Vaš novi roman "Drugi zakon termodinamike" prati nekolicinu hrvatskih pisaca i njihovih prijatelja koji su se našli u povodu gostovanja poznatog američkog pisca Jonathana Franzena u Zagrebu, pri čemu svatko od njih priča svoju osobnu priču. Osim što je postavka dekameronovska, kroz priče se provlači, recimo tako, i prvi Murphyjev zakon - što god može poći po zlu, poći će, ali i atmosfera trača. Slavna Audrey Hepburn jednom je zgodom kazala: Bolje upoznaš osobu kad čuješ što priča o drugima nego kad čuješ što se o njoj priča. Vaš komentar na ove moje ne baš originalne opaske...?
- Da, likovi tračaju svoje prijatelje na početku romana, ali ne da bi ih ogovarali, nego su im te priče bile šlagvort za razgovor, raspravu, ili jednostavno zabavne. Tu je zapravo opisana jedna uobičajena situacija na tulumima, na kojima se neobavezno razgovara o svemu, a onda Sven, lik koji nas vodi kroz roman, kaže - pustite vi vaše prijatelje, ispričajte nam nešto o sebi. To je, dakle, iskorišteno samo da bi se roman zakotrljao, a naglasak je upravo na tome da likovi prelaze neke svoje granice, koje su podizali cijeli život, i ispričaju stvari koje su uporno pokušavali sakriti.Otkud Franzen u cijeloj priči? Bilo je u Zagrebu i drugih stranih pisaca i bilo je i s njima kojekakvih susreta, na kojima ste i sami sudjelovali...
- Priču s Franzenom na Ferićevu bazenu napisao sam nekoliko dana nakon što je američki pisac otputovao iz Zagreba, za jednu emisiju na Trećem programu Hrvatskog radija, a poslije se oko nje ispleo cijeli roman. Naime, u to sam vrijeme već imao u nekoliko natuknica koncipiran roman u kojem bi grupa četrdesetogodišnjaka tijekom jedne noći izvrnula dušu naopako, i onda sam pomislio da bi upravo Franzen mogao biti razlog njihova okupljanja, grupa hrvatskih književnika i književnica sastala se kako bi se družila s poznatim piscem, ali on, eto, ne dolazi, pa krate vrijeme pričajući priče.
Ali taj koncept i priča stajali su, ako ne zaboravljeni, ostavljeni za bolja vremena, u jednom folderu u mom kompu četiri-pet godina, a kada sam im se vratio, činilo mi se da mi i dalje nude puno mogućnosti. Dakle, Franzen je u romanu dijelom i spletom okolnosti, ali sigurno ga ne bih izabrao da nema i tog podudaranja između svijeta njegovih romana i priča koje u "Drugom zakonu termodinamike" pričaju moji likovi. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o odnosima muškaraca i žena, dezintegraciji obitelji, ljubavi, seksu, slobodi, prekoračenju granica, potrebi za angažmanom i istovremeno sviješću da je u ovom svijetu i u ovom trenutku on često uzaludan.
A zašto baš "Drugi zakon termodinamike", mislim, takav naslov?
- Dugo sam se dvoumio oko naslova, jer je posuđen iz znanosti i znam da će mnoge navesti na krivi trag, no s druge strane je neobičan, upada u oči, i kao metafora dobro pokriva sadržaj romana. Naime, Drugi zakon termodinamike kaže da svaki zatvoreni sustav teži entropiji, odnosno sa svakom promjenom povećava se mjera nereda u sistemu i sve je manje energije koja se može iskoristiti za neku novu aktivnost. Prema njemu, cijeli univerzum na kraju čeka toplinska smrt, umiranje, propast. Jedan lik u romanu, komentirajući raspad braka svojih prijatelja, zaključuje kako je dovoljan najmanji pomak da se sve raspadne, odnosno, "ako Drugi zakon termodinamike vrijedi za čitav univerzum, vrijedi i za ljudske odnose". Poopćavanje Drugog zakona termodinamike kako bi se opisale pojave u društvu i ekonomiji već odavno nije ništa novo, a i književnici ga rado rabe, pa se tako i meni učinilo da dobro podcrtava glavnu temu romana - koliko malo treba da se raspadnu veze, brakovi, prijateljstva, čak i kad je na prvi pogled sve u redu.
Kad sam spomenuo trač, oliti ogovaranje, a uzimajući u obzir što ste sve ispričali u "Drugom zakonu termodinamike", koliko je inače domaći književnički milje u tolikoj mjeri takav kakvim ste ga opisali u svome romanu?
