ĐANA LUŠA
JEDNOSTAVNIJE JE BILO OSVOJITI DRŽAVU NEGO UPRAVLJATI NJOME
Pad Afganistana teško je jednoznačno interpretirati bez ignoriranja ključnih činjenica. Poraz je to koji objedinjuje više dimenzija, a svaka od njih, bilo da je riječ o povijesnoj, ekonomskoj, sigurnosnoj ili geopolitičkoj, govori za sebe. Prstom se pri tome donekle može uprijeti u sve aktere koji su imali utjecaj na razvoj situacije u glavnoj ulozi ili marginalno i zaključiti kako se radi o kolektivnoj krivnji. Međutim, potrebno je ipak izdvojiti one odgovornije među odgovornima, pri tome prvenstveno mislim na SAD i Zapad - kaže izv. prof. dr. sc. Đana Luša, prodekanica za nastavu Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:
- Prije svega riječ je o svojevrsnom "političkom bankrotu" Sjedinjenih Američkih Država. Sklapanje sporazuma između SAD-a i talibana u Dohi u veljači 2020. kontroverzna je odluka čiji se ishod odvija pred očima svjetske javnosti na ulicama države, za koju se često kaže da je i "Bog u njoj zastao kako bi zaplakao". Osvetničke akcije talibana prema podržavateljima zbačene vlade i savezničkih snaga, kaos na ulicama gradova, zatvaranje škola, oduzimanje prava ženama, svjedočanstva onih koji su imali sreće spasiti se, poput ženskog robotičkog tima, i u konačnici tragične slike s kabulskog aerodroma teško mogu ostaviti ikoga ravnodušnim. Zamislimo samo očaj i strah onih Afganistanaca koji su bili prisiljeni ostaviti život na trapu ili krilu američkog aviona ili majki koje bacaju svoju djecu preko žičane ograde u ruke američkih vojnika s jedinom željom - da dočekaju novi dan. Samo te slike dovoljne su da se svi zapitamo je li moglo drukčije. Oni koji su ostali, a čiji život nije direktno ugrožen, ostali su u državi koja mir nije vidjela pune četrdeset i tri godine.
Bidenova administracija odluku o povlačenju američkih snaga opravdava pozivajući se na nekoliko argumenata. Prije svega kako je misija u Afganistanu postala neodrživa bez dramatičnog povećanja broja američkih snaga i daljnjeg angažmana bez određivanja konkretnih rokova. Stoga je bilo nužno završiti najdugovječniji rat u američkoj povijesti. Zatim, Biden kao razlog povlačenja ističe poštovanje sporazuma koji je bivši predsjednik Trump postigao s talibanima, uz ogradu da je odlazak američkih snaga odgođen za nekoliko mjeseci kako bi se izbjegle gore posljedice. Međutim, teško je zamisliti scenarij koji je tragičniji od ovog kojemu posljednjih tjedana svjedočimo.
Često je u medijskim istupima i na tapeti nedostatak morala i želje za borbom u redovima afganistanske vojske. Kontrapunkt posljednjem argumentu može biti pokazatelj kako su do 2018. godine talibani kontrolirali samo četiri posto teritorija, dok su izvješća američkog ministarstva obrane i obavještajnih službi gotovo do sredine 2020. ukazivala na rastući profesionalizam i borbenu spremnost afganistanskih vojnih snaga, kao i na znatniju brojnost od one koja se u konačnici manifestirala. Osim raširene korupcije među afganistanskom političkom elitom, koja je erodirala povjerenje naroda u vladu, moralu vojnih snaga presudila su i neredovita primanja, sve limitiranija podrška američkih snaga, veliki gubitci nakon preuzimanja odgovornosti za borbene akcije od 2014., postizanje američkog dogovora s talibanima, te u posljednjim trenutcima panični bijeg političkog vodstva.
OČEKIVANI ISHOD
Uzimajući sve u obzir, koji su glavni uzroci neuspjeha i ove zapadnjačke afganistanske avanture...? Američko povlačenje iz Kabula kaotično je kao i ono iz Saigona...
- Mnogi smatraju kako veću kontroverzu od samog povlačenja američkih snaga, koje je ispregovarano iza leđa afganistanske vlade, predstavlja njegov tajming usred sezone borbi i nerazumijevanje situacije na terenu. Slike očaja stotina ljudi ostat će ukorijenjene u anale američkog vojnog angažmana. Kaotični izlazak iz Kabula analitičari uspoređuju s još uvijek živim slikama iz Vijetnama. Iako je smanjivanje američkih snaga započelo u vrijeme predsjednika Obame, dok je rat odlučio okončati njegov prethodnik Trump, na Bidenu ipak u konačnici leži teret političke odgovornosti za kaos koji je nastao.
