Od bahate uzrečice “Govori, bre, srpski da te ceo svet razume!” s kojom se susreo svatko tko je služio u vojsci bivše države, pa do izmišljanja bunjevačkog jezika i nijekanja hrvatskog, zapravo nije prošlo puno vremena. Nakon što 90-tih, uz pomoć rata, nije uspjela amputacija Hrvatske po crti Virovitica-Karlovac-Karlobag trenutno državno vodstvo u Beogradu stalno smišlja nove trikove kojima pokušava delegitimirati svoje susjede. Možemo reći kako Aleksandru Vučiću i društvu ne nedostaje ideja.

Tako smo proteklih tjedana mogli saznati kako hrvatska djeca u Vojvodini u srbijanskim udžbenicima uče da hrvatski jezik zapravo i ne postoji. Odgovarajući na službeni prigovor upućen s najviše hrvatske adrese na lokalnom balkanskom summitu u Brdu kod Kranja srbijanski predsjednik Vučić je u svojoj krajnje ciničnoj maniri rekao kako on tu ne može baš ništa učiniti jer je to stajalište znanosti. Autoritet na koji se poziva zove se SANU ili Srpska akademija znanosti i umjetnosti. Posrijedi je zloglasna institucija bez koje vjerojatno ne bi bilo ni krvave velikosrpske agresije tijekom 90-ih.

Srbijanski moćnik je, kako su prenijeli beogradski mediji, u povodu prigovora Zagreba obrazložio kako se prema podjeli koju je ustanovio SANU, slavenski jezici dijele na južnoslavenske, zapadnoslavenske i istočnoslavenske te dodao kako u toj podjeli nema hrvatskog jezika i da se ne radi ni o kakvoj uvredi. Dakle, u ovoj temi pobijedila je znanost, i to ne bilo kakva ljudska pamet, nego “srbijanska znanost”. To znači da je ovaj prigovor “argumentirano” odbijen jer se politika u svakoj normalnoj zemlji nema što miješati u znanost. Kada bi u pitanju bio neki drugi znanstveni autoritet svjetskog ili barem lokalnog ugleda ustrašeni i deklasirani vojvođanski Hrvati te puno manje zainteresirani Zagreb bi trebali zašutjeti. No, u ovom slučaju imamo posla sa SANU, jednom od ključnih institucija velikosrpskog nacionalizma koja je 1986. plasirala zlokobni ekspanzionistički dokument pod nazivom Memorandum. To je uskoro postao politički projekt Slobodana Miloševića, savezne vojske i raznih četničkih elemenata u namjeri da uz pomoć nasilja i pogroma ovladaju teritorijem zamišljene Velike Srbije. Upravo taj nacionalistički kontaminirani trust mozgova sebe sada stavlja u poziciju da arbitrira o tome postoji li hrvatski jezik ili je to samo nekakva lokalna izmišljotina zagrebačkih jezikoslovaca­. U spornom udžbeniku iz srpskog jezika za 8. razred osnovne škole piše da su južnoslavenski jezici bugarski, makedonski, slovenski i srpski, uz napomenu da Hrvati, Bošnjaci i pojedini Crnogorci posljednji spomenuti jezik nazivaju hrvatski, bosanski ili bošnjački i crnogorski. U srbijanskim medijima i tamošnjoj javnosti često se može čuti kako ne postoji ni hrvatski narod, koji je, kako kažu, izmišljotina Vatikana, Habsburške Monarhije i Kominterne. Ti isti tvrde kako su Hrvati ništa drugo nego na katolicizam prevedeni Srbi. Mogli bismo reći da je Beograd ostao zarobljenik svoje ružne prošlosti. Dovoljno je prisjetiti se nacionalističkog ideologa Vuka Karadžića i njegove krilatice “Srbi, svi i svuda” izrečene u pamfletu “Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona” iz 1849. Nijekanje drugoga nije ništa drugo nego želja za njegovim uništenjem! Tijekom srbijanske i crnogorske agresije 90-tih godina vidjeli smo tu golemu volju da se pretvori u prah i pepeo sve što nosi hrvatski predznak. Srbija se danas ubrzano naoružava. Oni koji kreiraju hrvatsku sigurnosnu i obrambenu politiku trebali bi itekako voditi računa o narastajućem srpskom nacionalizmu što također predstavlja potencijalno oružje. Ne treba tu puno pameti, sličan scenarij vidjeli smo i krajem 80-tih kada se stvar zakuhavala i tijekom 90-tih kada su razni tipovi kao što su Aleksandar Vučić, tada još potrčko (i raznosač gajbi s pivom) Vojislava Šešelja, ili Dragan Vasiljković alias kapetan Dragan provodili u djelo politiku koju je SANU osmislio, SPC blagoslovio, a Slobodan Milošević artikulirao. Nevjerojatno je s kakvim se šovinističkim žarom Beograd i danas razbacuje zlim idejama poput nijekanja jednog od službenih jezika Europske unije. Naravno da se takva Srbija neće nikada maknuti iz balkanske kaljuže u kojoj se sada kupa. Hrvatskoj bi trebalo biti u interesu s prvim istočnim susjedom uspostaviti pristojne i uljuđene odnose. Ono što obilježava naš odnos, bez obzira tko trenutno obnaša vlast u Zagrebu i Beogradu, nisu samo crne epizode međusobnog nijekanja i ubijanja, nego i brojne točke zajedničke suradnje i jezična bliskost. No, od trenutne ekipe u Beogradu naša tamošnja manjina kao i Hrvatska mogu očekivati samo nova neprijateljstva i neugodnosti.