- Ja zapravo nisam želio opisati književnički milje. Priče koje su moji likovi u romanu ispričali mogle su se dogoditi bilo kome, one su univerzalne. Koliko god neke od njih izgledale nevjerojatne, događaju su, takve ili slične, gotovo svaki dan i mislim da se mnogi u njima mogu pronaći. Uz svijet književnosti vezana je zapravo samo priča koja se bavi dilemama jednog urednika kad se susretne s romanom o ratnom zločinu. Ali bilo mi je bitno da su likovi pisci jer mi je to dalo mogućnost da te priče koje pripadaju oralnoj tradiciji, dakle ispričane su za stolom, a ne napisane, ipak imaju neku malo složeniju strukturu a da to ne zvuči neuvjerljivo.
U Vašem romanu lako je prepoznati i širi, kompleksniji okvir, primjerice, probleme muško-ženskih odnosa, propale brakove i propale veze, ali i neke druge mučne teme. Hoću, naime, pitati koje su, prema Vama, razlike između Vašeg prethodnog romana i ovoga novoga, "Drugog zakona termodinamike"?
- Tema tih roman je ista, sve to što ste nabrojili, ali pristupa joj se na različite načine. Dok sam u romanu "Tri" koncentriran na jedan odnos, koji pratim duži period pokušavajući otkriti što on sve u sebi nosi, ovdje se ti problemi promatraju iz desetak različitih perspektiva. U romanu "Tri" imam tri lika, a u "Drugom zakonu termodinamike" četrnaest gotovo ravnopravnih likova i sve ih treba razviti u malo vremena, tijekom jedne noći.
Nadalje, u prvom sam romanu namjerno izostavio svaki socijalni kontekst jer likovima tog romana nije važno ništa osim njih samih, tim je izostavljanjem naglašena opsesivnost njihova odnosa, a ovdje sam baš želio prikazati i taj svijet u kojem žive likovi romana, jer on umnogome određuje njihove izbore. Iz tih različitih početnih pozicija proizlaze i gotovo sve druge razlike.
- Da se ne kupuju, vjerojatno bi više izdavača bilo u problemima, ali to se još uvijek ne događa. Za razliku od, recimo, novinskih nakladnika. Ne kažem da povremeno nije teško, ekonomska kriza prije, pa zatvorene knjižare u lockdownu lani, uvijek je nešto, ali čini mi se da je hrvatsko izdavaštvo pokazalo da je prilično izdržljivo.
Prije desetak godina puno se govorilo o tome kako će digitalne knjige uništiti tiskane te da će to korjenito promijeniti izdavačku industriju, ali ni to zasad nije naštetilo hrvatskom izdavaštvu. Zapravo, domaći izdavači počeli su objavljivati i elektronske knjige, ali njihova je prodaja još uvijek minorna, pa je nekako i ta rasprava zamukla. Ali meni se čini da je od tog važniji jedan drugi problem, a to je kako sačuvati kulturu čitanja kad nam dolazi generacija koja je surfala po internetu prije nego što je naučila govoriti, generacija koja je odrasla na videosadržajima, igricama, kojoj je bilo koji tekst jednostavno prespor. U tom smislu, svejedno mi je čitaju li tiskane ili digitalne knjige, glavno da čitaju.
Pandemija je sastavni dio svakodnevice već više od godinu dana, uz potrese, nažalost. Kako se na Vas odrazila koronakriza, izolacija, mjere ograničenja, izostanak živih književnih nastupa pred publikom, književnih večeri, festivala... online nije isto, kažu? Drugim riječima, kako ste se i jeste li se uopće prilagodili tzv. novom normalnom?
- Naravno da je taj osjećaj zatvorenosti, ograničenog kretanja, ukinutih sadržaja frustrirajući, i tek ćemo vidjeti kakve će sve posljedice imati, ali, kad je riječ o meni osobno, bilo je i nekih dobrih posljedica opće katastrofe. Eto, ja sam upravo u vrijeme lockdowna, kad smo mjesec i pol dana svi bili zatvoreni u kuće, završio ovaj roman. Prilagodi se ili umri, kaže teorija evolucije.
- Naravno da pratim, a ponešto sam o tome napisao i u ovom romanu. Imam jednu priču u kojoj pijani tinejdžeri iz obijesti zapale čovjeka. Nekima koji su čitali rukopis činila se pomalo nevjerojatna, ali samo nekoliko mjeseci poslije huligani su u Maksimiru doista zapalili čovjeka. Sve je više nesnošljivosti, primitivizma i populizma i teško se toga ne plašiti. Sutrašnjica je doista, kao što kažete, neizvjesna, ali uvijek je bila. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ovaj put čovječanstvo nositi s problemima koji nas čekaju.
Drago Glamuzina u ovo digitalno doba? Koliko ste "in" s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti?
- Prikopčan sam, koristim ih, posebno za posao, ali nisam ovisnik. I smeta mi što su vrlo često platforma za izlijevanje i liječenje frustracija.
Planovi, što slijedi nakon ove knjige? Što je s poezijom, zašto je na čekanju?
- Zato što sam posljednjih godina pisao roman. Sad pišem pjesme i priče, vidjet ćemo što će od toga biti prvo.