Amerikancima se zatim spočitava još jedan neuspjeli projekt izvoza demokracije i izgradnje nacije. U tom kontekstu kao krivca za poraz etiketira se afganistansku vladu i vojsku koje su pregažene u roku od nekoliko tjedana. Međutim, pri tome se mora postaviti pitanje - o kakvoj se vladi i vlasti uopće radilo? Naime, uložene su milijarde dolara u razvoj afganistanskog društva, izgubljeni su nebrojeni ljudski životi, a nepopularna vlada ogrezla u korupciji i dalje je percipirana samo kao američka tvorevina. Uzroci neuspjeha afganistanske avanture stoga se nalaze i u potiskivanju realnosti od strane Zapada koji je pokazao da ne poznaje zbilju Afganistana, kao što ni SAD nije poznavao gerilske taktike i moral ratnika u Vijetnamu.
Za ovakav ishod posebno je indikativna činjenica kako u posljednjih dvadeset godina nije bilo demokratske smjene vlasti, dok političke elite nisu imale veze s velikim dijelom stanovništva u Afganistanu. Podržavala se reprezentativna vlada, jačalo zakonodavstvo, stupanj sigurnosti i socijalnih usluga, obrazovni sustav, povratak izbjeglica, ali malo se učinilo po pitanju suzbijanja korupcije, proizvodnje opijata i jačanja gospodara rata koji su unosnim ugovorima kupovali mir. U takvom ambijentu su gotovo svi distrikti provincijskih prijestolnica godinama bili pod kontrolom talibana, koji su vladali iz sjene. Gotovo je nemoguće bilo uspostaviti državu s jakim središnjim autoritetom s obzirom na to da je moć uvijek pripadala plemenima koja su međusobno u sukobu.
Za pad Afganistana ili povratak u ruke talibana svi snose dio odgovornosti. Svi koji su vidjeli Afganistan kao međunarodni projekt za sprječavanje terorističkih napada i pokušaj izgradnje demokratskih institucija. Odgovorna je neučinkovita i korumpirana afganistanska vlada. Odgovorne su i međunarodne institucije. A ponajviše su odgovorni SAD i Zapad.
S tim u vezi, tko je osim talibana pobjednik u Afganistanu, je li to Kina, možda Rusija...? Drugim riječima, postoje li razlozi za sumnju da tu sve i nije tako čisto, da su se u pozadini odvijale i neke druge "igre prijestolja" s talibanima u glavnoj ulozi?
- Za vrijeme i prije preuzimanja Afganistana talibani su razmišljali o potrebi dobivanja regionalnog i šireg međunarodnog legitimiteta, o čemu svjedoče posjeti njihovih delegacija Kini i Rusiji. U tom kontekstu mnogi u prve redove partnera talibanskog režima stavljaju spomenute dvije države uz Iran i Pakistan, smatrajući kako su se u pozadini pada Afganistana odvijale određene geopolitičke igre, te ističući vakuum koji odlaskom Amerikanaca velike sile nastoje ispuniti. Međutim, Kina i Rusija podijeljenih su stavova prema talibanskom režimu. S jedne strane pozdravljaju odlazak američkih snaga, dok su s druge svjesne političke odgovornosti i tereta koji je stavljen na njihova leđa, u smislu praktičnih sigurnosnih jamstava, razvoja ekonomskih mreža i promicanja trajne političke tranzicije u državi. U slučaju Kine interes je usmjeren na osiguravanje mira u provinciji Xinijang, koja graniči s Afganistanom i u kojoj je više od milijun muslimana podvrgnuto teroru koji je američki Kongres označio genocidom. Ulazak ekstremista u spomenutu regiji utjecao bi na jačanje terorizma i separatističkog pokreta, što Kina želi svom silom zaustaviti. Zauzvrat je obećala investicije u Afganistan, imajući istovremeno na umu da se nedaleko od afganistansko-kineske granice proteže koridor novog Puta svile, dok interes nalazi i u rijetkim mineralima koje se koriste za proizvodnju pametnih telefona. Uz kinesko, u Kabulu za vrijeme nedavnog preuzimanja vlasti nije evakuirano ni rusko veleposlanstvo. Rusija također igra dvostruku igru s talibanima. S jedne strane strahuje od mogućeg pružanju potpore ograncima Al-Kaide u srednjoj Aziji, dok s druge kroz organizaciju Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) i vojne vježbe uz afganistansku granicu nastoji ojačati srednjoazijske države. Za Rusiju i Kinu ključno je pitanje hoće li se talibani ograničiti na nacionalni projekt islamskog kalifata ili će surađivati s islamsko-džihadističkim snagama diljem svijeta, što je protivno njihovim interesima. Postoje brojni scenariji za razvoj situacije u budućnosti - od snažnije kineske i ruske uključenosti koja najavljuje novi svjetski ili bar regionalni poredak do jačanja muslimanskih ekstremista i destabilizacije cijele regije.
