Prošle godine zagrebačka izdavačka kuća Ljevak objavila je knjigu "Vatra u vatri - Ivo Andrić jedan europski život", opsežnu monografiju o Ivi Andriću, koju je napisao Michael Martens poznati njemački novinar 1, pisac i ekspert za balkanska pitanja 2. Riječ je o knjizi koja, prema mišljenju Krešimira Nemeca, u kojoj je M. Martens "reafirmirao jednu istinsku europsku veličinu". No, kao što to obično biva, nisu svi na ovim prostorima bili zadovoljni svim detaljima te "reafirmacije".

Veći dio srpske akademske zajednice bio je nezadovoljan načinom na koji je autor interpretirao pojedine epizode u životu Ive Andrića. Jedan od njihovih "ozbiljnijih" prigovora odnosi se na činjenicu da je autor svjesno prešutio odnos Andrića prema srpskim kanonima, V. S. Kararadžiću i Petru Petroviću Njegošu! Nadalje, ozbiljno su mu zamjerili što je njegova knjiga o životu Ive Andrića pisana iz tuđe/njemačke perspektive, pa se u tom kontekstu spominje i neka njegova "imperijalna imaginacija", germanocentrične provenijencije! Ma što god bi ta (dis)kvalifikacija trebala značiti! Očito da nekim pripadnicima srpske akademske recepcije smeta taj pogled "drugog", taj pogled "sa strane", koji možda i nije u svim detaljima neutralan (kao što je to, recimo, relativno blagi odnos autora prema Austro-Ugarskoj 3), ali sigurno da taj njegov autsajderski pristup književnom opusu ovoga pisca nije opterećen onom nepodnošljivom težinom "naših" iracionalnih nesporazuma, koji sve ovo vrijeme generiraju seriju "pogrešna" čitanja njegova opusa. I umjesto da svi mi 4 koji u Andriću, između ostaloga, vidimo i "našeg" pisca, i hrvatskog, i srpskog, i bošnjačkog, budemo zadovoljni i ponosni što se netko sa strane, iz druge kulture, sustavno i temeljito bavi našim piscima i našim "temama i dilemama" (Martens je knjigu o Ivi Andriću pisao punih sedam godina, a namjerava nastaviti pisati o Andriću, pa je već u pripremi nova knjiga o ovome piscu), postoje i oni koji su skloniji da u svemu tome vide neku bjelosvjetsku "zavjeru". Treba reći da autor svoje kritične objekcije iznosi na krajnje pristojan i objektivan način, uzimajući u obzir sve naše poznate razlike, pa i onu našu sklonost da u svakoj delikatnoj situaciji prakticiramo "narcizam malih razlika", koja se očituje čak i u različito prevedenim naslovima njegove knjige u Zagrebu u odnosu prema Beogradu i Sarajevu.



Ostaje nejasno kako su Z. Milutinović, ali i neki drugi, u toj biografiji prepoznali autorovo "antisrpstvo": "Ali, znate šta? Martens je Nemac. A vi od Nemca ne možete dobiti srpski pogled na stvari. Ja i ne mislim da to treba, ali dobro je da se napravi ravnoteža nemačkih predrasuda i onog što jeste. Martens je, ja to govorim sa akademskim respektom, morao da prodre više, da razume zašto je Andrić bio Jugosloven, Hrvat po rođenju ali Srbin po opredeljenju, to je bilo važno i morao je da dâ odgovor zašto je Andrić hteo da bude Srbin" (A. Jerkov) 5.

Svi drugi diskursi, i oni bošnjački, i oni njemački, nisu vrijedni pozornosti, jedino što vrijedi isključivo je srpski diskurs o Andriću 6, koji je jedini operiran od bilo kakvog partikularnog nacionalizma. On jedini u Andriću prepoznaje "jugoslovensku" dimenziju, jer Andrić je cijeli život bio "politički i kulturni Jugosloven"! I upravo je zbog tih razloga bilo važno osporiti članstvo Andrića u JRZ-u, pismo Draži Mihailoviću… Naime, te činjenice dovode u sumnju Andrićevo postojano "jugoslovenstvo".

Upravo zbog toga M. Martens morao je nakon prvih (negativnih) recepcija njegove knjige o Andriću dati seriju intervjua u kojima je pokušao ne samo odgovoriti na (uglavnom neutemeljene) kritike njegova čitanja života i djela ovoga velikog pisca nego i dodatno objasniti neke od nedovoljno objašnjenih dijelova svoje knjige. Stoga treba pohvaliti odluku zagrebačke izdavačke kuće Ljevak što je odlučila sve te naknadne razgovore, dodatna objašnjenja, taj "rasuti teret", skupiti i objaviti u knjizi "San zvan Jugoslavija", s izvrsnim predgovorom N. Lujanovića, vrsnog poznavatelja opusa I. Andrića 7. I u tom kratkom, ali iznimno sadržajnom predgovoru N. Lujanović inzistira na tezi da su "književnici sami svoja nacija", odnosno da su promašene sve one interpretacije koje se temelje na "političkim i nacionalnim instrumentalizacijama književnosti i književnika" 8.

U ovim se razgovorima, više-manje, recikliraju sva ona "kontroverzna" mjesta iz knjige "Vatra u vatri…", koja se, na ovaj ili onaj način, nisu svidjela pojedinim kritičarima. Kao što smo već spomenuli, najveći dio tih prigovora ne stoji, rezultat su "pogrešnih"/"nelegitimnih" čitanja, kako I. Andrića, ali i M. Martensa. Stoga je Martens u nekoliko razgovora nastalih u povodu knjige morao demantirati neke od svojih kritičara, uputiti ih na poznate činjenice, dokumente vezane uz život i Ive Andrića te na taj način demonstrirati njihovo svemirsko neznanje, pa i neupućenost glede odavno poznatih detalja iz života i djela velikog pisca, ali i demantirati ona mišljenja da su njegovi stavovi o Jugoslaviji a priori negativni.

On ih iznova upućuje da pomnije, sine ira et studio, oliti bez srdžbe i pristranosti, pročitaju njegovu knjigu, pa će se uvjeriti da su njegovi stavovi krajnje izbalansirani, oslobođeni svake pretjerane ideologizacije, pa u tom smislu i stoji ona konstatacija M. Jergovića da je M. Martensu najveći mogući kompliment primjedba da on nešto ne razumije!

Piše: Zlatko Kramarić

{embed_infobox_gray}263746{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}263747{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}263748{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}263749{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}263750{/embed_infobox_gray}