Ovo nije prva knjiga o (yu)glazbi Dušana Vesića (1959.). Prije ove knjige pisao je i o Bijelom dugmetu, jednom od najpopularnijih (yu)bendova posvetio je čak tri knjige 1, o Branimiru Johnnyju Štuliću, frontmenu Azre, kultnom zagrebačkom i ne samo zagrebačkom bendu, a meni je posebice zanimljiva bila biografija Margite Stefanović Magi - "Kao da je bilo nekad" (2018), klavijaturistice beogradskog sastava Ekatarina Velika.

Ova posvećenost D. Vesića (yu)glazbi posvema je razumljiva jer je riječ o jednom od ne samo najutjecajnijih rock-novinara u Jugoslaviji u razdoblju od 1980. do 1990. godine nego i o autoru koji je u tim godinama sustavno, i kao novinar, i kao producent, i kao organizator koncerata, promicao rock-kulturu.

Knjiga "Zamisli život…" (Naklada Ljevak, 2020.) posvećena je novom valu

2, točnije njegovoj prvoj generaciji - Pankrtima, Parafima, Azri, Idolima, Filmu, Haustoru, Prljavom kazalištu, Šarlo akrobatu, Pilotima… Moram biti iskren i odmah na početku reći da mi je glazba koju su stvarali pripadnici ovoga pokreta bila i više nego bliska. Konačno, riječ je o glazbenicima koji su, uglavnom, bili moji vršnjaci. Pripadali smo, manje-više, istoj generaciji, pa onda nije ni neobično što smo uvelike participirali u "istoj osjećajnosti", koju su, u velikim količinama, proizvodila ona vremena. Mnogima su već onda mnoge stvari bile prilično jasne i da ondašnja država trči svoj posljednji krug, a budući da je JBT, "najveći sin naših naroda", pri kraju svog života, ondašnje partijske elite čine sve kako bi za umirućeg vođu, a i narod, stvorile kakav-takav privid kako je u zemlji sve u najboljem redu, bez obzira na to što su i ekonomija i politika pred kolapsom. Doduše, taj privid održavat će se poslije smrti JBT još punih deset godina, ali upravo krajem 70-ih godina počelo je s puštanjem svih naših "duhova/demona iz boce". Taj proces rastakanja jedne političko-ekonomske zajednice više nije bilo moguće zaustaviti. No tek padom Berlinskog zida, u jesen 1989. godine, ostvarene su sve nužne pretpostavke da sve ono što je još donedavno izgledalo čvrsto ode u tri pi… materine, u dim! Kao da nikada prije toga ništa nije ni postojalo. Doduše, "dim" na ovim prostorima neće biti nikakva mračna metafora postojećeg stanja u društvu, nego će taj "dim" predstavljati našu surovu i krvavu realnost.


I ondašnja glazba, pod utjecajem britanske i američke tadašnje scene, itekako će osjećati sve te destruktivne procese u društvu, koje je odavno izgubilo svaku vjeru, energiju, nadu… Drago mi je što autor, na pravi način, bez nepotrebnih ideoloških, naknadnih mistifikacija, opisuje poetike/politike ovih glazbenika, koje su bile i više nego benigne. Nisu ti glazbenici bili nikakvi revolucionari, oni su samo, manje ili više, spretno opisivali/konstatirali postojeće odnose u društvu, našu ondašnju stvarnost, ali nije im palo na pamet da tu istu stvarnost treba mijenjati 3. Mnogi od tih bendova odlazili su uredno i na radne akcije, nije im bilo mrsko aktivno sudjelovati ne samo u proizvodnji nego i u stabilizaciji svih nosećih jugoslavenskih narativa. Treba se samo podsjetiti da je jedan Balašević krajem 70-ih napisao jednu krajnje ljigavu pjesmu "Računajte na nas". Doduše, poslije su se neki bendovi, posebice oni slovenski, referirali na tu zakletvu, ili bolje reći, kletvu o nužnosti očuvanja postojećih političko-ekonomskih odnosa. No i njihov ironični odmak od takvih stihova nije u sebi sadržavao ništa više od puke ironije. Stoga i nije čudno što i autor ove knjige na nekoliko mjesta ironizira paranoju pojedinih glazbenika, prije svega Štulića, koji su ozbiljno umislili da su oni i neki politički faktor u ondašnjem jugoslavenskom društvu. Stoga je posvema u pravu Peter Hitchens 4 kada je u jednom svom komentaru o stvarnom značenju 1968. primijetio da su "neki istočni i centralni Europljani mogli biti inspirirani našom blesavošću i da su samosažaljivo zavijanje rock-glazbe onda nekritički pobrkali s pobunom. Budući da su oni sami bili vrlo ozbiljni, nisu mogli zamisliti koliko smo mi (zapadnjaci, nap. Z. K.), zapravo, bili trivijalni". Ukratko, sva ta navodna subverzija svodila se uglavnom na prekomjerno konzumiranje alkohola, manje trave, nešto hašiša… Značajnija konzumacija heroina pojavit će se tek krajem 80-ih godina, kada je u (yu)društvu sve ionako otišlo k vragu.

Isto tako, treba reći da je knjiga pisana vrlo pitko, s puno šarma, ali i iznimnog uvida u zbivanja na ondašnjoj (yu)glazbenoj sceni. Dušan Vesić knjigu piše iz pozicije "sveznajućeg pripovjedača", pa tako točno zna kakvi su međuljudski odnosi u pojedinim bendovima, tko je, a tko pak nije znao svirati, što je Štulić rekao Husu, a Rundek Sacheru, zašto su se raspali beogradski Idoli, kakve su kvalitete bili pojedini instrumenti, kome je pukla žica na probi prije važnog nastupa, a tko je morao ići u JNA, a nije mu se išlo, ili kakvo je bilo ozvučenje u nekoj dvorani, što su glazbenici jeli, što pili…

Bez obzira na to što su se, možda, prvotne namjere ove knjige "Zamisli život…" svodile na katalogiziranje 5 jednog zanimljivog i relativno važnog (yu)glazbenog pokreta, moram reći da je konačni rezultat puno više od puke katalogizacije, pažljivog praćenja pojavljivanja pojedinih bendova, njihovih ploča, albuma… Ipak ova knjiga pruža i neka druga zadovoljstva, spoznaje od kojih je najvažnija da "pobune djece" protiv svojih očeva, roditelja ipak moraju biti, za nijansu, radikalnije! Jer, ako se te mladenačke pobune svedu na ples, pa "svi plešemo", jer nam je netko rekao "marš na ples", pa onda malo pijemo u kvartovskim kafićima, gluvarimo pred Zvečkom i mislimo da smo "sretno dijete", onda nas stvarnost, prije ili kasnije, (raz)uvjeri da ipak nije tako… I taj aspekt, prikrivene kritike onoga što je i samog autora uvelike definiralo, odredilo u jednom razdoblju života, itekako se osjeti u ovoj knjizi, u onoj njezinoj manje vidljivoj intenciji.


{embed_infobox_gray}270112{/embed_infobox_gray}