko je puta prevario Laru, koja mu od tih djevojaka nije "dala" na prvome spoju, koje rock-grupe i pjesme je volio slušati… No upravo će tu njegovu odluku da svoj "životni prostor" svede na prostor ispred škole njegove kćeri početi koristiti i drugi, poslovni partneri, prijatelji, brat, šogorica, slučajni prolaznici…, tako što će se njemu početi ispovijedati. On postaje medij za slušanje tuđih "životnih priča"…

Neki od tih dijelova, ne svi, napisani su briljantno! Naime, nema nikakve dvojbe, Pietro je doživio strašan šok smrću voljene žene, s kojom se trebao vjenčati. Umjesto vjenčanja, njega čeka neizvjesnost, odgoj desetogodišnje kćeri, problemi na poslu, nova poslovna politika uprave, jer slijedi fuzija nekoliko velikih korporacija, neizvjesna budućnost, nesigurna egzistencija, čitav niz neriješenih i otvorenih odnosa iz prošlosti, zamršeni odnosi unutar vlastite obitelji, uz dementnog oca, tu su i vrlo čudni odnosi s bratom i šogoricom Martom, koja mu je bila ljubavnica (sic!) prije nego što je upoznao njezinu sestru, Laru…

U tom smislu posvema je u pravu književni kritičar s portala Shelf Awareness kada konstatira da je ovaj roman "poput književnog Fellinija (nije baš Amacord, ali ako bismo baš inzistirali, onda bi se pokazalo da je moguće pronaći određene sličnosti između tog filma i ovoga romana, nap. Z. K.), Veronesi oživljuje ljudsku komediju (doduše, "Tihi kaos" nije pisan stilom jednog H. de Balzaca, što je i razumljivo, jer nije moguće komparirati život u 19. stoljeću i život u 21., nap. Z. K.) veću od života, na način na koji bi se usudio samo jedan Talijan, podrugljivo duhovitu u lice strašnoj tragediji. Čitalačko iskustvo koje se ne smije prepustiti". I možda je ova posljednja konstatacija, da se radi o "neponovljivom čitalačkom iskustvu", i najveća preporuka za Veronesijev roman, koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

U posljednje vrijeme u svekolikoj hrvatskoj javnosti, pa tako i književnoj, popularni su “antikapitalistički tekstovi”. Ovaj neobvezni prikaz jednog zanimljivog romana, koji, između inoga, svjedoči i o bogatoj tradiciji “dobrog pisanja” naših južnih susjeda, svakako nije mjesto za neku ozbiljniju elaboraciju ove opsesivne teme o tome kako “bauk kapitalizma razara sve pred sobom”, kako “sve čvrsto pretvara u dim” 3 velikog dijela hrvatskih akademskih, političkih i književnih djelatnika, tih jadnih i bijednih “intelektualnih proletera”, ali moram reći da sam upravo u ovome romanu imao zadovoljstvo pročitati jednu autentičnu kritiku kapitalizma 4 i svega onoga što se uz taj fenomen vezuje, koja se prilično razlikuje od onoga što čitamo u tekstovima hrvatskih “antikapitalista”!

{embed_infobox_gray}252630{/embed_infobox_gray}