Kandijski rat ili Kretski rat jedan je u nizu mletačko-osmanskih ratova vođen u razdoblju od 1645. do 1699. između Mletačke Republike i saveznika Malteškog reda, Papinske države i Kraljevine Francuske protiv Osmanskog Carstva potpomognutog berberskim državama. Ratovalo se za otok Kretu (Kandija), mletački najveći i najbogatiji prekomorski posjed i otvorenu "rupu" u mozaiku osmanskih pretenzija u istočnom dijelu Mediterana.

Već prvih godina rata Osmanlije su osvojili cijeli otok osim dobro utvrđenog glavnog grada Herakliona. Budući da se osmanska opsada Herakliona odužila na više od dvadeset godina, glavne su se mornaričke bitke vodile za linije opskrbe, a sporedne bitke u okolnim krajevima poput Dalmacije, čiji su ljudi žrtvovani pod mletačkim ili osmanlijskim zapovjedništvom. Najčuveniji sudionik Kandijskog rata iz naših krajeva bio je Jusuf Mašković, poznat kao Silahdar Jusuf Paša. Rođen kao Josip Mašković u Vrani Pakoštane oko 1604. godine, bio je osmanski vezir i veliki admiral mornarice Osmanskog Carstva. U vrijeme Kandijskog rata predvodio je vojsku koja je osvojila grad Chanie i većinu Krete. Po povratku u Carigrad oženio je Fatmu Sultan, kćer sultana Ibrahima. Za miraz je dobio palaču Ibrahim-paše u središtu Istambula kao rezidenciju. Unatoč vojnim uspjesima i obiteljskom utjecaju, poradi dvorskih spletki velikoga vezira Mehmeda, izgubio je povjerenje sultana Ibrahima, koji ga je dao smaknuti početkom 1646. godine.

Kako god da je bilo, Mašković je stečeno bogatstvo uložio u gradnju velikog hana u rodnoj Vrani, do danas najznačajnijeg spomenika osmanske arhitekture u Hrvatskoj i najzapadnijeg spomenika svjetovne turske arhitekture u Europi! Podsjećamo, u osmanskom razdoblju gradska naselja s popratnim sadržajima razvijala su se uglavnom privatnom inicijativom tako da su imućni ljudi gradili vjerske, prosvjetne, humanitarne, trgovačke i ine građevine čije su održavanje osiguravali prihodima iz tih objekata. U takvim je naseljima središte privrednog života bilo čaršija, a ispred čaršije bio je han. Isprva su hanovi služili za odmor i prenoćište putnika kiridžija i njihovih karavana, a kasnije se u njih dolazilo trgovati i ćaskati. Nakon oslobođenja Ravnih kotara od Turaka, oni postaju vlasništvo Mletačke Republike, a Maškovića han biva dodijeljen obitelji Borelli, koja s tog mjesta upravlja cijelim Vranskim feudom. Do danas u hanu borave potomci Borellijevih radnika, obitelj Pelicarić, zahvaljujući kojima je ovaj spomenik očuvan od većeg uništenja. Potpuna restauracija Maškovićeva hana započela je 2013. Na temelju očuvanih ostataka obrambenih zidina i konaka rekonstruiran je izgled cijeloga objekta i on je s pomoću EU fondova potpuno obnovljen. Han je danas autentičan i reprenzetativan turistički objekt koji se nalazi u granicama Javne ustanove Park prirode Vransko jezero.

Podsjećamo i na to da je Vransko jezero najveće prirodno jezero u Hrvatskoj, površine 30,2 km2; dugo je 13,6 kilometara, a široko od 1,4 do 3,4 kilometra. Jezero je, zapravo, krško polje ispunjeno vodom, a po položaju prema razini svjetskog mora je kriptodepresija (-4 metra). Produženog je oblika i plitko, od dva do šest metara dubine. Močvarno područje kakvo danas vidimo je ostatak nekadašnje deseterostruko veće močvare Vransko blato, koja je sezala sve do mjesta Sveti Filip i Jakov. Vransko jezero proglašeno je Ornitološkim rezervatom 1983. i kao takvo pripada među najvrjednije zaštićene ekološke cjeline u Hrvatskoj te je uvršteno na listu važnih ornitoloških područja u Europi (Important Bird Areas in Europe).

Do sada je zabilježeno 256 vrsta ptica, 102 vrste ptica koriste rezervat u doba gniježđenja, kada visoka trska predstavlja idealno sklonište za njihova gnijezda i mlade ptice, a voda i kopno obiluju hranom. Zimi se od hladnoća tamo skrije osamdeset sedam vrsta zimovalica te se za sunčanih zimskih dana na otvorenoj vodi jezera može vidjeti i 100 tisuća ptica koje uz obilje hrane tu čekaju toplije dane. Tijekom jesenske i proljetne seobe na jezeru se zbog hrane i odmora zaustavi više od 140 vrsta preletnica.

Od 2013. Vransko jezero nalazi se na popisu svjetski važnih močvara kao najveće prirodno, boćato, stalno vodeno tijelo u Hrvatskoj od iznimne važnosti za brojne ugrožene i u Europi rijetke vrste ptica. Uz deltu Neretve najveće je močvarno područje istočne obale Jadranskog mora. Osim ptica, vrijednost parku daju i ribe, od kojih, kao i u ušću Neretve, jegulja zauzima najvažnije mjesto. Zbog u svijetu stalnog opadanja broja jegulja prouzročenog prekomjernim izlovom, u Vranskom je jezeru ta zagonetna riba strogo zaštićena. Nekada su jegulje lovljene na sve moguće načine, a od običnih tehnika zanimljive su kamene vrše koje se oko jezera još mogu vidjeti u izvornom obliku. Naime, od davnina su seljaci obrađujući zemlju uz jezero uočili da u vrijeme visokih vodostaja jegulje vole doplivati do korijenja maslina i usputnih šupljina u zemlji. Lovili su ih tako da su gradili jednostavne kamene vrše koje imaju oblik bunara. Kamen je slagan tako da se podzemni otvori sužavaju prema unutra pri čemu bi jegulje lako ulazile, a teško izlazile iz kamenih vrša, iz kojih bi ih seljaci jednostavno pokupili.