Spomenuti skandal nijekanja postojanja hrvatskog jezika na razini enciklopedijske činjenice sastavni je dio novoproglašene politike “srpskog svijeta”. U ovu raspravu uključili su se i srbijanski mediji. Na jednom beogradskom portalu pročitali smo naslov: “Hrvati pobijesnili: Naš jezik srpski?” Samo nekoliko dana ranije mogli smo pratiti pravu šovinističku harangu protiv navodno novoizmišljenih hrvatskih riječi za ćevape i prsluk. Poanta je Hrvate ismijati i staviti ih u kontekst nekakvog bjesnila. Jedan raspojasani srbijanski akademik, Slobodan Remetić mu je ime, hrvatski jezik naziva “takozvanim”. Doslovce kaže kako hajka na srpski udžbenik “dolazi od onih čiji su pretci jedini na svijetu imali koncentracijski logor za djecu”. Zanimljivo da nitko u Hrvatskoj nije bijesan, nego zapravo tužan s obzirom na činjenicu kakve susjede imamo. Može li uopće Srbija bolje ili je ovo njezin znanstveni, intelektualni i moralni plafon? Je li dotični Remetić uistinu najviši domet srpske misli?

Ideološki supstrat za apsolutno nijekanje hrvatskog jezika je pamflet “Slovo o srpskom jeziku” objavljen 1998. u dnevnom listu Politika. U njemu se kaže kako su “srpskim jezikom govorili i govore etnički Srbi svih triju vjeroispovijesti - pravoslavne, rimokatoličke i islamske”. U pamfletu se još kaže da je “takozvani hrvatski književni jezik zagrebačka inačica srpskog književnog jezika”. Brojne četnikoidne besmislice iz tog pamfleta nastalog u vremenu velikosrpske agresije danas su dio službene politike Aleksandra Vučića! Nijekanje hrvatskog jezika, izmišljanje bunjevačkog i prisvajanje dubrovačke književnosti kao tobože srpske su najgnjusnije poruke što smo ih proteklih mjeseci i godina mogli čuti iz nama susjedne zemlje, s kojom smo dužni graditi mostove suradnje, ali teško da će ikakav dijalog biti moguć sve dok srbijanskom politikom kormilari suludi dvojac Vučić-Vulin.