Na mormone sam prvi put "naletio" kada sam kao desetogodišnjak čitao Karla Maya 1. U to doba o mormonima nisam znao apsolutno ništa, a K. May o mormonima nije mislio ništa dobro, bar ne u tome romanu, pa sam i ja, nekritički preuzeo mišljenje omiljenog pisca. No najvjerojatnije bi ta epizoda o mormonima pala u duboki zaborav da samo koju godinu poslije Krešimir Ćosić, u to vrijeme jedan od najpopularnijih i najboljih košarkaša u bivšoj državi, nije postao mormon. Naime, K. Ćosić otišao je studirati i igrati u Sjedinjene Američke Države, u državu Utah 2, i tamo se pobliže upoznao s tom vjerom, njezinim načelima...
I nakon povratka u socijalističku Jugoslaviju Krešimir Ćosić bio je od onih koji su diskretno širili nauk te vjerske zajednice, "zaveo" je još nekoliko sportaša/košarkaša, koji su krenuli njegovim stopama. Budući da se radilo o iznimno populanom košarkšu, vlast je te njegove aktivnosti tolerirala, ali i budno pratila. Sudbina je htjela da sam početkom 90-ih godina prošloga stoljeća imao priliku i osobno upoznati Krešu, u to je vrijeme radio u našem veleposlanstvu u Washingtonu 3, i nekoliko smo se dana intenzivno družili i razgovarali. Nakon tih razgovora bitno sam promijenio svoje mladenačko mišljenje o mormonima, opterećeno nizom stereotipova. Krešo mi je, na svoj specifičan, kranje diskretan i šarmantan način, otkrio meni do tada nepoznat svijet, njegov sustav vrijednosti, životnu filozofiju... Nakon toga o mormonima i nisam nešto previše razmišljao, osim što sam neko vrijeme bio "tihi" navijač Utah Jazza, profesionalne američke košarkaške momčadi, u kojoj su 90-ih igrali John Stockton, vjerojatno najbolji play i najbolji asistent na svijetu, i sjajni centar Karl Malone, koji je sve te asistencije pretvarao u koševe. Mislim da nikada nisu uspjeli postati prvaci najbolje košarkaške lige na svijetu, ali igrali su uistinu atraktivnu košarku. Nažalost, u to vrijeme teško je bilo pokraj Chicago Bullsa, Jordana, Kukoča, Pippena... osvojiti NBA ligu. A to nije uspjelo ni ove godine našem Bojanu Bogdanoviću, koji je jedan od ključnih igrača upravo Utah Jazza!
I tu negdje i završava moj interes za tu zajednicu i najvjerojatnije bih, s protokom vremena, sve te moje impresije o mormonima postale stvar duboke prošlosti, pale u totalni zaborav! No onda mi je u ruku došla knjiga Tarryn Fisher "Supruge" (Mozaik knjiga, 2021.), u kojoj se, između ostaloga, problematiziraju "normalnom" svijetu pomalo čudni bračni običaji mormona, za koje sa vjerovalo da su stvar daleke prošlosti. Konačno, Utah je američkom saveznom državom postala tek 1896., ali prije toga se morala odreći poligamje. Službeno odricanje od te prakse dogodilo se 1890.! Naime, kao što je opće poznato, pojam poligamije povezuje se upravo s ovom vjerskom zajednicom. Prakticiranje poligamije nešto je što tu zajednicu čini posebnom, različitom od ostalih vjerskih i društvenih zajednica. I ako je vjerovati autorici ovog romana, poligamija uopće nije stvar prošlosti u toj zajednici, jer pojedini članovi te zajednice poligamiju prakticiraju i u ova naša vremena.
Tako Seth, (anti)junak ove priče, u isto vrijeme živi s nekoliko žena, što zakonitih, što bivših, što budućih... I svakoj daruje bar jedan dan u tjednu. Ona kojoj dolazi četvrtkom potpuno se pomirila sa svojom sudbinom. Budući da svoga supruga patološki voli, ona prihvaća činjenicu da on ponedjeljkom i utorkom pripada nekim drugim ženama: "Kada si se udala, znala si što će to zahtijevati od tebe. Pristala si" (str. 60). O drugim ženama ona ne zna gotovo ništa, tu i tamo ponešto naslućuje, ali sve to ostaje samo na slutnjama.
No, kao što se to u ovakvim romanima, psihološkim trilerima 4, najčešće događa, jednoga dana posvema slučajno pronalazi nešto što će je "natjerati" da prekrši prešutni dogovor sa suprugom. Od tog momenta više ništa neće biti kao prije. Ona počinje neoprezno istraživati, gori od želje da upozna i tu/te drugu/e u životu svoga supruga. Na neki način sama sebe gura "preko ruba", jer ono što će otkriti bit će i više nego zastrašujuće. Još jednom se pokazuje sva točnost one slavne maksime da neki put uopće nije dobro kada se o nekim stvarima/ljudima zna više nego što je to potrebno...
Ako je suditi prema ovome romanu, bilo bi poželjno preveliku radoznalost, su/ludu znatiželju suspendirati u sebe, te bi emocije trebalo izbjegavati, jer nam one ne donose ništa dobro. Štoviše, u pravilu, donose samo patnju, nesreću. I roman "Supruge" tu konstataciju nedvojbeno potvrđuje. Mora se priznati da je tema romana uistinu uvrnuta, pomalo bolesna, ali to nikako ne znači da nije životna. Ovaj roman otvara mnoge bračne, ali i životne teme. Stoga je prava/primjerena lektira za ovogodišnje ljetne dane.
Piše: Zlatko Kramarić
{embed_infobox_gray}264009{/embed_infobox_gray}