POVRATAK TERORIZMA
Glasnogovornik talibana izjavio je da je rat završen i da nova talibanska vlast želi dobre odnose s međunarodnom zajednicom. Znači li to da su sad ovo neki novi i drukčiji talibani u odnosu na ekstremiste otprije dvadeset godina ili će u potaji ponovno u Afganistanu rasti teroristička jezgra?
- Talibani su prevladavši dvije tranzicije u vodstvu, uspon Islamske države i dva desetljeća američkog angažmana, dokazali kako je riječ o najučinkovitijoj političkoj organizaciji u Afganistanu. Nakon osvajanja zemlje pojavile su se indicije kako će novi talibanski režim biti svojevrsna ublažena varijanta starog, koji je prije dva desetljeća upravljao zemljom po najrigidnijim interpretacijama islamske vjere. U izgradnji imidža novog evoluiranog oblika talibanskog pokreta potpomognuti su propagandom i populizmom, preko kojih su gotovo neometano došli do Kabula, uz pomoć korumpiranih političkih elita. Unatoč početnim optimističnim najavama talibana o aboliranju protivnika i zadržavanju stečenih prava, već nakon nekoliko dana postalo je jasno kako novi režim neće nastaviti ionako ograničenu demokratsku praksu afganistanske vlade. Naime, nisu prisutni nikakvi konkretni dokazi kako se suvremeni talibani razlikuju od onih koji su upravljali Afganistanom prije dva desetljeća. Odmah po preuzimanju vlasti uslijedile su odmazde (primjerice ubojstvo komičara koji ih je ismijavao), zastrašivanja i oduzimanje teško stečenih prava, prvenstveno ženama. Iako su inicijalno obećali da će amnestirati protivnike, teško je da će se držati tih obećanja i ne koristiti vojnu silu. Manje su ranjivi na frakcije karakteristične za afganistansko plemensko društvo, te im upravo ta kohezija omogućava napredak na teritoriju južnih i istočnih provincija.
Trenutno se talibani suočavaju sa strukturnim izazovima koji ukazuju kako im je jednostavnije bilo osvojiti državu nego upravljati njome. Već sama najava kako neće uspostaviti privremenu vladu jasno govori o nevoljkosti da dijele moć. Unatoč obećanjima koja su dali SAD-u, Rusiji i Kini kako neće pružati utočište međunarodnim terorističkim organizacijama, mnogi smatraju kako će pobjeda talibana u Afganistanu dati zamah islamskim teroristima diljem svijeta, koji bi mogli ponovno, nakon 11. rujna, predstavljati snažnu sigurnosnu prijetnju SAD-u.
JAČANJE LEVIJATANA
Prijeti li Europi novi masovni val izbjeglica iz Afganistana i je li EU za to spreman...?
- U posljednje dvije godine primjetan je porast broja Afganistanaca koji dolaze ilegalno kopnenim putem prema Europi. Stoga ne iznenađuje da su zbivanja u proteklih nekoliko tjedana upalila alarm u europskim prijestolnicama oko mogućnosti ponavljanja migrantskog vala iz 2015. i 2016. Podatci upozoravaju kako je samo unutar Afganistana raseljeno oko 3,5 milijuna ljudi, od kojih određeni dio sigurno u budućnosti planira pronaći utočište u Europi. Za razliku od 2015. kada je većina europskih država, unatoč početnom nesnalaženju, pokazala solidarnost prema migrantima, 2021. godine tonovi su disonantni samo pri pomisli o mogućem novom migrantskom valu. Najoštrije negodovanje dolazi iz Austrije koja odgovornost prebacuje na Europsku uniju, uz zagovaranje otvaranja centara za deportaciju u susjedstvu Afganistana. Grčka također strahuje od novog vala, ističući kako ne želi ponoviti ulogu tranzitne države za nekontrolirani priljev izbjeglica. U Francuskoj i Njemačkoj tema je to koja bi mogla utjecati na predstojeće izbore, posebice u kontekstu djelovanja desničarskih stranaka koje potiču strah od migranata. Italija, Španjolska i Nizozemska uglavnom govore o zbrinjavanju ljudi koji su surađivali sa saveznicima.