Od stalnih životinja u parku je zabilježeno ukupno petnaest vrsta puževa, šest vrsta školjkaša, sto trideset tri vrste pauka, od čega je čak petnaest vrsta prvi put zabilježeno u Hrvatskoj. Ima četrdeset dvije vrste danjih leptira, trideset tri vrste vretenaca, razne vrste trčaka, a od kralježaka prisutno je dvadeset vrsta slatkovodnih i morskih vrsta riba. Slatkovodnih vrsta ima desetak, ali su samo četiri autohtone. Osim jegulje, to su riječna babica, glavočić vodenjak i drlja. Što se tiče morskih riba, ima cipli. Vodozemaca je osam vrsta među kojima su strogo zaštićene gatalinka, šumska smeđa žaba, zelena krastača i žuti mukač. Gmazovi su posebnost Vranskog jezera i ima ih dvadeset vrsta. Gotovo ugroženi su barska i kopnena kornjača, četveroprugasti kravosas, crvenkrpica i crnokrpica. Prisutno je trideset sedam vrsta sisavaca. Ima divljih svinja, šišmiša, zečeva, lisica, lasica, jazavaca, divljih mačaka itd. Što se tiče biljnog života, prisutni su trščaci, šume hrasta crnike, šume alepskog bora, šikare i dračici te suhi travnjaci.

Voda u jezeru je bočata. Bočata voda je slana voda nižeg saliniteta od morske koja nastaje miješanjem mora s tekućom vodom ili kišnicom. Prije, dok još nije bila poznata debljina i sastav taloga u jezeru i dok se pretpostavljalo da tlo jezera izgrađuju propusni vapnenci, mislilo se da se jezero i izvori sole isključivo morskom vodom koja prodire u teren kroz Prosiku. Međutim, kasnijim istraživanjima postalo je gotovo sigurno da se bočati izvori u Vranskom polju zaslanjuju iz područja Biograda, i to kroz vapnence između dvije sinklinarne barijere sjeverno od Biograda. Kako god, danas turistička atrakcija, Prosika je kanal koji je prokopan 1770. radi melioriranja močvarnog i zaraslog Vranskog polja. Posao je započeo 1752. knez Franjo Borelli Vranski, a nastavili njegovi potomci. Kada je kanal prokopan, razina Vranskog jezera pala je stalno za tri metra, a vodeni val koji je tad nastao završio je do Betine na otoku Murteru. Prvotna širina kanala bila je četiri metra i bio je znatno plići nego danas. Kanal je omogućio preporod vranskog feuda. Krajem 19. stoljeća kanal više nije bio dovoljno propustan, pa su izvedeni novi radovi kojima je neznatno produbljen. Godine 1948. postavljen je konačni profil kanala širine osam metara i praga od 30 centimetara iznad mora. Na ušću Prosike u more instaliran je "depožit", od čega su danas ostali samo ostatci. Depožit je bio namijenjen za izlov migratornih vrsta, jegulje i cipla, te šarana u mrijestu. Na području Prosike, na najjužnijem dijelu Parka, uređen je posjetiteljski infocentar, lučica za privez brodova i u tradicijskom stilu obnovljena ribarska kućica.



Lutajući područjem shvatili smo da, iako je površinom mali, Park prirode Vransko jezero kao rijetko koje područje nudi puno raznolikosti. Dojmljivi su pogledi na morsku obalu i arhipelag, mediteransku močvaru, moguće je bicikliranje oko jezera, a posjet autentičnim ravnokotarskim selima neponovljivo je iskustvo. Tu je i prava povijest, koja se uz priče o Liburnima i Maškovića hanu iščitava i kroz nekoliko metara udaljeni stari grad Vranu. Ta je srednjovjekovna utvrda od 11. do 14. stoljeća bila sjedište velike crkvene i svjetovne moći u kojoj se u čuvala hrvatska kraljevska kruna i ostali simboli vlasti Hrvatskog Kraljevstva, radi čega je ugarski, a zatim dalmatinsko-hrvatsko kralj Koloman dolazio na krunidbu u Biograd na Moru, najbližu kraljevsku rezidenciju. Gradom su tijekom povijesti upravljali benediktinci, templari te vitezovi ivanovci, Mlečani i na kraju Osmanlije. Nakon rušenja tijekom Kandijskog rata stari grad Vrana nije vraćen u funkciju.

Sve u svemu, jedna divna priča prepuna prošlosti koja nagoni na razmišljanje i sadašnjosti koja pruža uživanje u viđenom i doživljenom. Park prirode Vransko jezero obvezna je desetinacija za sve one koji ne zaboravljaju prirodu i žele se prisjetiti priča iz davnina. Park prirode Vransko jezero izazov je za tijelo i duh i valja mu se prepustiti čistog srca i otvorenog uma...


{embed_infobox_gray}256324{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}256325{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}256326{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}256327{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}256328{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}256329{/embed_infobox_gray}